Ne znam koja su vaša iskustva, no ono što ja do sada vidjeh ide u prilog naslovu.

Naime, imah prilike biti gošćom i/li susjedom više mnogobrojnih obiteljskih zajednica, gdje se je često imalo uistinu malo, ali se je zato imalo sve za svakoga, što se, onda, činilo fakat mnogo.

Ispada logično, jer kad si primoran dijeliti "svoje", ono prestaje biti "tvoje" te postaje "naše", a kad je nešto naše, više vrijedi, nego kad je SAMO moje... ili tako nekako.

Nego, tko od vas ima "svoju šalicu za kavu/čaj"?