+ Reply to Thread
Page 1 of 2 1 2 LastLast
Results 1 to 10 of 18

Thread: Kontemplativna molitva

  1. #1
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    size="tall"

    Kontemplativna molitva

    Kontemplativna molitva, vlč. Zlatko Sudac:

    "Ja bih vas sada pozvao da sjednete na te klupe udobno, namjestite se, ravno kičmu, ruke u krilo, da se ne morate micati barem pola dana najmanje… Tako. Sada bih vas pozvao da zatvorite oči. Odmah da vas pripremim na galamu i buku oko vas. Neka vas to ne ometa. Ja baš volim sa grupama meditirati tamo gdje ima puno prometa. Zašto? Zato jer je čitav taj svijet pjeva pjesmu o Bogu. I ljudi i motori i ptice i brujanje i topovi i avioni i sve pjeva i svjedoči da je Bog živ, jer ništa ne postoji bez njega. Zato neka vas to ne ometa. To vam samo može pomoći da idete putem svoga srca.

    Pet minuta ulaženja u meditaciju. Počinje se tako da osjećate svoje disanje. Kad kažem osjeti sebe, onda kad sam vam rekao: postani živ, čovječe, a živ si dok je dah u tebi. To je taj dah 'Ruah Elohim' – Duh Gospodnji, udahnut u svako ljudsko biće. Kad budeš na kraju onaj zadnji 'aaah' znaj da više nema života u tebi. Dok dišeš, živ si. Osjećaj svoje disanje i ništa više. Odmori se. S vremenom ćete vidjeti da je to najobičnije disanje simfonija, pjesma Bogu. Osjećaj tisuće nijansi osjećaja koje budi najobičnije disanje. Koji su osjećaji na primjer? Strujanje zraka kroz nosnicu. Na lijevoj nosnici drugačije, desnoj drugačije. Hladni zrak ulazi, topli izlazi. Primijeti razliku. Strujanje zraka niz tvoje grlo, širenje vaših pluća. Kako se pluća šire, grudi dodiruju vašu odjeću i stvaraju nove osjete. Taj kisik se raspada, prelazi u krv i hrani vaše tijelo. Milijardu osjeta. Opustite se. Ne bojte se. Zatvorite oči. Prepustite se Bogu. Osjećajte disanje. Pet minuta, a već su tri prošle. Važno je da niti ne ubrzavate, niti ne usporavate, niti dublje, niti pliće, nego onako kako dišeš. Jednostavno otkrij kako dišeš. Osjećaj. Ništa ne pitaj. Samo uživaj. Osjećaj disanje.
    Sada jeste malo pribraniji.

    Sada ćete u to disanje ubaciti najsvetiju riječ i ime našeg Boga. Isus.. Dišite Isusa. Svaki put izgovaraj I-sus, I-sus, I-sus… Onako kako dišeš. Ponavljaj Isus, a tijelo neka ti ga diše. To je kucaj kojim će on otvoriti vrata svoga srca. Svakim izgovorom Isusa, kucate na njegovo srce. Odgovorit će vam jako brzo. Svako izgovoreno ime na takav način, sabrano, predano… da budete mudre djevice kad on dođe. Doći će vam brige u glavu. Ništa. Samo se mirno vratite na ponavljanje Isusa. Ako je itko od vas vizualan tip, a ima vas dosta i imate problema s mislima, zamislite da ste u pijesku napisali ime Isus. Pijeskom, prstom na pijesku. Gledaj u to, a tijelom diši Isusa. To će ti jako pomoći da zavežeš misli. Nekima to neće biti potrebno. Nekima je dovoljno ponavljanje Isusa. Sad ću vas pustit, a kad dođe dvadeset minuta, onda ću vas voditi van. Vi se prepustite milosnim trenutcima. Samo mirno diši Isusa.

    Prestanite ponavljati. Ostanite u tome. Polako izlazite iz meditacije. Mičite malo glavu lijevo, desno. Ispružite ruke prema koljenima. Podignite ramena, kao da ćete kičmu ispraviti. Udahnite. Sad se nagnite prema naprijed i polako otvarajte oči.
    Ova meditacija nije za sve. Ne može se generalizirati. Zato bih vas molio one časne kojima je jako teško biti u ovome, koje čak nisu mogle ni oči zatvoriti, da nastave s onom molitvom koju su do sada činile. Neka se ne opterećuju da ovo ne mogu. To je u Božjoj volji. Ja bih vam savjetovao: sve molitve koje ste do sada, pobožnosti, časoslov, krunicu, sve zadržite, a ovo ubacite.

    To vam je kao podmazivanje, kao ulje. I što će se dogoditi? Ako budete ustrajni. Dogodit će se to da ćete poludit, da će biti lakše sve drugo raditi osim tih dvadeset minuta ili pola sata odsjedit i meditirat. Upravo ćete tu vidjeti koliko je to kvalitetna stvar.

    Ako izdržite prvim napastima događat će se katarze, čišćenja najprije na vašoj tjelesnoj razini, zatim na psihološkoj razini i zatim duhovna razina."

    Ovo je tipičan primjer kontemplativne molitve kakva se prakticirala od davnina u kršćanstvu, posebno od vremena pustinjskih otaca koji su takvu meditaciju prenijeli u kasnije redove.

    Mislim da je kršćanski misticizam vrlo rijetko zastupljen u ne-monaškim praksama, pa eto zato sam i otvorio thread da se upoznamo sa tajnim ili unutarnjim učenjima kršćanstva.

  2. #2
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    KORSKA MOLITVA I KONTEMPLACIJA

    "Mnogi ljudi koji idu kontemplativnim putem imaju poteškoća s korskom molitvom. Oni drže da ih ona s mnogo svojih riječi i slika ne vodi u tišinu i kontemplaciju, nego im je naporna i uznemiruje ih. To je u mnogim vjerskim zajednicama dovelo do jakih napetosti. Neki drže i dalje da je molitva u koru najviši domet i središnji oblik monaš-kog moljenja, drugi je promatraju isključivo kao zajedničko okupljanje u kojemu sudjeluju samo iz obzira prema drugima, ali je u osnovi vide više kao zapreku za stvarno kontemplativno moljenje. Stvarno moljenje, tako misle, odvija se u šutnji u kontemplativnoj vježbi izvan korske molitve.

    Kršćanska tradicija pokazuje da su upravo kontemplativne zajednice uvijek visoko cijenile korsku molitvu i nisu je držale je suprot-nošću, nego putem do nje. Taj put k mistici išao je u monaskoj tradiciji uvijek preko Svetog pisma i preko liturgije. Za Dionizij Areopagita, npr. vrijedi osnovno pravilo "da je sva kontemplacija vezana uz Sveto pismo". Istodobno je mistika za njega u biti mistika obreda. Riječ mistika izvodi se od grčke riječi mystikos, što znači ono što se tiče misterija. Srodna je i s riječju myo (zatvoriti oči i usta, da bi neka tajna ostala u nama i da se ne bi izbrbljala) i myeo (biti uveden u misterij, iniciran). Od praizvora nadalje mistika je povezana s liturgijom, u kojoj je čovjek bio uveden u misterij Boga. Odo Casel razlikuje dvije različite vrste mistike: helenističku i germansku." Helenistička mistika polazi od gledanja slike Božje. U slici gledamo ono što je nevidljivo i tako dobivamo udio u nevidljivom Bogu. Po misterijima postajemo s Bogom jedno, postajemo i sami pobožanstvenjeni. Cilj je helenističke mistike udio u božanskom životu i jedinstvo s Bogom. Put do toga je gledanje i uživljavanje, upravo upjevavanje u Božje tajne koje se ne izriču riječima. Germanska mistika ide preko asketike i koncentracije i želi u vježbama šutnje doći do sjedinjenja s Bogom. Oba mistična puta zakonita su i ispravna. Ali budući da danas mistiku previše poistovjećujemo s germanskim putom, dobro je malo zaviriti u povijest.

    U prvom su stoljeću kršćanstva korsku molitvu i kontemplaciju, liturgiju i kontemplaciju shvaćali kao nešto jedinstveno. Liturgija i korska molitva bile su mjesto gdje se kontempliralo i prostor u kojemu su molitelji Boga spoznavali veoma duboko. To pokazuju propovijedi crkvenih otaca, koji su tumačeći Bibliju govorili o biti kontemplativne molitve. Augustin se u izlaganjima o psalmima uvijek ponovno vraća temama iz mistike. Za njega su psalmi izraz mističnog iskustva i put u kontemplaciju.

    U svojoj poznatoj knjizi o Božanskom oficiju (u 17. st., velikom stoljeću francuske mistike) Thomassin sažimlje to razumijevanje liturgije ovako:

    Liturgijska je molitva veza usmene i duhovne molitve, uvod u nju i neprestano poticanje na molitvu srca po riječi Božjoj.

    Tek početkom dvadesetog stoljeća nastaje lom između objektivne liturgije i subjektivne privatne pobožnosti. Liturgija je postala jako objektiviziranom. Bila je objektivni obred, koji Crkva provodi po nalogu Kristovu da bi dolično častila Boga. No ona više nije nudila nikakav prostor za subjektivno iskustvo Boga. Tko je htio biti pobožan, morao je uz liturgiju razvijati svoje vlastite slike pobožnosti. I tako se mistika odijelila od Biblije i od liturgije i potražila svoje mjesto u privatnim krugovima koji su razvili svoje vlastite oblike molitve i meditacije.

    Dakle, veoma je stara poteškoća da se međusobno povezu kontemplacija i korska molitva. Ona prožima najrazličitije pokrete pobožnosti od srednjeg vijeka nadalje, npr. kao devotio modema, kao njemačka mistika 14. st. i francuska mistika 17. st. I naša bi zadaća bila da korsku molitvu i kontemplaciju opet uskladimo, ne samo teoretski nego i tako da praktično izvođenje korske molitve opet postane izraz i mjesto kontemplativnog moljenja. "

    Izvor članka:

    http://www.benedictus.info/lectio_di...l?news_ID=1016

  3. #3
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    Kršćanski mistici

    ORIGEN

    Budući da je čovjeku na početku dana mogućnost savršenstva radi toga što je stvoren na sliku Božju, ona sa svojim djelima može ostvariti savršenu sličnost s Bogom preko djela. Tako svaki kršćanin ima za cilj postati sličan Bogu preko svojih djela. No kad govori o djelima, on ne misli ni na kakav pelagijanizam, ne misli na to da bi čovjek morao stalno činiti neka djela. Prije svega čovjek bi se morao udubljivati što više u čitanje i proučavanje Biblije. To bi morala biti njegova najveća aktivnost. Iz produbljenoga studija Sv. pisma izlazi čovjekovo moralno ponašanje.

    I za njega postoje tri puta: put čišćenja, put prosvjetljenja, put sjedinjenja.
    Naš se život sastoji u kontemplaciji Boga. Moramo biti zaokupljeni njim, opiti Božjom opojnošću. Origenova mistika bazira se na intelektualnoj kontemplaciji, kontemplaciji otajstava. Razlika između kontemplacije i askeze je u tome što je posljednja rast znanja, a prva je oblik spoznaje. Čovjek kontemplacije je poput čovjeka koji prebiva pod šatorom. Isus se objavljuje duši na dvojaki način: početnicima u poniznosti i jednostavnosti svoje ljudske naravi, savršenima u ljepoti i slavi svoje božanske naravi.

    GRGUR NISANSKI

    Sa svojim djelom «Život Mojsijev» on spada u utemeljitelje kršćanske mistike.

    «Homo mysticus» neprestano produbljuje sebe kao sliku Božju. U sebi otkriva životvornu prisutnost Boga. On ne bježi od svijeta koji bi bio ontološki negativan, jer negativnost se odražava u moralnom ponašanju. Kontemplacija dobrote čovjeka tjera na stjecanje kreposti. Kontemplacija je znak ljubavi. On govori više o Božjoj ljepoti nego o dobroti. Kontempliranje Božje ljepote dovodi nas do dobrote. Ne misliti samo na ljubav čovjeka prema Bogu nego i na ljubav Boga prema čovjeku. Narav ljudske duše nije božanska, ali duša se može divinizirati, pobožanstvenjenje-teosis. Duša želi ono što želi Bog. Ne radi se o poznavanju nečega što Bogu pripada nego o posjedovanju Boga u sebi. Mistika obuhvaća cjelokupnoga čovjeka, sve njegove aktivnosti. Zato je mistik aktivan, ne pasivan. Autor to jasno kaže kad govori o duhovnom rođenju: «Naše duhovno rođenje rezultat je slobodnoga odabira i mi smo na neki način roditelji nas samih, stvarajući sebe kako mi sami želimo biti i svojom se voljom oblikujući prema modelu koji mi odabiremo, prema kreposti ili poroku.»

    Duhovni život uspoređuje i opisuje s hranjenjem i ukusom te hranjenjem i životom. (Zato jabuka ima veće značenje nego ljiljan, jer njega se samo može gledati i mirisati, a nju, osim toga, možemo s užitkom jesti). Mistika i sakramenti idu zajedno. Kontemplacija slijedi kreposti i stvara kreposti. Krepost je čišćenje i djelovanja i misli i slike. Život po duhu ulazi u sve dimenzije života. Riječ se objavljuje duši onoliko koliko mu ona dozvoljava prostora.

    Duhovni – mistični put: najprije nas Bog odvaja od stijene kojoj pripadamo od rođenja, odnosno do poroka kojemu se priklanjamo po našoj prirodi; zatim nam oduzima sve materijalno što nam je beskorisno. Zatim nas počinje modelirati kao što umjetnik modelira kamen. Pri tome nas poučava u uzvišenim stvarima, neprestano čisteći naš duh, da bi tako u nama oblikovao Krista, sve uz pomoć naših kreposti. Nakon čišćenja dolazi prebivanje. Bog ulazi u dušu kada želi uzdižući je k sebi. Instaza i ekstaza, ulaženje i izlaženje. Spoznaja i ljubav idu zajedno.

    AUGUSTIN

    U njemu se izmjenjuju poezija, filozofija i mistika. U duhovnom životu vidi tri razdoblja: čišćenje, konemplacija, viđenje. On stvara filozofiju mistike bez da će se koristiti ovom riječju. Duh Sveti je onaj koji nas obnavlja i oslobađa sve dok ne budemo oblikovani po Bogu. Koliko je Augustin bio mistik, ne zna se. Ali je jasno da je bio duboki kontemplatvac. Molitva je za njega prije svega slavljenje i pohvale Bogu.Upravo ga takav način molitve dovodi do ekstaze.

    «Ljubite, ali pazite što ljubite».

    Ono što se po sebi ne ljubi, to se uopće ne ljubi. Ljubeći prebivamo sa srcem u onome što/koga ljubimo. I on koristi izraz deifikacija. Ljudi nisu «bogovi» po svojoj biti, nego po sudjelovanju o Božjemu božanstvu. Augustin je bio nazvan doktor poniznosti, doktor djelotvorne ljubavi, doktor milosti.

    Ne približavamo se mi Bogu svojim snagama, nego je to dar Božji; ne vodi nas k njemu naša askeza nego Božji čin kojim Bog privlači čovjeka u sferu – podneblje božanskoga, ne grčki eros nego kršćanski agape.

    Molitva je način govorenja Bogu, dok je čitanje slušanje onoga što Bog govori. Za molitvu je potrebno obraćenje srca, čista nakana, pozornost, zajedništvo s Gospodinom. «Bogu govorimo srcem a ne ustima»; «Već tvoja želja je molitva, i trajna želja trajna je molitva». Bog želi da ga molimo, ne zato da bi saznao ono što već zna, nego zato što se «u molitvama vježba naša želja da bismo postali sposobni primiti ono što nam on sprema dati». «Bog ne daje nego onome koji moli da ne da onome tko nije u stanju primiti.» Što je veća želja, tj. ljubav, to se više osjeća potreba izraziti je riječima, pjesmom, pohvalom. Kad molimo, moramo moliti i za one koji još nisu pozvani na vjeru da bi bili pozvani. Možda su oni bili predodređeni da budu predani našim molitvama. Molitva hrani hod duhovnoga života, prati ga «u stopu», izražava potrebe, sakuplja plodove, i malo po malo postaje sve čišća, dublja, kontemplativnija, tj. sve bliža molitvi blaženih u nebu.

    Augustin je bio čovjek prepun akcije, ali isto tako i želje i nostalgije za kontemplacijom. Otium sanctum, negotium iustum, caritas veritatis, necessitas caritatis, delectatio veritatis: «Ljubav prema istini traži mir kontemplacije, zahtjev ljubavi prihvaća bavljenje apostolatom.» Iz primata kontemplativnoga života rađa se potreba prihvaćanja aktivnoga života, tj. služenja Crkvi kad to potreba traži. Također je čovjek dužan sačuvati, u svim mukama aktivnoga života, želju za osobnim vježbanjem u kontemplativnom životu. Nitko neće moći činiti velika djela ako prije ne ulazi u kontemplaciju; ona nas tjera na djela pravde i ljubavi. Služenje mi volimo iz ljubavi prema Raheli a ne Lii. Nitko ne može voljeti služenje niti podnositi nemire, ako ne proizlazi sve iz kontemplacije. Kontemplaciju moramo voljeti zato što je ona vječna, dok je akcija samo za ovaj život. To nas ne priječi kad je «necessitas caritatis» prihvatiti se akcije. Caritas veritatis postaje kontemplacija, necesitas caritatis akcija. Augustin često puta izražava čežnju za kontemplativnim životom koji ima sasvim drukčiji dnevni red od onoga koji on mora provoditi. Ali ljubav prema drugima ne dozvoljava mu zadovoljavati drugu ljubav.

    «Ljubite, ali pazite što ljubite».

    Šutnja je nužno potrebna za kontemplaciju, za slušanje i promatranje Boga.

    Kontemplacija nije nešto što traje dugo, nego jedan trenutak, jedan otkucaj srca – koji se produžava ili odjekuje tijekom cijeloga dana u svemu onome što činimo. Ona nije znanje nego iskustvo, spoznaja, znanje koje proizlazi iz ljubavi. Poznavati Boga, dodirnuti ga s «ogrankom» srca, u njega postaviti sve svoje sposobnosti i sav svoj život. Dok smo god na zemlji, kontemplativni život nam je vezan uz vjeru. Samo je mali broj onih koji ga trajno žive na zemlji, ali i kod njih je on nesavršen, kao u ogledalu.

    DIONIZIJE AREOPAGITA

    On se opredjeljuje za apofatičku teologiju, ne isključujući katafatičku. Negativna metoda Boga promatra u njegovoj posvemašnjoj transcendenciji, naglašavajući njegovu apsolutnu različitost od svih stvorova; pozitivna metoda Boga promatra kao uzrok svim stvorovima. Ova metoda je silazna, dok je prva uzlazna. Mistiku zanima više prva.

    Bog je bez oblika i nedodirljiv, nadmašuje sva stvorenja, ne može se usporediti ni s kojim stvorom, on je iznad biti, on je ne-bit, on je iznad svake spoznaje (svako znanje o njemu jednako je neznanju); on je veći od svake riječi, dakle, neizreciv je, on je bez imena i iznad svakoga imena, on je iznad svakoga stanja – mirovanja i gibanja, afirmacije i negacije, viši je od beskonačnosti i konačnosti, iznad je prostora, vremena i vječnosti.

    Božanski eros čini da čovjek ne pripada više sebi, nego samo ljubljenome.

    Bog nije ni objekt, ni misao, ni riječ, ni ime. On je «nedokučiva transcendencija». O njemu možemo govoriti samo ono što on nije. «Boga poznamo neznanjem.» Mi ne možemo motriti Boga, nego mjesto na kojemu se on nalazi (Mojsije).

    Izvor članka:

    http://www.katolici.org/duhovnost.ph..._vidi&id=10243

  4. #4
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    ČITANJE KAO MEDITACIJA (LECTIO DIVINA) I NESLIKOVNA MEDITACIJA

    Već u evanđeljima nailazimo na tekstove, osobito Isusovih govora, koji nam ne daju nikakvu sliku na kojoj bismo se mogli zaustaviti. Osim toga, i kod vrlo slikovnih prizora s vremenom se dogodi određeno «zasićenje», tj. vrijeme kad nam jednostavno ne ide nikakvo ostajanje kod slike. Što nam je tada činiti? Mnogi tada, nažalost, napuštaju meditaciju. Naime, koliko je god u početku, koncentracije radi, teško ući u prizor meditacije, s vremenom nam on postaje vrlo lagan i živ, da bi se odjednom slika počela gubiti.

    Uzmite tekst koji slijedi (npr. Blaženstva, Mt 5,1-12). Čitajte veoma polako riječ po riječ do kraja rečenice. Zatvorite oči i slušajte u sebi jeku tih riječi. Činite kao da ih učite napamet. Osjetit ćete težinu, bremenitost svake riječi. Proživjet ćete utjelovljenje svake od njih. To je tzv. «lectio divina», čitanje božanskoga štiva. Na sljedeću rečenicu prijeđite tek onda kad ste prethodnu dobro «prožvakali», odnosno proživjeli. To činite otprilike pola sata.

    S vremenom ćete osjetiti pravilo za meditaciju: što manje, to više; što manje teksta, to ga dublje proživljavam. Koji puta ćete osjetiti – ostanimo primjera radi na Blaženstvima – da vam je premalo teksta za pola sata. Ponovite čitanje istoga teksta ili idite polako dalje. Koji puta ćete osjetiti da vas je posebno dirnulo jedno blaženstvo ili nekoliko riječi ili čak samo jedna riječ. Ostanite kod toga. Ništa ne morate završiti.

    Ali meditaciju nakon otprilike pola sata završite. Važno je da se cijeli vaš organizam navikne na toliko vremena meditiranja. Inače, ako se povodite za osjećajima, jednom se nećete nikako moći otrgnuti od meditiranja, a drugi ćete puta već nakon 10 minuta osjetiti dosadu i zasićenost.

    Treba se i u tome disciplinirati. Također valja paziti da nas ne vode razum ili ne preplavljuju osjećaji. Oboje mogu biti velika smetnja za meditaciju, ali ih kršćanska meditacija ne uništava nego s njima želi vladati, a ne se njima prepustiti. Naime razum bi želio raščlanjivati, razmišljati, a to nije meditacija. Osjećaji bi htjeli hraniti našu podsvijest pa bismo onda tražili samo ono što nama odgovara i kako nama odgovara. A kad njih nema, onda bismo prestali meditirati.

    Izvor:

    http://www.katolici.org/duhovnost.ph..._vidi&id=10236


    Pustimo da meditacija vodi nas. Naše je da se za nju pripremimo. Ostalo prepustimo Bogu. Slušajmo i osluškujmo.

  5. #5
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    ISUSOVA MOLITVA UMA U SRCU I HARMONIJA ASKETSKO-HEZIHASTIČKOG DUHOVNOG RASTA

    Naum ILIEVSKI, Metropolit Strumički

    Osnovne naznake asketsko-hezihastičkog nauka i harmonija u
    duhovnom životu


    Pojmom hezihazam danas se općenito imenuje duhovni i teološki pokret koji se pojavio na Svetoj Gori – Atosu u 14. st., čije je učenje izloženo u teološkoj sintezi istočne monaške duhovnosti svetog Grgura Palame, nadbiskupa solunskog. Istočna crkva je na svojim sinodama 1341. i 1351. godine prihvatila i potvrdila ovo učenje. No korijeni hezihazma, po svetom Grguru Palami, potječu još puno ranije, od prebivanja Presvete Bogorodice i Vazda Djeve Marije u hramu Salomonovu. U svojoj propovijedi (na blagdan Uvođenja Presvete Bogorodice u hram, 4. 12.) sveti Grgur Palama kaže da se ona baš time bavila, to je radila, to je bilo njezino glavno zanimanje u hramu – Isusova molitva uma u srcu (umnosrdečna).

    Hezihazam, prije bilo kakve teologije i učenja, označava način duhovnog života u Istočnoj crkvi koji se odvija u molitvenom spokoju (tihovanju) i ispunjen je molitvom uma u srcu, a preko kojeg se traži i doživljava živo, milosno (blagodatno) i osobno zajedništvo s Bogom. Sama grčka riječ ’hesihija’ (·h`suci,a) znači tišina, mir, a u ovom asketskom kontekstu se koristi kako bi se točno izrazilo mirovanje uma u srcu čovjeka koji priziva Isusovo ime. Kada se u asketskoj literaturi upotrebljava termin hezihija misli se upravo na to. Dakle, može se reći da je hezihazam u Istočnoj crkvi osnovna duhovno-asketska i fi lozofsko-teološka metoda kršćanskog viđenja, doživljavanja i spoznaje Boga, a time i čovjeka i svijeta. Kada se govori o hezihazmu, vrlo je važno znati da se sav duhovni život čovjeka odvija u velikoj harmoniji. Znači, duhovni život nije nešto slučajno, nešto kaotično, nešto što se može bilo kako živjeti, nego u duhovnom životu postoji veliki red koji se ne smije nimalo zanemariti, koji se mora poštivati. To osobito mora znati i živjeti duhovni otac, sukladno svome iskustvu, sukladno tome koliko je prosvijetljen od Boga. Isto tako i svi kršćani, a posebno monasi, moraju znati ovaj poredak kako bi se izbavili od obmane (prelesti), od lažnog stanja uma. Jer u svakodnevnom životu pogrešno misliti o nekim pitanjima i nije tako tragično i katastrofalno, ali u duhovnom životu misliti nešto pogrešno, to posebno monasima može upropastiti čitav život i učiniti njihov dolazak u samostan (manastir) uzaludnim.

    Zato je dobro da se učenje i izlaganje o molitvi uklopi i poveže s redom i harmonijom koji vladaju u duhovnom životu.
    U tradiciji Istočne crkve, suglasno svetim Ocima, možemo vidjeti da kod svakog asketa (podvižnika) postoji podjela duhovnog rasta na stupnjeve. Oci poznaju prvi stupanj kojeg nazivaju čišćenje (pročišćenje, očišćenje), zatim drugi kojeg nazivaju prosvjetljenje, i treći stupanj kojeg nazivaju oboženje. Prvi je pročišćenje srca od strasti, drugi prosvjetljenje uma, a treći oboženje čitavog čovjeka. Za svaki od ova tri stupnja karakteristično je, kada govorimo o harmoniji u duhovnom životu, da ima svoju molitvu, svoj način organiziranog života, svoje kušnje; svaki stupanj ima svoj odnos s duhovnim ocem i duhovno vodstvo, svaki stupanj odgovara stupnjevima svetog reda itd.

    Na prvom stupnju koji se zove čišćenje, molitva je samo umna i usmena, odnosno monah ili asket ju može izgovarati ustima i može ju pratiti svojim umom. Riječi molitve su: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Na drugom stupnju, koji se zove prosvjetljenje, um se već nalazi unutar srca i tamo prati molitvu koja se izgovara unutarnjom riječi. Razlika između drugog i trećeg stupnja je u tome što na drugom čovjek svojim zalaganjem, naporom svoje volje drži um sabran u srcu, a na trećem stupnju to čini sama Božja energija ili milost (blagodat) koja neprestano zadržava um u srcu. Ovo duhovno stanje opisano je i u poznatoj knjizi Ispovijesti ruskog hodočasnika. U njoj se može pročitati kako čovjeku i kada spava i kada govori ili bilo što radi ili misli, molitva teče u srcu. Vidjeli smo da na svakom od ovih stupnjeva postoji odgovarajuća molitva. Na čemu se temelji ova molitva? Oci kažu da je molitva uma u srcu zapravo aktualizacija milosti krštenja. U trenutku svetoga krštenja mi u svome srcu, tom našem duhovnom centru, primamo puninu Božje milosti ili energije. Tu puninu milosti čovjek u velikoj većini slučajeva ne osjeti. Razlog tome je što se ljudi obično krste kada su djeca i kada nisu toga svjesni, a u daljnjem tijeku života puno griješe, ili se jednostavno nedovoljno pripreme za krštenje kada su već odrasli. Tu milosti ljudi uzaludno izgube kao kad biser pada u blato, i tada ga samo na trenutak čovjek vidi dok ne propadne još dublje. Ali taj biser postoji dolje, na dnu blata. Dakle, ova punina energije Božje, milosti Božje, postoji u našim srcima, ali ju mi zbog našeg grešnog života ne vidimo. Zato trebamo proći kroz stupnjeve pročišćenja srca kako bi se ta milost tako silno pojavila da privuče um u srce, da čovjekov um spozna gdje je mjesto srca. Kao što kažu Oci, da se srce otvori, i da um privučen tom milošću Božjom, tom energijom Božjom, prebiva u srcu i tu prati molitvu. I da se, prebivajući unutra u toj energiji Božjoj, još više preobražava i prosvjetljuje. Tada slijedi drugi stupanj – prosvjetljenje. Znači, osnova hezihastičkog asketskog ili asketsko-hezihastičkog života upravo je krštenje čovjeka i njegovo ukorjenjivanje u život Crkve, zajedno sa svim ostalim sakramentima (Svetim Tajnama), prije svega sakramentom pričesti tijelom i krvlju Kristovim. Hezihast traži tu milost koja je ucijepljena u njegovo srce svetim krštenjem. Tu je baziran cijeli asketski napor i jedino se na taj način gradi savršeno zajedništvo s Bogom. Naglašavamo taj osobni trenutak, susret čovjeka s Bogom. Kao što svakom stupnju odgovara posebna molitva, isto tako je za svaki stupanj karakterističan i poseban način života. U Istočnoj crkvi poznata su tri oblika organiziranog monaškog života: zajednički ili cenobitski oblik koji podrazumijeva život većeg broja monaha u jednoj zajednici, skitski oblik koji označava zajednički život dvojice ili trojice, i eremitski ili pustinjački oblik koji označava život jednog monaha udaljenog od svijeta. Prvom stupnju, pročišćenju srca čovjekovog, odgovara cenobitski, drugom stupnju skitski, a trećem stupnju eremitski način života.

    Oci zahtijevaju i da se poštuje pravilo po kojem primanje stupnjeva svetog reda odgovara ovim trima stupnjevima duhovnog rasta. Onaj tko je na stupnju čišćenja i prolazi ga ispravno pod vodstvom duhovnog oca, može dobiti đakonski stupanj. Onaj koji je dostigao stupanj prosvjetljenja uma, može biti zaređen (rukopoložen) za svećenika, a onaj koji je dostigao stupanj oboženja može biti biskup (episkop). Kad bi se ovo pravilo poštivalo onda bismo svakako imali puno manje problema nego sada, kada se na neki način posvjetovnjuje i taj dio života Crkve. Tako se događa da netko tko nije prosvijetljen dođe na svećeničko mjesto i vodi narod, te se ostvaruje što je rečeno u evanđelju: slijepac slijepca vodi. Kako će netko, tko sam nije dostigao prosvjetljenje, drugima objasniti kako se očistiti od svojih strasti i kako doći do prosvjetljenja? Postoje i različite kušnje na svakom od stupnjeva. Dok je srce zarobljeno od strasti, demon ima direktan prilaz iznutra. Dovoljno je da ubaci neku pomisao, da potakne neku želju, iznutra pobudi neku strast da bi naveo čovjeka na pad. Oci kažu da su sa strastima uvijek povezani i demoni. Svaka strast je jedan demon. Ali, kako znamo da je srce zarobljeno? Da je srce zarobljeno od neke strasti prepoznaje se po tome što nije otvoreno, ne zna se mjesto srca. Milost krštenja, ona energija Božja koja nam se daje na krštenju nije izašla iz srca, i pošto um ne zna gdje je srce, ne prebiva u njemu i ne može pratiti molitvu unutar njega. To je znak da nam je srce zarobljeno od neke strasti, najčešće strasti visokoumlja, gordosti, umišljenosti, oholosti, kad čovjek o sebi visoko misli ... Strasti su u Istočnoj crkvi podijeljene na tri grupe: slavoljublje (oholost, gordost, umišljenost, želja za vlašću itd.), zatim srebroljublje (sve što je povezano s novcem i imetkom) i slastoljublje (sve što je povezano s tijelom; bludne strasti, ugađanje trbuhu, itd.). Od grubih strasti kao što su srebroljublje i slastoljublje, ljudi kad uđu u Crkvu obično se brzo oslobode, ali ne i od visokog mišljenja o samima sebi. Kao što kažu Oci, s time se čovjek bori do kraja svog života. Zato, uvijek ima prostora da se čovjek smiruje, svjesno ponizuje, da teži prema stanju poniznosti, smjernosti tj. smirenosti. Oci kažu da je to Božje stanje. Tko napreduje u tome, spoznaje to stanje. To je stanje na kraju povezano i s ljubavlju prema neprijateljima.

    Na prvom stupnju, kada čovjek nije pročišćen od strasti, demon ga napada iznutra. Dovoljna je pomisao, neka fantazija, poticaj strasti da čovjek padne. Na drugom stupnju, kada je dostignuto čišćenje od strasti, koje još nije konačno očišćenje, dovoljno je da se izlije milost krštenja u srcu i da se um privuče u srce, pa demon gubi snagu, jer se čovjek dosta ponizio i zadobio smjernost kao vrlinu, te asketsku ljubav čak i prema neprijateljima. Tada demon nema toliko snage da kod čovjeka izazove pad iznutra preko strasti i on mora napasti izvana. To znači da onaj mali dio nepreobraženih strasti mora biti potaknut velikim izazovom. Na primjer, za onoga koji je na stupnju pročišćenja, da bi pao dovoljna je pomisao o ženi ili o muškarcu – ovisi, ili da vidi nešto na televiziji. Na drugom stupnju demon mora prouzrokovati realni izazov. Umjesto bludne pomisli o muškarcu ili ženi, mora osigurati njihovu realnu prisutnost. Potreban mu je upravo realni izazov da bi pokušao izazvati pad kod asketa. Na trećem stupnju, što možemo vidjeti u životopisima svetih, demon se i osobno pojavljuje s ciljem da asketa na neki način ili dovede u zabludu uma (pa se pojavi u obliku sveca) ili da ga uplaši kako bi ovaj napravio neki korak koji bi ga doveo u pad. Vidjeli smo da na svakom stupnju ovog duhovnog razvoja postoji posebna kušnja kojom nas demon napada.

    Odnos s duhovnim ocem također je različit na svakom od tih stupnjeva. To je jedno od najvažnijih područja u duhovnosti istočne tradicije. U odnosu s duhovnim ocem čovjek mora biti apsolutno poslušan, osobito na početku, kad je na prvom stupnju, na stupnju pročišćenja. Jer, kao što smo rekli, naša najveća bolest je u našem umu, razumu, u njegovoj oholosti, gordosti i visokom mišljenju o samome sebi. Zato je osnovna krepost u manastiru, osnovni zahtjev kada netko dođe u njega, da svoj um stavi u poslušnost drugom, a to je u manastiru svakako um duhovnog oca. Bez apsolutne poslušnosti duhovnom ocu, čovjek je promašio svoj dolazak u manastir jer ostaje u jednoj od glavnih strasti od kojih boluje i koja drži njegovo srce zatvoreno za viši stupanj molitve. Uvijek se traži da je čovjek poslušan dok je na prvom stupnju, bez obzira na kojem je stupnju njegov duhovni otac. Možda i duhovni otac nije dostigao prosvjetljenje, ali nama na početku nije bitno na kojem je stupnju duhovni otac, već sačuvati povjerenje u Boga. Na kraju, bitno je gdje ćemo mi stići, kada smo već došli u manastir. Vrlo je dobro ako je duhovni otac na stupnju prosvijetljenosti uma jer je on tada prošao dobar dio puta i već zna kako nas voditi.

    Međutim, kada mi stignemo na drugi stupanj, onda bi odnosi s duhovnim ocem trebali prijeći na neku drugu – višu razinu, na razinu odnosa duhovne braće. Ako duhovni otac nije na trećem stupnju tada smo čak i slobodni napustiti svog duhovnog oca, ali samo ako smo na drugom stupnju i ako time dobivamo bolje uvjete za molitveni spokoj tj. hezihiju, za hezihastički način života. Ako je na primjer otac na trećem stupnju, onda bismo trebali ostati s njim jer je on prošao sve te stupnjeve i zna nas provesti kroz njih i izmoliti nam od Boga savršenstvo. Isto kao kad netko ima bogatog oca i čeka njegovo nasljedstvo. O tome na kojem se duhovnom stupnju nalazi asket, ovisi i kakav će biti odnos s duhovnim ocem. Postoje još neke specifi čnosti oko molitve: na primjer, što se čisti molitvom na prvom stupnju, što na drugom, a što na trećem. Na prvom stupnju se pročišćuje energija uma, i to je važno znati. Um ima i bit (suštinu) i energiju: energiju koja prebiva u glavi i koja se preko osjetila razlijeva po svijetu (a može se sabrati u molitvi) i bit uma koja je u srcu. Trebamo znati da se najprije čisti energija uma. Na primjer, na početku duhovnog života, česta je pogreška koja se dogodi ljudima kada prvi put dođu u Crkvu i kada pročitaju nekoliko duhovnih knjiga i kada im se malo otvore duhovne oči te dobiju prvu svjetlost, da odjednom pomisle o sebi kako su postali vrlo duhovni. Dobiju prvo prosvjetljenje, ali ne prosvijetli se njihov um nego energija njihovog uma. Oni tada zamijene prosvijetljenost energije s prosvijetljenošću biti uma i pomisle o sebi da su nešto veliko ... To je kao nož s dvije oštrice. Bog nam unutar nas daruje prvu svjetlost kako bismo vidjeli svoju grešnost, a ne uočavali grijehe
    drugih.

  6. #6
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    Obično ljudi to i učine; s prvom prosvijetljenošću, s prvom svjetlošću koju dobiju oni počinju osuđivati druge umjesto da vide sami sebe, i to je ono što zovemo obmana (prelest), lažno stanje uma. Tu prvu svjetlost, kao nož s dvije oštrice, čovjek upotrijebi protiv samoga sebe. Ali tek na drugom stupnju, kada um uđe u srce, počne se čistiti bit uma koja se nalazi u srcu. Na trećem stupnju dogodi se ono što se kod svetih Otaca kaže ’ugrabljenje uma’ i ono što već apostol Pavao kaže: ne znam jesam li bio u tijelu, ili izvan tijela ili ... (usp. 2 Kor 12,3). Znači, ovisno o stupnjevima možemo govoriti o specifi čnostima molitve. Sve smo ovo do sada govorili da bismo vidjeli ili osvijestili činjenicu postojanja harmonije u duhovnom životu i da u njemu ne može biti improvizacije. Zato moramo poštivati i pridržavati se tog poretka koji postoji u duhovnom životu jer možemo skrenuti s puta, a greške su vrlo opasne. I na kraju, što je jednako značajno, jest činjenica da se sve ove stvari mogu provjeriti u praksi. Stoga je vrlo važno da čovjek upozna ovu harmoniju i vidi kako je u duhovnom životu sve međusobno povezano, da iskustveno pozna i Boga i vjeru i svijet, i spozna da je to iskustvo koje se može provjeravati i prenositi. Jedan je teolog rekao da se zapravo glavna podjela Istoka i Zapada dogodila upravo na planu teološko hezihastičke metode viđenja, doživljaja i spoznaje Boga, u 14. st. u raspravi između Grgura Palame i Barlaama. Nije to bilo 1054., niti pri zauzimanju Carigrada 1204. Mislim da se Istočna i Zapadna crkva najprije tu mogu sresti, a poslije se mogu ukloniti i sve druge prepreke. U Istočnoj crkvi smo nekako sačuvali teoriju hezihastičke predaje i zato sada možemo govoriti ponešto o tome. U praksi, hezihastička se predaja uglavnom zadržala samo u nekim manastirima, tako da je čak i većina monaha izgubila tu predaju kao živu riječ. To je sada problem. To je ono što smo govorili o biskupima koje odabiremo iz redova monaha: nisu stigli do stupnja oboženja; dobili su biskupski stupanj svetog reda, a čak niti ne znaju da postoje ova tri stupnja duhovnog uzrastanja. Kako oni mogu voditi Crkvu? Čovjek, kad zna da nije dostojan tog stupnja, može ponizno misliti o sebi. A kad netko toga nema, kad nema unutarnjeg kriterija, kad nema prosvijetljenosti, i kad se nalazi kao u nekom rovu u odnosu na druge, i niti nekoga prima i niti k nekome odlazi ... to već nema veze s kršćanstvom. Dakle, raskoli se najčešće događaju oko taštine, oko visokog mišljenja o sebi, oko borbe za vlašću, te kad čovjek ne pazi na svoje strasti. Primjer toga je ono što se događa u Istočnoj crkvi danas: netko priznaje ili ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu?! Mi se prepiremo oko grana i oko lišća, tj. oko jurisdikcije i oko vlasti, a ne pokušavamo se pronaći u plodovima, u molitvi uma u srcu, u savršenstvu kreposti i ljubavi prema bližnjem. Pitanje je imamo li mi ove plodove u našim Crkvama? Ako imamo iste plodove, onda se ne trebamo prepirati oko grana i lišća. Jer obično se poslije dogodi to da ljudi sjede u tmini i sjeni smrtnoj ... (Lk 1, 79). Mislim da će obnova duhovnog života svugdje donijeti svoje plodove. Inače, u drugim svjetovnim stvarima, oko kojih se i svjetovne vlasti bore međusobno (koji je njihov teritorij, granice i vlast), nikad se nećemo naći.

    Praktične smjernice asketsko-hesihastičkog života

    Molitva je uvijek dar Božji. Čovjek se može truditi koliko hoće, ali ako mu Bog ne otvori srce, sam ne može postići ništa. Molitveno nastojanje je vrlo važno i mora uvijek postojati kako bi nam Bog darovao taj dar koji se daruje na drugom stupnju. Za monaha je to glavno djelo, bez obzira na to kad je došao u manastir i je li na prvom ili na nekom drugom stupnju. To je glavno djelo. Kršćani, a osobito monasi, moraju se moliti da bi Bogu pokazali da žele taj dar, ali u okvirima poslušnosti, u okvirima onog što nam odredi duhovni otac. Jer ponekad nam on može odrediti da radimo nešto što nam zaokuplja um i ometa molitvu (na primjer, da nešto prevodimo, da nešto napišemo ili pročitamo). A kada nam odredi fizički rad tada je molitva uvijek moguća. Znači, zapovijedi moramo držati, na sve strasti paziti, a molitvu postojano govoriti. To vrijedi čak i za ljude koji su u svijetu.

    Kad ne čitamo, kad putujemo i nitko s nama ne razgovara, molitva je najbolja. I kada nam se dogodi nešto neugodno, netko nas npr. uvrijedi, tada je, umjesto da se opravdavamo, prepiremo s njim ili objašnjavamo, bolje moliti i zatražiti oproštenje
    ... Sve drugo je gubljenje vremena, osobito u manastiru. Dakle, u duhovnom životu stavljamo naglasak na molitvu.

    Na prvom stupnju monasi obično izgovaraju cijelu formulu molitve Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Zatim skraćuju tu molitvu i na kraju ostaju čak i na samom zazivu Isuse. Kada na početku svog duhovnog života govorimo Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, utvrđujemo vjeru da je on Sin Božji. Govoreći smiluj se meni grešniku priznajemo da smo mi grešni i stalno se toga sjećamo. Glavna karakteristika molitve je plač. Monah se mora prisiljavati na plač. Ako nema plača, nema molitve i pokajanja. Potrebno je u duhu uvijek imati plač i pokajanje i tako stajati pred Bogom kao da smo mi grešni za sve. Glavna kvaliteta koju traži molitva jest pokajanje i plač, a obrazac molitve se skraćuje, ovisno o tome na kojem je čovjek stupnju. Nekome nije potrebno govoriti Sine Božji kad on nema nikakve sumnje da je on Sin Božji. Ili smiluj se meni grešniku.
    Ili smiluj se meni (smiluj mi se)... Kako kažu Oci, mi ne tražimo ništa od Njega, već samo Njega. I tada čovjek ponavlja samo ime Isusovo. Ni milost ne traži. Samo Njega traži. A to što On donosi sa sobom, nadodat će se samo. Molitva se ni u kojem slučaju ne smije napuštati sve dok ju ne dobijemo, jer je to dio puta koji je nezamjenjiv. Naglasak nije na ponavljanju jedne te iste riječi, nego na cjelokupnom stanju u kojem smo neprestano u zajedništvu s Bogom. U tome je bit molitve: kada postojano ponavljam molitvu ja sam stalno s Njim. Ja Ga volim i želim biti s Njim. I želim Njega, a ne tražim ništa Njegovo. I to je ono stanje u kojem se najbolje osjećam. U biti, čovjek je ikona – slika Božja i treba stići u »podobije« – sličnost, kako nas je Bog sazdao i pozvao. Oci kažu da nas je Bog tako sazdao da nas ništa ne može potpuno ispuniti osim njega. Tako čovjek,
    govoreći molitvu iz tih razloga, izražava potrebu da bude postojano s njim i da osjeća tu slobodu, puninu slobode, milosti života, radosti, ljubavi itd. To su stanja o kojima je teško govoriti ako nemamo iskustvo punine koja se tada doživljava,
    ali možemo ih prepoznati na primjer kod pustinjaka. Oni su ostavili sve da bi bili u tom stanju. Kod pustinjaka i u životopisima svetih vidimo da njima milost Božja može zamijeniti i potrebu za hranom, za odjećom i za bilo čim drugim. Oni su bili i na velikim hladnoćama i vrućinama, bez hrane i vode. Živjeli su usamljeni. No to možemo razumjeti samo iz iskustva. Npr. u Istočnoj crkvi postoji takozvani ’trimer’ na početku Velikog posta kada se tri dana ništa ne jede i ne pije. Ta tri dana mogu proći lako ili teško, ovisno o tome kako ih čovjek živi. Ako prebiva u molitvi, čitanju duhovnih knjiga i tome slično, primijetit će da ne osjeća ni glad ni žeđ, ali ako izvana rastresa svoj um, ide ovamo-onamo, priča ..., onda će vidjeti kako će mu ta tri dana vrlo teško pasti, a posebno će mu teško pasti žeđ. Iz ovog se malog iskustva može vidjeti kako se osjećaju oni pustinjaci koji danima ne jedu i ne piju, na vrućini i na hladnoći. Dar molitve je kao spoznaja mjesta srca: gdje je naše srce, gdje je duhovni
    centar i kako se otvara srce. Ti se termini mogu susresti u asketskoj literaturi kod Otaca. Promjene u čovjeku kojem se to događa ovise od jačine tog otvaranja, od izlijevanja milosti (projavljivanja blagodati), energije Božje. To u umu može biti
    vrlo jako, pa čak i u vrijeme dok čovjek radi neki naporan fi zički posao. Ta izlijev energije, milosti Božje zna biti toliko jak da postojano privlači njegov um u srce, da on tu prati molitvu. Izlijev milosti može malo oslabiti te su čovjeku potrebni
    određeni uvjeti kao što su posebna soba, ćelija gdje sjedi u tami, gdje nema zvukova, noćno vrijeme itd. Čovjek treba uskladiti i svoje disanje kako bi se usredotočio na taj slabi signal iz srca. Ovaj prijelaz otvaranja srca je uvijek dar Božji. Nikada ne zaboravimo da taj dar dobivamo preko Presvete Bogorodice i Vazda Djeve Marije. Po predaji, kao što smo preko nje dobili Krista, tako preko nje dobivamo i sve duhovne darove. Ona je prva koja je imala taj dar u svoj svoj punini dok je prebivala u Svetinji nad svetinjama u Hramu. Treba reći da je i izgovaranje molitve Zdravo Marijo vrlo korisno na početku dok se ne dobije dar molitve uma u srcu. Time zazivamo Bogorodicu koja je ustvari Darovateljica toga dara. Sveti Grgur Palama piše da se često molio Bogorodici molbom prosvijetli moju tamu, a ona mu je poslala sv. Ivana Bogoslova da ga upita zašto zaziva cijeli dan prosvijetli moju tamu. To opet pokazuje da je preko nje dobio sve što je dobio. Kreposti su snage duše koje nam je dao Bog kako bismo stupili u zajednicu s njim. Bog je sve dobro stvorio, ali čovjek je svojom slobodnom voljom odlučio
    te snage preusmjeriti, te umjesto ljubavi prema Bogu gaji ljubav prema samome sebi. Ovim preusmjeravanjem dobre snage koje nam je Bog dao i koje zovemo krepostima, preko ponavljanja grijeha prelaze u strasti, ili opet, strasti preko ispunjenja zapovjedi, prelaze u kreposti. Ali samo ako ih preusmjerimo, preobrazimo, te kad ih milost utvrdi u dobru.

    Kako ćemo se orijentirati i kako ćemo znati napredujemo li na prvom stupnju? To možemo ocijeniti prema našem hodu u pročišćavanju od strasti. Strast je poput neke životinje, koja ako ju hranimo dobiva na snazi, a ako ju ne hranimo polako
    slabi i na kraju umire. Strast se u djelima Otaca najčešće uspoređuje sa zmijom koja se nalazi unutar neke posude. Sve dok joj dajemo hranu, ona živi, zdrava je i snažna, a kada joj uskratimo hranu umire. Tako i strasti. Po ovome možemo uvidjeti kako napredujemo u duhovnom životu. Ako se osobito koncentriramo na glavnu strast, a to je oholost, trebamo si posvijestiti kako reagiramo kada netko povrijedi našu gordost, naše visoko mišljenje o samima sebi. Na primjer: netko se može naljutiti na neku osobu i nikada više u životu s njom ne pričati. Netko drži ljutnju i uzrujanost nekoliko mjeseci, netko nekoliko dana, netko nekoliko sati, netko nekoliko minuta ... to su sve razlike na prvom stupnju. Ako se borimo pobijediti strast, vidjet ćemo da ćemo postizati uspjeh na tom planu. Kako? Ako smo svjesni toga da kada nas netko povrijedi da je povrijedio našu taštinu, naš ego, mi mu ne smijemo uzvratiti zlo za zlo. Jer kada nas netko povrijedi mi ga možemo udariti, ili mu možemo vratiti samo uvredljivim riječima, ili možemo ne vratiti mu ni djelom, ni riječima, već u sebi misliti loše, o njemu zlopamtiti itd. To su sve različite razine, ali bitno je da mi, kad počnemo proces čišćenja, pazimo na sebe i na svoje srce. To se naziva ’bdijenje nad svojim srcem’. I kad nas netko tako povrijedi, kad povrijedi našu taštinu, naš ponos, tada ponajprije ništa ne trebamo
    poduzimati djelima protiv njega, zatim trebamo prešutjeti, ne odgovoriti riječima, a onda se početi moliti za čovjeka koji nas je povrijedio jer tako nećemo biti ni unutar sebe uzrujani. Molimo se dok nas ne prođe taj osjećaj. Nekome će trebati više molitve, nekome manje, ali onaj tko bude ustrajan vidjet će da će taj osjećaj u njegovom srcu proći molitvom. Ako netko želi paziti na svoj duhovni život on može i napredovati pod duhovnim vodstvom svog duhovnog oca te tako sve svoje strasti, umjesto da hrani, malo po malo preobražava. U Crkvi ne govorimo o potiskivanju već o preobražavanju strasti, jer je čovjek rođen s tim snagama duše i tijela, da stremi k Bogu, a on je sve te snage prevarom đavla okrenuo od Boga, tako da su od kreposti postale strasti tj. mane koje mi trebamo preobraziti u krepost.

    U našem duhovnom rastu razlikujemo dvije etape. U prvoj etapi rast je asketski, a u drugoj milosni. U prvoj etapi se Božja milost ili energija skriva i ne pomaže nam otkriveno i otvoreno, a u drugoj nam Božja milost i energija otvoreno pomažu. Mi trebamo proći tu prvu etapu kada se Božja milost skriva i kada nemamo otvorenu pomoć, i trebamo ustrajati kako bismo dobili ovaj drugi dio. Milost je isključivi dar Božji, ali nam je Gospod daruje ovisno o našem trudu i nastojanju. Zato, trudimo se neprestano i dajmo od sebe ono malo, kako bi nam Gospodin vidjevši našu volju dao sve.

    S makedonskoga prevela: Danijela Međurečan

  7. #7
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    Evo i te famozne Isusove molitve:

    http://www.youtube.com/watch?v=yFS6XUs_Fgc

    Vrlo je jednostavna a moćna po iskustvima ranih crkvenih očeva pustinjaka i kasnijih monaha.


    http://www.youtube.com/watch?v=ZqZs5NzK1_s

  8. #8
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    U katoličkoj tradiciji u ovom stoljeću je izbio pravi revival monaške tradicije misticizma, vođen od trapističkih redovnika Thomasa Mertona i Thomasa Keatinga. Merton je u svom hodočašću bio jedno vrijeme tibetanski budist.

    Evo i nekih praktičnih savjeta:

    http://www.youtube.com/watch?v=3IKpF...eature=related

    http://www.youtube.com/watch?v=pumnj...eature=related

    Otac Keating ima dobru vibru i smisao za humor, osim toga, jedan je od reformatora katoličke duhovnosti novog doba.

  9. #9
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    "Kad molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću.'' (Mt 6,5)

    Javne molitve nikad nisu toliko jake ako nisu iskrene. A silna distrakcija uma u grupi vrlo često onemogućava dublji fokus na transcendentalnu narav molitve i njezin krajnji objekt, sam prvi izvor.

    ''A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.'' (Mt 6,6)

    Dakle, meditacija je apsolutno nužna za približavanje božanskom. Molitva u umu i srcu je najmoćnija molitva i direktno čovjeka približava HaShemu, Velikom Arhitektu. Ovo sa zatvaranjem sebe u sobu i zatvaranjem vrata je sugestija da se istinska molitva odvija samo u unutarnjem sanctum sanctorumu duše.

    'Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svega nabrajanja. Nemojte ih dakle oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno.'' (Mt. 6,7)

    Bez dubokog i postepenog ulaska u drugo stanje svijesti preko svetih riječi molitve nema ni osjećaja božanske prisutnosti. Jedina molitva koja se imalo tiče božanskog izvora je mistična, kontemplativna tajna, unutarnja molitva koju nikako ne može zamijeniti liturgijsko mrmljanje.

  10. #10
    tehuti's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    350
    Iz zbirke duhovnih pouka pustinjačkih otaca i drugih ranokršćanskih kontemplativaca (po vlastitom izboru):

    Abba Antun reče:

    "Tko god se povukao u osamu kako bi se bavio tihovanjem (hezihija) izbjegao je tri rata: rat slušanja, rat govorenja i rat gledanja. Tada mu još samo jedan rat preostaje, a to je bitka u vlastitom srcu." Izreke staraca

    Amma Sara reče:

    "Kad bih molila Boga da svi ljudi budu zadovoljni sa mnom, pred svakim bih vratima trebala mijenjati svoje mišljenje. Stoga ću radije moliti da moje srce bude čisto pred svima" Apophthegmata Patrum

    "Naš Gospodin nam reče da se molimo u tajnosti - to znači u svom srcu - i još nas uputi da "zatvorimo vrata" (Mt 6,6). Što su ta vrata koja moramo zatvoriti ako ne naša usta? Jer mi smo hram u kojem Krist boravi, kao što Apostol reče: "Hram ste Božji" (1 Kor 3,16). I Gospodin ulazi u naše unutarnje biće, u ovu kuću, kako bi je očistio od svega što je nečisto, ali samo kada su vrata - odnosno naša usta - zatvorena. Afrata Perzijski


    "Kad započinješ s molitvom: srce uzdigni visoko a oči spusti dolje; usredotoči se na najskrovitije mjesto svoje duše i tu se moli u tajnosti svom nebeskom Ocu." Afrata Perzijski

    "Prije nego započneš s molitvom oprosti svima koji su te povrijedili. Samo će tada tvoja molitva moći uzaći u prisutnost Boga. Ako nisi oprostio, tvoja će molitva jednostavno ostati na zemlji." Afrata Perzijski

    Neki je monah jednom rekao Abbi Filemonu:

    "Bolno sam svjestan kako mi um neprestano luta od jedne do druge stvari i skreće za onim što nije dobro za nj. Što da učinim, oče, da se toga oslobodim? Abba malo zastade, pa odgovori: "To su opsesije koje su preostale iz tvog svjetovnog života. One te povlače jer se još uvijek nisi uzdigao u visine savršene žudnje za Bogom. Tvoja žudnja za iskustvom Boga još uvijek se nije razbuktala poput vatre." Evagrije Pontski

    "Čini svoj duh gluhonijemim za vrijeme molitve, pa ćeš moći moliti kako treba." Evagrije Pontski

    "Oni koji stalno nose loše uspomene i ogorčenost u sebi a očekuju nekakve plodove od svoje molitve sliče na ljude koji idu po vodu s probušenim vjedrom." Evagrije Pontski

    "Bilo da moliš sam ili zajedno s braćom pazi da ti molitva ne bude mrtav čin navike, nego neka je uvijek prati i osjećaj." Evagrije Pontski

    "Kada moliš ne daj da te moć pamćenja uznemirava događajima iz prošlosti; nek te mjesto toga stalno podsjeća u čijoj prisutnosti stojiš. Jer um je po prirodi takav da mu lako naviru sjećanja za vrijeme molitve." Evagrije Pontski

    "Onaj tko želi postići istinsku molitvu mora se osloboditi ne samo bijesa i požude, nego i svih dojmova u svom umu." Evagrije Pontski

    "Kada ti se duh, u svojoj dubokoj čežnji za Bogom, počne odvajati od svega tjelesnog, napuštajući sve misli koje svoj izvor imaju u osjetilnom opažanju, sjećanju ili karakteru, istovremeno postajući sve više i više ispunjen osjećajem radosti i zahvalnosti, tada znaj da si se približio granicama molitve." Evagrije Pontski

    "Kao što je kruh hrana za tijelo, a krepost za dušu, tako je i duhovna molitva hrana za duh." Evagrije Pontski

    "Ako želiš imati pravu molitvu onda ćeš je naći jedino u sabranosti. Ništa nije važnije za molitvu od sabranosti. Učini sve što možeš da je stekneš." Evagrije Pontski

    "Kao što stablo bez vode neće nikad procvasti tako se ni srce bez mističke spoznaje neće dići u visine." Evagrije Pontski

    "Kada zraka sunca uđe u kuću kroz kakvu pukotinu, sve u njoj obasja: čak se i najsitniji trun prašine može vidjeti. Tako je i sa strahom Gospodnjim. Kad on uđe u srce čovjeka otkriva mu svu nevaljalost njegove duše." Ivan Klimak

    "Tihovanje duha (hezihija) je beskrajno slavljenje Boga i stajanje u samoj njegovoj Prisutnosti. Neka zazivanje imena Isusovog bude sjedinjeno s tvojim disanjem pa ćeš spoznati vrijednost tihovanja." Ivan Klimak

    "Ako si revan u molitvenom životu pazi da budeš i milostiv, jer tako ćeš 'primiti strostruku nagradu' (Mk 10,30) i još veće stvari u budućem životu." Ivan Klimak

    "Neki monah dođe k Abbi Sisoju i reče mu: "Što da činim, Abba; pao sam na svom putu?" A on mu odgovori: "Digni se." Monah ode, ali nakon nekog vremena opet dođe i reče: "Što ću sad, evo sam opet pao?" A starac mu reče: "Samo se ti ponovno digni i nikada ne prestaj iznova se dizati!" Izreke staraca

    "Nauči gledati svoje misli s distance." Izreke egipatskih Otaca

    "Vrabac kojem je noga privezana za tlo ne može poletjeti ma koliko se trudio; tako i duh koji se pokušava uzdići do mističkog spoznanja nebeskih stvari a da se nije oslobodio zemaljskih strasti: ostaje prikovan za zemlju." Maksim Ispovjedalac

    "Izvan naše moći je da spriječimo pojavljivanje opsjedajućih misli koje rastresaju i uznemiruju dušu. Ali jest u našoj moći da im ne damo da se zadržavaju u nama i da nas vuku sa sobom." Teodor Isposnik

    "Na prosvjetljujućem stupnju duh se pročišćava u božanskoj vatri, otvaraju se umne oči srca i u nama se rađa Logos koji nas vodi mističkom opažanju višeg reda... Tko dosegne ovaj stupanj po nutarnjoj preobrazbi duha sjedi poput Ilije u ognjenim kolima. (2 Kr 2,11-13)" Niketa Stetat

    "Ako zaista želiš pronaći mir i spokoj i neprekidnu pažnju u srcu, poveži Isusovu molitvu sa svojim disanjem, i za nekoliko ćeš dana vidjeti kako se to može postići." Hesihije

    "Onaj koji nije prosvijetljen ne treba se upuštati u objašnjavanje duhovnih misterija. A što se tiče onih na koje je svjetlo Presvetog Duha već obilno izlilo svoje moćno zračenje, ni oni ne trebaju govoriti o tome: kada je duša opijena božanskom ljubavlju njen glas postaje nijem i ona želi samo uživati u slavi Gospoda." Diadoh Fotički

    "Prijatelju moj, želiš li uistinu napredovati na putu spasenja, moraš se vježbati na ovaj način: najprije steci pravu poslušnost i čistu savjest pred svojim Bogom; zatim se trebaš posvetiti prakticiranju svete molitve i pažnje, a prava i nezabludiva pažnja i molitva sastoje se u tome sa um svoju pažnju usmjeri na srce dok moli i da poput stražara neprestano bdije u srcu dok se iz njega, iz dubine srca, uzdiže molitva Gospodinu." Simeon Novi Bogoslov

    "Misliti na Boga treba češće negoli disati" Grgur Nazijanski

    "Stekneš li mističku spoznaju i iskusiš užitak koji iz nje proizlazi, više te neće opsjedati demon taštine, čak ni da ti se ponude sva kraljevstva ovog svijeta (Mt 4,8) jer što to ona sadrže što bi moglo nadmašiti užitak motrenja Duha? Evagrije Pontski

    "Kada duh, uz pomoć Božju, postigne svrhu asketskog života i približi se mističkom poznanju, on skoro, ako ne i sasvim, više ne osjeća aktivnost nerazumnog dijela duše, jer kontemplativna spoznaja uzdiže ga u visine i odvaja od čulnosti." Evagrije Pontski

    "Obdržavanje zapovijedi nije dovoljno za potpuno iscjeljenje duševnih sila. Da bi duh došao do toga potrebna mu je i kontemplativna spoznaja." Evagrije Pontski

    "Sabrana molitva je najviša djelatnost uma." Evagrije Pontski

    "Kada moliš, ne pokušavaj zamišljati Božanstvo u nekakvom obličju. Ne daj svom umu da pridaje značaj nikakvom posebnom liku, već Netvarnom pristupi netvarno, jer samo tako ćeš Ga spoznati." Evagrije Pontski

    "Kao što je moć gledanja najbolja među osjetilima tako je i molitva najbožanstvenija među vrlinama." Evagrije Pontski

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts