+ Reply to Thread
Page 3 of 3 FirstFirst 1 2 3
Results 21 to 26 of 26

Thread: Iskonsko Ja = Strah

  1. #21

    Join Date
    Dec 2010
    Posts
    621
    .. pohlepa se ne razvija iz straha .. ona i strah su jin i jang .. razvijaju se zajedno .. kao govno i prokleto sjeme ..
    Last edited by alim; 17-02-11 at 16:53.

  2. #22
    ma sve je to priroda vec rijesila .. zasto bi strah trebalo biti nesto negativno: on cuva ono malo ida u nama da ne upadnemo u nevolju, da ne budemo popapani itd
    ne vjerujem da zbog straha ostanemo toliko uskraceni, jer pored iskonskoga straha postoje i drugi iskoni koji nas vec lijepo znaju nagnati tamo gdje treba, bez obzira na sve strahove

    jedino, ako ne zelimo bivstvovati iskljucivo po iskonu i nagonima, vec ako zelimo ukljuciti Sebe u svoj zivot tj ako zelimo sami vladati situacijama, onda se ucimo i razvijamo vjestine kako iste (strahove i druge nagone) potcinjavati svojoj volji

    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Kao aktivni i pasivni oblik iste stvari... pasivno prethodi aktivnom. Uzmimo da postoji neki iskonski strah, nazovimo ga 'strah od mraka', od nepoznatoga... prvo nastupa pasivnost iz koje nastaje čuđenje (pasivno stanje spoznaje), ono se pretvara u radoznalost (prijelaz iz pasivnog u aktivno, poticaj), koja omogućava aktivno svladavanje straha (hrabrost). Neka duševna stanja je teško zarobiti riječima.
    "tesko zarobiti rijecima" ...
    mozemo pokusati povuci analogiju izmedju raka ili neke druge bolesti :: prvo negiramo, zatim smo sokirani i ljuti, odbijamo, da bismo zatim poceli prihvacati stanje i predavati se, te konacno, poceli praviti planove za TRETMAN . od nase vjere u uspjeh tretmana i stupnja stavljanja Sebe u aktivu, uvelike ovisi izljecenje



    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Hm... tema i jest u tome da ne može... naime čim nastaje spoznaja o različitosti prvo se javlja strah kao "iskonsko ja", iz njega naviru mračne i kaotične slike id-a, nakon čega se prema tom strahu formira ego, u podaničkom odnosu prema super-egu... to je teoretski tako i praktično dosta potkrijepljeno primjerima. Kad 'pukneš', ili kako se to stručnije kaže 'upadneš u psihozu', raspada se ta struktura i ostaje samo strah... koji se nastoji suzbiti projekcijama fantazmi, halucinacijama... tvoj fini osjećaj začuđenosti egzistira samo kod dobro uravnoteženih, ego-sintoničnih ljudi.
    ako je ovo tvoja teorija rasclanjivanja straha, onda si ti jedan specijalac (citaj: jedan jako pametan decko)

    paznju mi privlaci ovo "podanicki odnos prema super-egu" :: to je to! u tom grmu lezi zeko!!
    zasto instead nemati jedan prisni pristojni ugodni odnos zahvalnosti koji dalje slijedi seze i prerasta u partnerski odnos s tim super-egom! tu bi sad dolazila i nastupala Venerijanceva Ljubav :: stapanje sa super-egom ugadjajuci mu toliko i vjerujuci da ce ovaj izliti nazad svoju ljubav pri cemu ce nase vise-ja izjednaciti se sa super-egom PRETOCITI se u njega samoga . ... to je kada ti je druga rijec za ljubav - strahopostovanje : toliko predanje da svaki strah jenjava, kad se strah utapa u ljubavi .. i dobija krila

    spominjes Krista na krizu kako vapije .. ali on nije imao straha, vec strahopostovanja, ljubavi - povjerenja - predanja : pretocio se u bogaoca - ovladao je svemirom!

  3. #23
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    tt, donekle se slažemo, samo da bi imao takav partnerski odnos sa super-egom ipak moraš biti na neki način 'faca', karizmatičan, moraš imati urođeni dar kojim izravno gledaš u suštinu stvarnosti... i tada se izjednačuješ sa strahopoštovanjem, inače ostaješ mali miš ispod svojeg superega koji 'nezna' i 'čudnisuputovibožji'... itd. ali dobro, nije ni to tako strašno loše.

    razlog zašto sam postavio temu nije u tome što smatram da je strah potpuno nekoristan i da bi ga trebalo eliminirati... strah od fizičkih prepreka je koristan za preživljavanje, a metafizički strah služi kao upozorenje da negdje griješimo... zato bi se moglo reći da je on vrlo sličan savjesti, zapravo on možda i jest savjest, kao ona tri duha Božića koja su nasmrt preplašila škrca Scroogea u Dickenskovom romanu "Christmas Carol"... naime, strah je neophodan za našu individualnost, kad osjećamo strah, znači da se bojimo i da smo negdje skrenuli sa svojeg puta, da naša individualnost više nije zadovoljavajući i da se moramo 'preobraziti' - a tu onda nastupa ljubav ili hrabrost kao nositelj preobrazbe... u pravcu slobode - s druge strane, kafkin gregor samsa se preobrazio u suprotnom pravcu, u velikog žohara, čime se želi reći da pretjerano popuštanje strahu vodi u drugu vrstu preobrazbe, a društvo koje potiče takav strah ne može biti zdravo, koliko god se zaklinjalo u vjeru i obilazilo crkve.

  4. #24
    drustvena ustrojstva koja opstaju na sirenju straha medju gradjanima (usa: fear this, fear that ...) cak su i odvojena od crkve

    zar nije bolja opcija : be alert, but don't be alarmed




    osobe koje gaje neke strahove obicno imaju i neke periferne, manje strahice : najbolje je da lociraju neki od manjih strahova i da se suoce s tim objektom svojega straha, te da ga pobjede :: to im cesto pomaze da izazovu lancanu reakciju te se istovremeno rijese i drugih vecih strahova

    danas sam se srela sa slucajem velikoga decka (scientific brain, inquisitive mind) koji je piskio u krevet . cijelu bi noc pokusavao ostati budan samo da se ne bi ujutro morao suociti s mokrom pidzamom . u njegov zivot je igrom slucaja usla policajka podosta godina starija od njega (taman dovoljno starija da bi inteligentnog decka mogla motivirati na ugode koje nosi flertovanje .. btw ona ga je shvacala nikako drukcije nego kao dobroga pametnoga decka, pronalazaca i izumitelja) . na porodicnom rostiljanju se zadesila i policajka (privatno) . decko ju je odveo u svoju kolibu da joj pokaze svoj 'laboratorij' :: naravno, eksplozija je ranijela skoro cijelu radionicu, a ovo dvoje je dobilo drazesne cadjave noseve . po izlasku iz laba, decka je konfrontirao porodicni pet - merino ovan, s kojim je decko imao samo gorka iskustva jer je ovaj nasrtao jedino na njega od svih clanova porodice redovito ga jureci, ruseci i nabijajuci na rogove . sada je policajka odusevljeno prisla ovnu i pocela ga milovati : ovan je stajao ukopan spremajuci se na zalet na jadnoga decka . decko je u njegovim nozdrvama i u njegovim ocima vec vidio sebe po tko zna koji puta obrusenog i nabodenog na rogove : ovaj puta to si nije smio dozvoliti pred prijateljicom svojega zivota : bozanska motivacija ljubavi dala mu je snagu da ne bjezi nego da se cak i sagne, da zarije ruku u zelenu travu, iscupa ju i polako korak po korak hrabro i cool pridje ovnu pruzene ruke s pregrstom socne trave : decko je bio u kontroli : ovan je prihvatio travu, a decko je prste druge ruke zario u meko runo : poceo ga je milovati i s drugom rukom : cijela se familija skamenila od cuda : decko je nastavio milovati ovna prolazeci kroz njegovu meku vunu : healing touch!!! : oboje su zajedno, i decko i njegova prijateljica milovali ovna ::: decko je toga popodneva i veceri nastavio slobodno i opusteno piti limenku za limenkom pica, ne misleci na mokru pidzamu : milovao je ovna, uzivao u drustvu svoje prijateljice ::: sutradan se probudio suhe PJ :: ako se ikad ponovno obreo u mokroj PJ - to je bilo od slatkih snova


    budi faca! dodji do objekta svojega straha, suoci se s njim i pobijedi ga
    zar ne?!

    svatko ima taj ::
    N'dugu: urođeni dar kojim izravno gledaš u suštinu stvarnosti... i tada se izjednačuješ sa strahopoštovanjem, inače ostaješ mali miš ispod svojeg superega koji 'nezna' i 'čudnisuputovibožji'
    potrebno je samo BITI

  5. #25
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,935
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Kao aktivni i pasivni oblik iste stvari... pasivno prethodi aktivnom. Uzmimo da postoji neki iskonski strah, nazovimo ga 'strah od mraka', od nepoznatoga... prvo nastupa pasivnost iz koje nastaje čuđenje (pasivno stanje spoznaje), ono se pretvara u radoznalost (prijelaz iz pasivnog u aktivno, poticaj), koja omogućava aktivno svladavanje straha (hrabrost). Neka duševna stanja je teško zarobiti riječima.
    A da se opustiš malo?

    Hrabrost = Moć srca
    Čuđenje = Moć inteligenicije

    (ovo bih, svakako, voljela da kasnije prodiskutiramo)

    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Hm... tema i jest u tome da ne može... naime čim nastaje spoznaja o različitosti prvo se javlja strah kao "iskonsko ja", iz njega naviru mračne i kaotične slike id-a, nakon čega se prema tom strahu formira ego, u podaničkom odnosu prema super-egu... to je teoretski tako i praktično dosta potkrijepljeno primjerima. Kad 'pukneš', ili kako se to stručnije kaže 'upadneš u psihozu', raspada se ta struktura i ostaje samo strah... koji se nastoji suzbiti projekcijama fantazmi, halucinacijama... tvoj fini osjećaj začuđenosti egzistira samo kod dobro uravnoteženih, ego-sintoničnih ljudi.
    A kada i zašto postajemo znatiželjni?

  6. #26
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by enky View Post
    A da se opustiš malo?

    Hrabrost = Moć srca
    Čuđenje = Moć inteligenicije

    (ovo bih, svakako, voljela da kasnije prodiskutiramo)



    A kada i zašto postajemo znatiželjni?
    Mislim da nas znatiželja obuzima kada naiđemo na nešto što nas potiče na djelovanje nekom osobinom koju još nismo definirali. To je izazov super-egu, a ne toliko egu. Znači, ljudi koji su jako podložni super-egu neće biti radoznali, jer su previše poslušni. A s druge strane, onome što pobuđuje znatiželju ne možemo pristupiti iz ego-perspektive, jer ne znamo točno što je. Prema tome, moramo mu pristupiti iz id-perspektive, otvoriti se u potpunosti svojim nagonima... znanstvenici obično pristupaju drugačije, oni traže analogiju ili nešto iz čega bi mogli razumjeti to nepoznato i njihova radoznalost nije toliko potaknuta nepoznatom osobinom, koliko strahom što se ta osobina ne da svesti na poznate osobine. A to oni i žele, naime da iz postojećeg znastvenog korpusa (body of knowledge) obuhvate do sada nepoznatu pojavu i uključe je u njega. Onda su mirni, siti i zadovoljni. Ali što ako se osobina ne da nikako svesti na postojeće? Tada dolaze na scenu neki ljudi jako otvorenog uma, Einsteini, Tesle, i rade revoluciju u znanosti. U slučaju kad je čovjek naprosto radoznao, on se jednostavno otvara novoj spoznaji i ona ga mijenja, dakle on je uključuje u sebe i razumijeva kroz promjenu koja je ona u njemu proizvela... tako čovjek u prirodi uči i spoznaje, empirijski, ono što mu nisu nametnuli teorijom i dogmom. Na kraju krajeva, Kolumbo je odlučio krenuti na put jer je mislio putujući na zapad doći na istok, na što su mu mnogi rekli da nije normalan, jer je zemlja ravna ploča. No, on je htio makar i doći do ruba ploče, ako treba, jer ga je vuklo da provjeri može li putujući na zapad doći na istok. A otkrio je Ameriku. Promjena koja se dogodila nije bila ona koju je tražio, ali se ipak dogodila, i promijenila ne samo njega, nego i ostatak svijeta. Kolumbo je za to morao imati ne samo čuđenje ili inteligenciju, nego i hrabrost... i aktivno krenuti ne znajući na što će naići i kako će ga to nešto promijeniti. Postoje njegovi brodski dnevnici (četiri "viajes del almirante"), gdje on opisuje svoja putovanja, ali i duševna stanja kroz koja prolazi... moglo bi se reći da je tu prisutno ono iskonsko ja kao strah, na brodu, dakle put je poduzet s jedne strane da bi se došlo do iskonskog ja, suočilo s najgorim strahom na otvorenom moru, ali i zato da bi se svladalo strah i da bi ego zagospodario novim teritorijima. Zato se nakon osvajanja Amerike vjerojatno pokazao još veći egoizam osvajača, jer nakon trpljenja užasa svojega iskonskog ja, praktički životinjske borbe za opstanak gdje bi mornari doslovno jeli jedan drugoga da prežive da se kopno nije pojavilo na horizontu, ego dobiva još veći poticaj, a superego je daleko za nama, ostao je u Španjolskoj i ne može nikako natjerati ego na poslušnost... i zato se ljudi, vjerojatno, upuštaju u avanture - da bi afirmirali svoj ego u odnosu na superego, dakle to rade one neukroćene i pomalo nestabilne individue kod kojih se superego društva nikad nije uspio u potpunosti nametnuti. Stoga, oni nemaju vremena za čuđenje, budući da je njihov ego trajno ugrožen, napuknut zbog pritiska superega s jedne strane i snažnog iskonskog ja koje proizvodi strah i oni moraju poduzeti neku avanturu da bi u dovoljnoj mjeri ojačali svoj ego i povratili stabilnost...

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts