Duhovitost

[todaytonight]

Onaj, tko nas može nasmijati (i) bez da prepričava viceve.



Kazuje. Nije bez veze ona stara - u svakoj šali pola istine.
E sad, jedini bed jest što, ako osoba laže (a laže garant, svi lažu, vjeruj meni), ponekad teško možemo odrediti na koji dio šale se istina odnosi.

duhovitost je dar.
zar u umjetnosti ima mjesta 'lazima'?!

meni nikad nije smijesno kad se netko namjesti da mi kaze vic, vec kad me nasmije a da nije ni svjestan toga tj kada spontano nesto kaze bez intencije i velikoga truda da bude uopce smijesan


EDIT

OK, duhovitost je nadahnutost trenutkom ... slusaca

al kad se naviknemo na nakoga tko nas je sposoban nasmijati, ponasamo se kao onaj Pavlov cucak: i na samu pomisao na tu osobu, nama se usta razvuku od-uva-do-uva, a kad jos iskoci pred nas i kaze ma bilo kakvu od svojih frustracija - mi smo u nezaustavivom urnebesu

[implosive]

To je obično prva asocijacija na duhovite ljude.
Znaš li da među duhovitim ljudima ima jako puno depresivaca?
Oni svoju depresiju skrivaju iza rečenica pune duha koje ljude bacaju u afan i veselje, gromoglasan smijeh , a sami se čude jer ih depra iznutra grize i baca na rub suicida.


Jedan od teških depresivaca bio je i Richard Pryor. MIslim da s njim u istu grupu spada i Ben Stiller koji se , navodno, liječi i od bipolarne maniakalne depresije.

Lenny Bruce.
Moj idol.
Prvi sam put za njega čula kao djevojčica i to iz filma Lenny, u kojem ga je utjelovio Dustin Hoffman.
Tužna priča o čovjeku koji je svojom duhovitošću nasmijavao , ali i uzrujavao mase.
Bio je stand-up komičar i završio je tragično.

Zapravo, ne bih da me se drži za riječ glede njih trojice( a ima ih još), njih ostavimo po strani. Želim sugerirati da se malo bolje osvrnemo na duhovitost jer nije zlato sve što sja.

Poznajete li puno duhovitih ljudi?

Ja osobno znam neke. Među njima ima i narkića. Jedan moj frend iz te ekipe mi je nedavno rekao da želi umrijeti prije mame jer ne zna kako će se o sebi brinuti nakon toga. To ima svojih razloga , koji mogu i ne moraju bit važni za ovaj topik, ali je najzanimljivije što je on to rekao tako da smo se nas nekoliko grohotom nasmijali.
Ali to nije sve.

Malo ću generalizirati pa reć da sam već kod par vaga u horoskopu naletio na prepoznatljiv uzorak. Vage su obično vrlo društvene i poželjne u društvu. Privlače dosta pažnje pa se nekad čini da ta prirodna karizmatična privlačnost zavara promatrača tako da i loš smisao za duhovitost postaje odličan.

Anyway...kod njih sam primjetio da svoju karakterističnu nesigurnost kamufliraju navedenom karizmom. Kada ih bolje upoznaš shvatiš da su zapravo vrlo zatvorene i nesigurne osobe kada je u pitanju njihov osoban, intiman život. To dovede do toga da imaju hrpu prijatelja i poznanika koji ih vide kao druželjubive, duhovite, vesele i bezbrižne osobe i sa time nemaju razloga nuditi pomoć a sa druge strane ta sirota vaga koja je stalno okružena društvom, osjeća se usamljeno i razočarano u te ljude.

Dakle, duhovitost zaista može biti maska.

[Meteor]

Hvala enky, pošteno sam se nasmijao.

Za mene je duhovitost zapravo sposobnost da čovjek vidi nešto šaljivo u raznim situacijama pa i onima kad bi, možda, morao plakati.

[Tatum]

Hvala enky, pošteno sam se nasmijao.

Za mene je duhovitost zapravo sposobnost da čovjek vidi nešto šaljivo u raznim situacijama pa i onima kad bi, možda, morao plakati.

Poprilično točno i dodala bi da je duhovitost sposiobnost zadržavanja duha u raznim situacijama. A što je duh u nama osim naše snage da se nosimo sa nedaćama. I daćama.
ojoj...

[enky]

S obzirom da mi je frontalni režanj odavno umro i kroz njega ne prolazi više niti jedan neuron, apsolutno sam pomiren sa spoznajom da sam najbolja, najpametnija i najdivnija osoba na svijetu.
Svatko tko se ne slaže sa mnom je glupan po defaultu. Drugim riječima, ja nemam s kime šta pričati, već slušam samoga sebe i držim si monologe s kojima se uvijek složim.
Ja recimo kada učinim nešto što drugi smatraju pogreškom, meni to nije pogreška već moja alternativa koja je kao takva inovativna, smislena i trebali bi ju svi slijediti, ali ju ne slijede jer da ju počnu slijediti značilo bi da su i oni skoro savršeni kao ja, a to je nemoguće.



oprostite, ali katkad se volim zabavljati sam sa sobom ....

Čitam ovo od ja_a i od srca se nasmijem, no onda me spopadne misao, ona stara, 'koliko istine u šali ima'?

Gledajući po sebi, nekad, kad se zafrkavam, uopće nemam primisli, nikakvog prikrivenog sarkazma, nego mi jednostavno dođe nešto reći ili kreirati, a što se meni doima duhovitim (obično se radi o kakvoj debilani).
Sad, postavlja se pitanje, je li to moje "bez primisli" uistinu 'bez primisli' ili podsvjesno izlazi, na sebi specifičan način, ono što me muči, okupira, veseli ili, pak, ono što želim (da se ostvari) ili, možda, upravo suprotno?

A postoje situacije kad, kroz šalu, govorim gro onog što mislim, gdje je, drugima, teško dokučiti koji dio zaista mislim, a koji ne pa će svatko uzeti "sebi" ono kakav je on tj. ako je "crnjak", vidjet će "moje crno", ako nije, je l' te, onda neće.

I tako. Zeznuta je ta duhovitost, zeznuta i prilično relativna, jer ovisi o, nazovimo, valnim duljinama, raspoloženju i (ne)zadovoljstvu ne samo onog, koji se šali, nego i onog, koji percipira izrečeno.

Nekad bude duhovito ono što uopće nije duhovito tj. nije imalo nakanu biti takvo, ali biva takvim shvaćeno, kao što rekoh u prethodnom mi postu na ovoj temi. Primijetila sam da se takvo što najčešće događa kad imam prilike razgovarati s kakvim teškim depresivcem, koji brije svoj film i, onda, unutar njega izgovara rečenice, koje bivaju urenebesno duhovite, no samo meni, jer ih ja doživljavam takvim.

E sad, je li, onda, ok za zaključiti kako duhovito leži u (našem) doživljaju izvora, jer nije svejedno tko je rekao što?

[ja_a]

Čitam ovo od ja_a i od srca se nasmijem, no onda me spopadne misao, ona stara, 'koliko istine u šali ima'?

Gledajući po sebi, nekad, kad se zafrkavam, uopće nemam primisli, nikakvog prikrivenog sarkazma, nego mi jednostavno dođe nešto reći ili kreirati, a što se meni doima duhovitim (obično se radi o kakvoj debilani).
Sad, postavlja se pitanje, je li to moje "bez primisli" uistinu 'bez primisli' ili podsvjesno izlazi, na sebi specifičan način, ono što me muči, okupira, veseli ili, pak, ono što želim (da se ostvari) ili, možda, upravo suprotno?

A postoje situacije kad, kroz šalu, govorim gro onog što mislim, gdje je, drugima, teško dokučiti koji dio zaista mislim, a koji ne pa će svatko uzeti "sebi" ono kakav je on tj. ako je "crnjak", vidjet će "moje crno", ako nije, je l' te, onda neće.

I tako. Zeznuta je ta duhovitost, zeznuta i prilično relativna, jer ovisi o, nazovimo, valnim duljinama, raspoloženju i (ne)zadovoljstvu ne samo onog, koji se šali, nego i onog, koji percipira izrečeno.

Nekad bude duhovito ono što uopće nije duhovito tj. nije imalo nakanu biti takvo, ali biva takvim shvaćeno, kao što rekoh u prethodnom mi postu na ovoj temi. Primijetila sam da se takvo što najčešće događa kad imam prilike razgovarati s kakvim teškim depresivcem, koji brije svoj film i, onda, unutar njega izgovara rečenice, koje bivaju urenebesno duhovite, no samo meni, jer ih ja doživljavam takvim.

E sad, je li, onda, ok za zaključiti kako duhovito leži u (našem) doživljaju izvora, jer nije svejedno tko je rekao što?

Da, netko kuži takvo nešto što sam recimo napisao, ali velika većina neće. Mislim da ima veze koliko je tko na istoj valnoj, a možda i s mojom inteligencijom ili glupošću... tko će znat.
Ja katkad dobijem silnu inspiraciju da serem... osjećaj da sve izanaliziram iz svakog mogućeg kuta i podijelim onda to sa svima koji će si valjda prvo pomisliti "WTF... ovaj nije normalan", a u biti to je samo silna nakupljena mentalna (ne)(re)kreativnost koja želi izbiti van.
Depresija u jednu ruku igra priličnu ulogu i tim sarkastično-komično-žalosno-glupim ispadima.

Evo, npr... ista stvar sada.... na fejs sam podijelio ovu temu Mel Gibson a moj komentar ispod je bio ovo:

Mel, svi smo znali da si nevin, no znali smo i da si lud što se vidi i iz tvojih filmova. Znali smo da kad glumiš koleričnog luđaka koji plače u filmu oko kojega šprica krv i lete dijelovi tijela da se ne trudiš puno jer si i inače takav. Znali smo da si Isusa u Pasiji više izmučio i izmasakrirao negoli je bio izmučen u stvarnosti. Isto tako smo znali da je Oxana sponzoruša koja je htjela doći samo do tvoje love. I isto smo tako znali da kada skužiš to da će tvoje ludilo izaći na vidjelo. I isto tako znamo da ne voliš baš Židove i puno sereš po njima kad si pijan kaj znači da nisi baš ni pametan. I iako si i lud i glup, mi te i dalje volimo.

i tko će sada znati što je autor zbilja želio reći.... čista analiza jednog događaja doživljena na moj način i smislena valjda jedino meni.... a opet, koji je bio smisao da izražavam to i pišem to? Nikakav. Kolanje misli izbijeno iz glave van i podijeljeno sa svima.

[Tatum]

Nekad sam se znala grohotom smijati ( koji starinski izraz) na neku dosjetku .
To su one riječi ili rečenice izrečene u pravi trenutak na pravom mjestu, a ja se tako ismijem da se zacenim i izgledam ko da sam se napila, a stvarno je smiješno i ja sam to tako nekad tako doživljavala. Sad se smijem drugačije, vrlo kratko, čujno ali to je to.
Znači li to da je moj osjećaj za humor nestao ili je humor postao zona u koju više ne ulazim slobodno, bez zadrške i kočnica?

Kako se duhovitost izražava: smijehom ili kimanjem glave, pljeskom...Pitam samo...NIje samo smijeh smiejšan, niti se samo smijehom odobrava nečija duhovitost...