PDA

View Full Version : Opraštanje ( istine i zablude )



Vivekananda
17-04-11, 19:40
Što znamo o opraštanju?

Slušajući ljude vidim da ima "raznih vrsta opraštanja".

Jedna od češćih je "Oprostili smo ali nismo zaboravili".

Što to ustvari znači? "Oprostili smo i nećemo se osvećivati, premda bi imali na to moralno i legitimno pravo (još iz vremena oko za oko i zub za zub :D2), ali nemojte ni u kom slučaju pomisliti da ste nam s tim opraštanjem u istom rangu sa ostalima koji nam nisu učinili ništa nažao. Ako budete ikad zatrebali neku pomoć, pomoći ćemo vam jer smo jako dobri, posebni i super, na kraju krajeva zbog te naše dobrote smo vam i oprostili, ali i dalje nećemo zaboraviti što ste nam učinili." Tu vrstu opraštanja se često čuje kada se govori o domovinskom ratu.

Odmah iza toga ide: "Opraštam zato jer me tako uči Biblija, omiljena religija, Guru Pero itd..."

Nismo baš sigurni zašto smo oprostili nekom, ali pročitali smo i čuli da je to dobro za nas, da tako nećemo trovati same sebe sa mržnjom i da ćemo tako napredovati na tzv. duhovnom putu. Ljuti smo i dalje mislimo da nam je učinjena nepravda, ali to potiskujemo zbog nekog višeg cilja i opraštamo, tražila dotična osoba oprost od nas ili ne. Poslije toga jedno vrijeme se osjećamo dobro. U odnosu na osobu koja nas je povrijedila osjećamo se superiorno, i jednom nogom smo već u raju. Prijateljima i prijateljicama govorimo kako smo oprostili dotičnima i ponosimo se s time.

Malo suptilniji razlog je: "Opraštam zato jer razumijem zašto je osoba to učinila"

Uspjevamo se staviti u kožu osobe koja nas je povrijedila, možda zaključujemo da bi mi isto postupili u sličnoj situaciji. Znamo da nitko nije savršen.


Svaka od ovih varijacija ima isti nedostatak. Ne uključuje u proces drugu osobu koja vas je povrijedila. Oprostiti se ne može jednostrano. A nije niti produktivno. Oprostiti nekom, a ostaviti ga u uvjerenju da nije pogriješio je činjenje medveđe usluge toj drugoj osobi. Oprostiti nekom a spočitavati mu to što je učinio, makar u sebi isto nije rješenje.

Priznati grešku i zatražiti oprost je puno teži posao nego dati oproštaj. Reči:" loše sam postupio, oprosti mi, neću više" je ključ koji otvara vrata opraštanja i nakon kojeg će obje strane biti mirne. Da bi se priznalo pogrešku i tražio oproštaj od drugog, stvarno se mora biti "velika faca", jer to te stavlja u podređani položaj i nikad ne znaš hoćeš dobiti oprost ili po ušima, a i u mnogim umovima je priznavanje da nisi u pravu znak slabosti i rijetko tko će si priuštiti "sagnuti glavu, poniziti se i moliti za oproštaj".

Ne možemo nekome oprostiti zapravo, ako ne razjasnimo stvari, te ako osoba ne pokaže kajanje za ono što je učinila. Ako nije tako, možemo "oprostiti" u teoriji, ali ne u praksi. Opraštanje mora imati dvosmjeni karakter. Želju onog kome se oprašta da se ispriča i da mu se oprosti, te želju onog drugog da mu oprosti.

Na kraju krajeva, čak i Bog koji je sve i sva naspram nas, čista ljubav, milost i bla, bla, bla...traži u ispovjedaonici da se pokajemo za svoje grijehe i čak dobijemo neku pokoru koju moramo odraditi za kaznu. :misli: (tako bar rade kod nas u katolicizmu)

Dakle pošto nismo savršeni kao Bog, čak štoviše daleko smo od njega, neumjesno je očekivati da možemo tek tako oprostiti nekom tko nam se nije ispričao i pokajao za to što je napravio te izrazio želju da to više neće raditi. Ako mislimo da možemo, ne poznajemo se dovoljno dobro.

Ne mogu a i ne želim oprostiti nekom tko to od mene ne traži i ne priznaje svoju pogrešku. :facepalm:

Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju.

i-s-l-a-m-i-c
17-04-11, 20:08
Jako lijep post i jako dobra tema... :)

Sa svog skromnog stajalista (kao muslimana, nadam se da neces zamjeriti) bi rekao da nije uzalud da je atribut oprastanja spominje u tri oblika: El Gaffar, El Gaffur i el Gafir.
Ocito je, naravno, da te rijeci dolaze od istog korijena a razlika se nalazi u nijansama. Ne zelim u to ulaziti, ali ovime sam samo htio ukazati na vaznost oprastanja. Oprastanje je tako bitno da se nalazi u Bozjim imenima... Vjerniku ne treba veci "dokaz" vaznosti.

Mi cinimo ono sto mozemo, radimo na samima sebi, cistimo svoju "unutrasnjost" da bi svaku situaciju primili sto bolje - a savrsenstvo ne mozemo dosegnuti jer savrsenstvo je Bozje svojstvo, a ne ljudsko. Bog nas ne trazi vise od nasih mogucnosti, u tome se nalazi sva mudrost - s naglaskom na nase iskrene mogucnosti - bez prenemaganja :)

Praksa je uvijek kljucna stvar i srz svega je - primjena. Kako istinski oprastati? Krenuti od sebe, stvoriti pozitivnu energiju oprosta koja bi trebala imati suradnju druge strane. Osoba bi trebala dati sve od sebe da "rascisti" sa samom sobom a zatim pristupiti i drugoj strani.

Uopce pokusati oprostiti nije nimalo lako, ali je upravo zbog toga - bitna stvar. Na jednoj drugoj temi sam spomenuo odgovornost - a to je upravo dio nase odgovornosti. Moramo pokusati doprinijeti zajednici, stvaranju boljih odnosa, gradnji iskrenijih stvari... No, opet ukazujem na stvar da je to mnogo lakse u teoriji nego u praksi...

Ide od slucaja do slucaja...od osobe do osobe...

always outnumbered
17-04-11, 20:29
Jako lijepo postavljena tema :five:

Razmišljam puno o tome, a moram priznati da mi je to najteži dio u mom duhovnom putu, molitvi i meditaciji (onaj dio "Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim") i doživljaju vjere. Prvo kad sam shvatila, da na tom mjestu dolazim do nekakvog "čvora", počela sam moliti snagu da oprostim, jer ne mogu. I tako već neko (dulje) vrijeme.

Hehe, moram priznati da je onaj najdjetinjastiji prvi korak, bio oprostiti svima! Jednostavno, reći, opraštam, pustiti koju suzu ganutljivicu i misliti da je to riješeno. :D Prošla sam ga, mislim, to je djetinji korak u duhovnom razvoju, pa ga može (i vjerojatno će) doživjeti osoba kojeg god godišta, to je sam početak. Onda ti to pokaže da možda ipak nemaš kapacitete, da ipak kopka to iznutra... A to se pokaže jako brzo, ako se zna promatrati svoje reakcije. Čitala sam u jednoj knjizi, koja nije izravno vezana za ovo, ali ima taj interesantan dio (S. Forward: Otrovni roditelji), da opraštanje ne dolazi na početku, nego na kraju procesa iscjeljivanja. Može biti i prava slijepa ulica, jer kad uvidimo u sebi da ne možemo oprostiti, počinjemo osjećati krivnju i ljutimo se sami na sebe. Treba biti ljut zbog onoga što se desilo, ne umanjivati niti obezvrijeđivati štetu, jer prečesto "oprosti i zaboravi" znači "pretvaraj se da se nije dogodilo".

Pitanje je kako se iscijeliti do te točke, da možemo drugima oprostiti - jer to izjeda, nemogućnost da se oprosti. Vrlo temeljito.

i-s-l-a-m-i-c
17-04-11, 20:36
Oprastanje je proces u kojemu smo mi zaduzeni za nasu ulogu - dati sve od sebe unutar samog sebe i u odnosu prema drugoj strani. Cak i sami trenutak oprosta mozda nece biti istinski ostvaren u svojoj punini, ali ce se kristalizirati kroz obnavljanje odnosa, komunikaciju, razgovor, druzenja (sve ovo uz uvjet iskrenosti odnosa).

Duhovni put je kao i oprastanje - proces...I kao takvog ga treba gledati...

enky
17-04-11, 20:38
Molim vas, bi li mogli prvo definirati 'uvredu' i 'povredu', jer to su pojmovi s kojima ćemo se često susretati na ovoj temi pa mislim da bi valjalo uskladiti naša gledišta tj. razumijevanje spomenutih pojmova.

Povreda je kao rana; može zacijeliti bez ožiljka, ali i sa ožiljkom.
Čovjeka se može povrijediti emocionalno, psihički, fizički i seksualno (a neki bi rekli i duhovno).

Uvreda služi kao razmetanje "moći" onoga, koji vrijeđa ili kao pokušaj ukazivanja na sebe pri glumljenju "žrtve" u onoga, koji je uvrijeđen. Otprilike. Nema u uvredi puno pameti. Jednako su "glupi" i onaj koji vrijeđa i onaj koji je "uvrijeđen".
Tako ja bar mislim.


Bi li se složili s *definicijama*?

Vivekananda
17-04-11, 21:00
Molim vas, bi li mogli prvo definirati 'uvredu' i 'povredu', jer to su pojmovi s kojima ćemo se često susretati na ovoj temi pa mislim da bi valjalo uskladiti naša gledišta tj. razumijevanje spomenutih pojmova.

Povreda je kao rana; može zacijeliti bez ožiljka, ali i sa ožiljkom.
Čovjeka se može povrijediti emocionalno, psihički, fizički i seksualno (a neki bi rekli i duhovno).

Uvreda služi kao razmetanje "moći" onoga, koji vrijeđa ili kao pokušaj ukazivanja na sebe pri glumljenju "žrtve" u onoga, koji je uvrijeđen. Otprilike. Nema u uvredi puno pameti. Jednako su "glupi" i onaj koji vrijeđa i onaj koji je "uvrijeđen".
Tako ja bar mislim.


Bi li se složili s *definicijama*?

Uglavnom je tako...

no, onda možemo gledati i motiv uvrede/povrede

da li je izrečena/napravljna namjerno, nenamjerno, u afektu, kao osveta ili možda u šali ili u neznanju..

implosive
17-04-11, 21:17
Opraštanje nije stvar volje. Opraštanje zapravo niti ne postoji. Postoji jedino razumijevanje i poistovjećivanje.

gatto
18-04-11, 08:00
Kao prvo, hvala na ovako lijepoj temi. :top:

Mnogim ljudima je tesko shvatiti koncept oprastanja zato sto ga iskljucivo analiziraju na racionalan nacin.

S aspekta duhovne spoznaje, oprastanje omogucuje covjeku da nadje mir u dusi. Onaj tko uspije naci mir u dusi, taj je zasigurno u stanju oprostiti bez obzira na proslost i okolnosti u kojima se nalazi (ovo je mnogima jako tesko za prihvatiti), koliko god se ta poruka prenosila kroz sve normalne religije i mnoge druge discipline (psihologija, itd.).

Kad se covjek prestane opterecivati drugim ljudima, tj. kad "ocisti" tu naviku, pocinje lakse ici kroz zivot jer zivot reagira na nas - na nase raspolozenje. Iako tesko za prihvatiti, Isus je rekao nesto vrlo snazno i ispirativno: "Voli svoje neprijatelje."

No, mislim da je covjeku najteze oprostiti samom sebi. Vecina ljudi je zarobljena mislima o proslosti, analiziranjem kakvi su bili u pojednim situacijama, griznjom savjesti, zavisti prema drugim ljudima, itd, i zato je vrlo tesko naci mir u dusi i ici naprijed. To je kao pokusati voziti auto i gledati kroz straznje staklo.

gatto
18-04-11, 08:47
Duhovni put je kao i oprastanje - proces...I kao takvog ga treba gledati...
Upravo tako.

dux pessimus
18-04-11, 14:43
Samo vas čitam... Nastavite u ovako lijepom tonu.:top:

Meteor
18-04-11, 20:26
Vivekananda, izvanredan uvodni post, kojim pomažeš drugima da razbistre u svojoj glavi šta znači njihovo opraštanje, uz zaboravljanje ili ne zaboravljanje.


Ne mogu a i ne želim oprostiti nekom tko to od mene ne traži i ne priznaje svoju pogrešku.


Mislim da je to prava stvar. To je ono najiskrenije u nama. U stanju smo istinski oprostiti, ako se osoba, kojoj trebamo oprostiti, stvarno kaje za svoje postupke. U protivnom slučaju naše opraštanje ostavlja u nama samima neku gorčinu i nezadovoljstvo.

enky
19-04-11, 02:26
Što znamo o opraštanju?

Znamo da je ta sposobnost u svakom čovjeku, isto kao što znamo da je rijetko tko iz te sposobnosti razvio vještinu. To, dakle, svi znamo.
Sukladno gore rečenom, a što svi znamo, evo još nešto, što isto svi znamo:
Što je čovjek na višem (razvojnom) nivou, to će prije moći oprostiti.
Zašto?
(daj zamisli, sad opet ide ono što svi znamo. nevjerojatno nešto. tko bi to rekao)
Isti strahovi i (krive) pretpostavke, što imaju moć nadamom te iste poteškoće, koje imam ja da bi ih se riješila - prisutni su i u drugima. Ergo, isti je uzrok "zla" u svima nama.

Onaj, na višem razvojnom nivou, imat će našu, maločas spomenutu, prigodnu generalizaciju u vidu i biti (Bogu) zahvalan što nije poludio tj. što nije podlijegao uplivu strahova te svim "neriješivim" poteškoćama što iz njih proizlaze te će moći imati razumijevanja za one, koji to nisu uspjeli. O kojoj se količini razumijevanja radi ovisi o visini razvojnog nivoa (duše).

Eh, a da ne bi kasnije bilo nismo znali; moja je duša na najnižem nivou.
Stoga, ništa od smajlića u ovom postu. : trep trep :


Slušajući ljude vidim da ima "raznih vrsta opraštanja".

Jedna od češćih je "Oprostili smo ali nismo zaboravili".

Što to ustvari znači? "Oprostili smo i nećemo se osvećivati, premda bi imali na to moralno i legitimno pravo (još iz vremena oko za oko i zub za zub :D2), ali nemojte ni u kom slučaju pomisliti da ste nam s tim opraštanjem u istom rangu sa ostalima koji nam nisu učinili ništa nažao. Ako budete ikad zatrebali neku pomoć, pomoći ćemo vam jer smo jako dobri, posebni i super, na kraju krajeva zbog te naše dobrote smo vam i oprostili, ali i dalje nećemo zaboraviti što ste nam učinili." Tu vrstu opraštanja se često čuje kada se govori o domovinskom ratu.

Uzmimo konkretan prijer:
Netko se jako boji pasa. Ja imam psa, koji divljački trči uz ogradu lijevo desno, kad god netko prolazi kraj kuće. Pas je velik, ima plave oči, djeluje luđački. Ograda je visoka, ali ... Taj netko, da bi mogao pješice do dućana (i njegova djeca pješice do škole) mora proći kraj moje kuće.
Otrovat će mi psa.
Kroz par godina, taj isti, koji mi je otrovao psa, oslijepi i dobije na poklon izdresiranog labradora, psa vodiča slijepih. Po prvi puta u životu shvati kako pas uistinu može biti čovjekov najbolji prijatelj i njegov strah od pasa prestaje biti. Obožava svog labradora.
U to vrijeme meni dolazi informacija kako mi je baš taj čovjek otrovao psa.

Kako da mu ne oprostim?
Kako da zaboravim?


Odmah iza toga ide: "Opraštam zato jer me tako uči Biblija, omiljena religija, Guru Pero itd..."

Nismo baš sigurni zašto smo oprostili nekom, ali pročitali smo i čuli da je to dobro za nas, da tako nećemo trovati same sebe sa mržnjom i da ćemo tako napredovati na tzv. duhovnom putu. Ljuti smo i dalje mislimo da nam je učinjena nepravda, ali to potiskujemo zbog nekog višeg cilja i opraštamo, tražila dotična osoba oprost od nas ili ne. Poslije toga jedno vrijeme se osjećamo dobro. U odnosu na osobu koja nas je povrijedila osjećamo se superiorno, i jednom nogom smo već u raju. Prijateljima i prijateljicama govorimo kako smo oprostili dotičnima i ponosimo se s time.

Viši cilj, koji podučava religija (bilo koja) jest sebe očistiti od zlih misli.
Svaka religija preferira oprost, dočim neke podržavaju i osvetu, ukoliko se oprostiti ne može.
Sad, ako čovjek nije siguran zašto je nekom oprostio, onda mu, zapravo, baš kao što kažeš, i nije oprostio, nego samo misli da jest, pošto je trenutno ufuran u film "gle me kak' sam velikodušan", no taj iovako nije religiozan, jerbo da jest, grizao bi se u sebi što nije u stanju oprostiti (ili što se nema muda osvetiti).

Što se tiče Pere the Gurua, nisam znala da ga i ti poznaješ. Mislim, što reći, nego - Fala Pero što postojiš.


Malo suptilniji razlog je: "Opraštam zato jer razumijem zašto je osoba to učinila"

Uspjevamo se staviti u kožu osobe koja nas je povrijedila, možda zaključujemo da bi mi isto postupili u sličnoj situaciji. Znamo da nitko nije savršen.

Može se oprostiti i bez razumijevanja 'zašto?'.
Stvar je doživljaja, a u ovom slučaju odnosa (spram) osobe, koja nas je povrijedila. Odnosa, koji se zove 'povjerenje u'.
Kad se dogodi takav vid oprosta, pričamo o istinskom poštovanju.


Svaka od ovih varijacija ima isti nedostatak. Ne uključuje u proces drugu osobu koja vas je povrijedila. Oprostiti se ne može jednostrano. A nije niti produktivno. Oprostiti nekom, a ostaviti ga u uvjerenju da nije pogriješio je činjenje medveđe usluge toj drugoj osobi. Oprostiti nekom a spočitavati mu to što je učinio, makar u sebi isto nije rješenje.

Ovisi tko oprašta, kome se oprašta te za-što se oprašta.

Npr. Ako nekom nešto oprostim te mu ništa o tome (niti da sam bila povrijeđena/niti da sam oprostila) ne kažem, to može značiti da vjerujem kako ta osoba nije svjesna koliko me je povrijedila, jer joj fali stanovito znanje tj. informacije.



Priznati grešku i zatražiti oprost je puno teži posao nego dati oproštaj. Reči:" loše sam postupio, oprosti mi, neću više" je ključ koji otvara vrata opraštanja i nakon kojeg će obje strane biti mirne. Da bi se priznalo pogrešku i tražio oproštaj od drugog, stvarno se mora biti "velika faca", jer to te stavlja u podređani položaj i nikad ne znaš hoćeš dobiti oprost ili po ušima, a i u mnogim umovima je priznavanje da nisi u pravu znak slabosti i rijetko tko će si priuštiti "sagnuti glavu, poniziti se i moliti za oproštaj".

Zanimljivo. Ja mislim da je podjednako teško.
Pokušat ću i ovo elaborirati.
Mogu se iskreno pokajati (za neki svoj sramotni čin) i zamoliti oprost. Da bi mi druga strana uistinu mogla oprostiti, mora sama znati što je to pokajanje i mora sama biti sposobna tražiti oprost, inače neće biti sposobna prepoznati/prihvatiti moje iskreno pokajanje i ispriku, pošto svatko sudi po sebi (a i kako će drugačije. svak je sebi referentna točka. zato npr. onaj, koji laže, ne može vjerovati onom, koji govori istinu).
oli
Onaj, tko je u stanju pokajati se i tražiti oprost = onaj, koji je u stanju oprostiti.


Ne možemo nekome oprostiti zapravo, ako ne razjasnimo stvari, te ako osoba ne pokaže kajanje za ono što je učinila. Ako nije tako, možemo "oprostiti" u teoriji, ali ne u praksi. Opraštanje mora imati dvosmjeni karakter. Želju onog kome se oprašta da se ispriča i da mu se oprosti, te želju onog drugog da mu oprosti.

Nego, a Pero, kako je on?


Na kraju krajeva, čak i Bog koji je sve i sva naspram nas, čista ljubav, milost i bla, bla, bla...traži u ispovjedaonici da se pokajemo za svoje grijehe i čak dobijemo neku pokoru koju moramo odraditi za kaznu. :misli: (tako bar rade kod nas u katolicizmu)

Dakle pošto nismo savršeni kao Bog, čak štoviše daleko smo od njega, neumjesno je očekivati da možemo tek tako oprostiti nekom tko nam se nije ispričao i pokajao za to što je napravio te izrazio želju da to više neće raditi. Ako mislimo da možemo, ne poznajemo se dovoljno dobro.

Vozi ga, to ipak ovisi radi li se o povredi li uvredi, o kojoj se uvredi ili povredi radi, tko je uvrijeđen ili povrijeđen te tko je uvrijedio tj, povrijedio.

Čisto da rečeno od moje strane još malo podebljam, napisat ću i sljedeće:
Pametnog ne može uvrijediti ako mu se kaže da je glup;
onog, tko se zna tući, ne može povrijediti kad popuši batine od boljeg.


Ne mogu a i ne želim oprostiti nekom tko to od mene ne traži i ne priznaje svoju pogrešku. :facepalm:

Pa sad, drastična je razlika između 'ne mogu' i 'ne želim'.


Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju.

Kompleksno.

gatto
19-04-11, 08:08
Kako da mu ne oprostim?
Kako da zaboravim?

...

Viši cilj, koji podučava religija (bilo koja) jest sebe očistiti od zlih misli.
Svaka religija preferira oprost, dočim neke podržavaju i osvetu, ukoliko se oprostiti ne može.

Tako je. U stvari, vjerujem da je ovaj dio s osvetom promasen jer proizlazi iz pogresne interpretacije religijske poruke. Ili odredjena religija nije bas skroz normalna religija. :D

Oprastanje kao stav tesko je prihvatiti ako covjek razmislja o tome usredotocivsi se iskljucivo na velike probleme, nesto sto ga je jako pogodilo. Za povjerovati u takvo "oslobodjenje" doista treba vjere i hrabrosti za donijeti odluku i oprostiti.

Zato je neizmjerno lakse isprobati oprastanje na manjim stvarima - ovo mogu reci iz vlastitog iskustva. Na srecu, nisam neka mrzovoljna i konfliktna osoba, ali kao i svi ljudi imao sam iskustava i odnose sa ljudima koji su imali lose namjere ili pak bili iritantni, njihovi postupci i ponasanje mi nikako nisu cinili dobro.

Stoga sam donio odluku da si necu dopustiti da me emocionalno pogadjaju odnosi s takvim ljudima. Prestao sam se opterecivati s njima i njihovim postupcima. Dapace, kad sam mogao prepoznati nesto sto mi se svidja kod njih, nastojao sam vise imati fokus na tome.
Malo-pomalo takav stav mi je postao navika i sveukupno gledajuci poceo sam se bolje osjecati. Vremenom su mi se pocele desavati neke lijepe stvari i iznenadjenja u kakve nekad ne bih mogao povjerovati da uopce mogu proizici iz takvih odnosa.

Iz ovoga sam naucio dvije stvari. Prva je da je u stvari najteze oprostiti samom sebi sto sam si prije dopustao "zle misli" koje su me vozile bez kontrole. A druga stvar je da sam se doista uvjerio da zivot reagira na nase raspolozenje. Zivotu nije bitno sto je prije bilo i kako si mi to logicki interpretiramo, zivot jednostavno odgovara na nase osjecaje i vozi nas u tom smjeru. Oprastanje zaista vodi ka olaksanju i odrijesenju te otvara vrata za bolje stvari. Medjutim, treba imati vjere. :mig:

Toni
21-04-11, 15:02
Stoga sam donio odluku da si necu dopustiti da me emocionalno pogadjaju odnosi s takvim ljudima. Prestao sam se opterecivati s njima i njihovim postupcima. Dapace, kad sam mogao prepoznati nesto sto mi se svidja kod njih, nastojao sam vise imati fokus na tome.


Kapiram ovo prvo, ali ne kapiram ovo drugo. Kako si uspio sebe isfurati da se fokusiraš na dobro kod onih, koji ti idu na živce.
Kako bi se postavio da se radi o velikom problemu, nečem što je fakat teško oprostiti?

Oprostite, nisam sve pročitao. Puno ste već napisali. Budem kasnije. Sad mi zapelo mi za oko ovo zadnje. Super tema.

gatto
21-04-11, 15:46
Kapiram ovo prvo, ali ne kapiram ovo drugo. Kako si uspio sebe isfurati da se fokusiraš na dobro kod onih, koji ti idu na živce.
Kako bi se postavio da se radi o velikom problemu, nečem što je fakat teško oprostiti?

Oprostite, nisam sve pročitao. Puno ste već napisali. Budem kasnije. Sad mi zapelo mi za oko ovo zadnje. Super tema.
Tu se radi o procesu i ne ide to bas preko noci. Najlakse je poceti sticati naviku ako pocmes od manjih stvari. Kad dobijes spoznaju kroz vise manjih stvari, lakse ti je povjerovati i zauzati stav prema vecima. Kako sam napisao prije, poceti s necim velikim (necim sto te strasno pogodilo) je tesko za svakoga.

Sto se tice fokusiranja na dobro kod onih koji ti idu na zivce, radi se o tome da prvo doneses odluku da ti vise nece ici na zivce - da se neces opeterecivati njima. Tada je lakse prepoznati dobro u njima. No ne moras nuzno vidjeti dobro u svima, najbitnije da te prestanu vezati negativne emocije u odnosima. Eto, nadam se da sam pojasnio.

Ali nemoj misliti da zivot i dalje ne nosi iskusenja u tom smislu. Nosi ih, naravno, ali je lakse poravanati se ako si vec promijenio losu naviku. A nekako izgleda i da se takva iskusenja rijedje pojavljuju. Kako sam prije rekao, zivot nekako reagira na nas. Moras probati i osjetiti, ne moze se sve rijecima do kraja objasniti. :mig: