Iskonsko Ja = Strah

[Matija]

Uglavnom, ako sebe ogolimo do dna, ono što ostaje je strah.

Tako nešto tvrditi blizu je misli da si velik i da znaš

Da bi došli do dna među ostalim moramo ukloniti i strah, ali to zapravo kažeš i ti:

U tom momentu zaboravlja strah i sposoban je za velika djela, veća od njega samoga.

Kad se ogoli strah, možemo krenuti dalje, tražiti sebe...

Nema djela koje mogu učiniti, a da je veće od mene samoga. Upravo- moja najveća djela- to sam ja. I najmanja...

[N'dugu]

enky, to što zoveš "čuđenje", zapravo je - pretpostavka za hrabrost. time svladavaš strah da bi išla dalje, napredovala na svojem putu. u hrabrosti je sadržana i sloboda (spremnost na rizik ili ljubav prema iskušavanju svoje sreće), ljubav prema drugom čovjeku (bližnjem), spremno prihvaćanje sudbine (ili "amor fati") i nesebičnost (altruizam). to je 'vrlina' ili ono što su stari grci zvali 'arete'. življenje do punog potencijala. hrabar čovjek se "čudi" svojoj sposobnosti da se izbori s naizgled nesavladivim preprekama. ali tu je i ključ za razumijevanje potencijala optimista i pesimista. optimist bi trebao biti hrabar, ali nije... pesimist je hrabar jer on svladava strah (hrabrošću), dok optimist nije niti svjestan straha u sebi, jer ga je prigušio trikovima ega. s vremenom čovjek koji je sebe svladao sve manje opaža ono oko sebe, a sve više stvara iz sebe, iz neke svoje vizije. više ga ne "čudi" okolina jer ga više ne može iznenaditi, nego vlastita sposobnost ili dar. dostojevski na samrti nije mogao vjerovati da će umrijeti, jer mu se činilo da je kreativniji nego ikada. onaj koji se ne izbori sa strahom stareći postaje sve plašljiviji i okolina ga sve više "čudi", a bogami i plaši, zato jer nije razvio svoj puni potencijal. to je često neki 'optimist' koji je precijenjivao svoje snage i očekivao da će bez puno muke doći do samoostvarenja, umjesto da se više trudi i nastoji pomaknuti svoje granice.

[venerijanac]

Iskonsko ja = Strah ....

Da, potpuno jasan, nedvosmislen, opis straha.

Ali, vratimo se na početak

Odakle strah? Kako je nastao?

Jeli on refleksija, antipod ljubavi prema sebi, kao odgovor na opasnu okolinu?
Kada bi jedinki bilo svejedno što će biti s njom, bi li se pojavio strah?

Da, strah jeste efikasan evolucijski odgovor na 'brigu' o sebi spram opasne okoline. Čitav jedan dio mozga (limbički) je utemeljen na djelovanju u strahu.

Suvremeni čovjek je došao do točke kada mu je jedini ozbiljni prirodni neprijatelj pripadnik iste vrste. Netko tko je u suštini isti kao i on.
Hoće li, u strahu, nastavljati jačati svoje obrambene mehanizme, proizvodnjom sve razornijeg oružja, uz stalnu opasnost da ljudi postanu jedina vrsta koja je uništila samu sebe?

Ili će, kroz razumijevanje sebe, početi razumijevati i druge ljude te kompletan eko sustav? Hoće li tada, ljubav prema sebi proširiti na sve o čemu ovisi njegov opstanak?

[N'dugu]

Pretpostavimo da se čovjek razvija u društvu, on je društveno biće ili "biće odnosa" kako kaže fra Bono Zvonimir Šagi. Ako je tako, on svoje iskonsko ja doživljava kroz različitost. U majčinoj utrobi ne doživljava različitost od okoline (majke). Kad se rodi, postaje svjestan svoje različitosti i odvojenosti od majke, pa i drugih osoba oko sebe. Različitost uzrokuje strah, a strah je onda temelj za identitet, iz kojeg se kao psihološka obrana razvija ego. Znači, moramo pretpostaviti da smo na jednoj razini različiti od ostalih, drugi nas ne mogu u cijelosti spoznati, pa čak niti mi sami sebe budući da sebe spoznajemo kao 'drugo'. Eto, otuda strah. Od nespoznavanja sebe i svijesti o različitosti tog nespoznatog sebe od drugih identiteta (drugih 'ja'). Jer kad bi drugi bili isto što i ja, bilo bi im stalo do mene jednako kao i meni samome do sebe, voljeli bi me kao sebe sama ili kao što ja volim sebe, ali to u stvarnosti nije tako. Smisao kršćanske zapovijedi da se voli drugoga je u tome da bi čovjek u drugome prepoznavao (dio) sebe, a (dio) sebe u drugome i da bi tako nadišao ego (obranu od straha) i došao do jedne više duhovne razine, smanjio svoju otuđenost. No, takvo što nije apsolutno moguće, uvijek ostaje onaj jedan element koji je nesvodiv na drugoga i koji uzrokuje strah... a konačno i tugu, zbog nemogućnosti spoznaje. Jedan viši stupanj spoznaje se sastoji u odricanju od svoje volje i prepuštanju sudbini, thanatosu... iako takav čovjek nema spoznaju sebe, on u takvom postupanju ipak ima spoznaju da se ne vrijedi boriti za nešto na pogrešan način, na način neprosvijetljenog čovjeka... i tada eventualno nastupa prosvjetljenje, u kojem se stvari odvijaju na pravi način i čovjek postaje svjestan da se odvijaju upravo na pravi način, onako kako je oduvijek moralo biti, iako u tome nema napora njegove volje ili pokušaja izbjegavanja opasnosti, nego se ta u biti stvaralačka 'volja' rađa upravo iz nepokušavanja, odbijanja da se nameće egoistična volja i bori za iluzorne ciljeve nespoznatog, imaginarnog 'ja'. Na to se odnosi onaj Lao-ceov stih o čovjeku koji "trpi dosadu i muku, ne žudeći za promjenom". Jer izravno iz straha i ega se rađa pohlepa/požuda, a ona zamućuje svijest i stvara iluzorni svijet.

[venerijanac]

Pojavu straha ne uzrokuje drugačije, nego procjena moguće opasnosti od onoga što se ne može kontrolirati. Naime, i mala djeca su drugačija od odraslog čovjeka pa ih ne promatra kroz strah. Dapače, upravo njihova ranjivost, pobuđuje u njemu zaštitniče osjećaje.

Također, mala djeca ne poznaju strah, jer nemaju sposobnost procjene opasnosti. Ispočetka to uče od starijih (promet, nepoznati ljudi, kućanski aparati), a kasnije razvijaju svoju vlastitu procjenu i svoje vlastite strahove.

Strah se pojavljuje iz tri razloga: strah od povrjeđivanja, strah od gubitka te strah od neuspjeha.
Strah je energija koja se transformira u druge oblike ako se obistine strahovanja. Pa ako dođe do povrjeđivanja, energija straha se transformira u ljutnju, strah od gubitka u tugu, a strah od neuspjeha u zavist. Naravno, ovo su grube podjele. Može doći i do kombinacija straha, npr.povrjeđivanja i gubitka, odnosno ljutnje i tuge, u isto vrijeme.

A što se tiče pojave ega i njegovoj ulozi, potpuno se slažemo.

[N'dugu]

U biti, to je sve naknadna racionalizacija. Odrastao čovjek zna da malo dijete ne može napasti, pa se ne boji, a divlje životinje ili jurećeg vlaka se boji. No, ako si malo proučavao psihologiju horrora, onda znaš da naizgled obične stvari mogu biti baš one najstrašnije. Kao Kingov klaun iz romana TO (it) ili mali dečko Gage koji 'uskrsne' s groblja kućnih ljubimaca kao zli demon i ubije svoju majku. Plišani medo ili lutka u kojoj je zli duh. Ne bih se složio da mala djeca ne poznaju strah, ona samo nisu naučila svoj neizdiferencirani strah povezati s konkretnim opasnostima. Ne boje se nepoznatog čovjeka koji im nudi karamelu, ali se zato boje mraka - a u mraku nema ničeg osim onoga što ima u njima samima. A toga - što ne spoznaju - se boje.

[enky]

enky, to što zoveš "čuđenje", zapravo je - pretpostavka za hrabrost

Kako bi ti definirao 'hrabrost', a kako 'čuđenje'?

Različitost uzrokuje strah /cut/

Može li, po tvom mišljenju, različitost uzrokovati išta drugo, osim straha? Ako može - što?

[N'dugu]

Kako bi ti definirao 'hrabrost', a kako 'čuđenje'?

Kao aktivni i pasivni oblik iste stvari... pasivno prethodi aktivnom. Uzmimo da postoji neki iskonski strah, nazovimo ga 'strah od mraka', od nepoznatoga... prvo nastupa pasivnost iz koje nastaje čuđenje (pasivno stanje spoznaje), ono se pretvara u radoznalost (prijelaz iz pasivnog u aktivno, poticaj), koja omogućava aktivno svladavanje straha (hrabrost). Neka duševna stanja je teško zarobiti riječima.

[N'dugu]

Može li, po tvom mišljenju, različitost uzrokovati išta drugo, osim straha? Ako može - što?

Hm... tema i jest u tome da ne može... naime čim nastaje spoznaja o različitosti prvo se javlja strah kao "iskonsko ja", iz njega naviru mračne i kaotične slike id-a, nakon čega se prema tom strahu formira ego, u podaničkom odnosu prema super-egu... to je teoretski tako i praktično dosta potkrijepljeno primjerima. Kad 'pukneš', ili kako se to stručnije kaže 'upadneš u psihozu', raspada se ta struktura i ostaje samo strah... koji se nastoji suzbiti projekcijama fantazmi, halucinacijama... tvoj fini osjećaj začuđenosti egzistira samo kod dobro uravnoteženih, ego-sintoničnih ljudi.

[venerijanac]

Nadam se da ćeš dalje razviti tenu. Ukazati na perspektivu, ako ona, po tebi, uopće postoji.
Naime, ovako postavljeno, barem se meni tako čini, strah je naše prirodno stanje iz kojeg onda proizilaze svi odnosi. Ako je to točno, onada su evolucija ili kreacionizam, kako kome drago, zapeli u bezizlazju. Onda svaka priča o ljubavi, prema bilo kome i bilo čemu, pada u vodu.