+ Reply to Thread
Page 1 of 2 1 2 LastLast
Results 1 to 10 of 12

Thread: Kada predati "uzde"?

  1. #1
    ...
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,913
    size="tall"

    Kada predati "uzde"?

    Kada bi roditelji, po vašem mišljenju, trebali predati svojoj djeci "palicu" tj. dati im pravo na odlučivanje o porodičnim poslovima, a sebe staviti u funkciju savjetnika po potrebi?

    Ne znam kako vi, ali ja sam primijetila kako se roditelji, čini mi se preeedugo, pozivaju na mudrost i iskustvo te ne dozvoljavaju vlastitoj djeci preuzimanje vodstva čak i kada su ona već zreli i formirani ljudi, sposobni za rješavanje svih porodičnih problema; i pitam se, mogu li se na taj način ikada doživjeti ta "zlatna vremena", gdje prosperira cijela obitelj?

    Kako se postaviti prema roditelju/roditeljima, koji nas još uvijek tretiraju kao nesposobnu djecu?

  2. #2
    Love Bird Rose's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    169
    Kako se postaviti?
    Hmmm, nekoliko je paterna u odgoju.
    Evo mojih nekoliko zamjedbi (jel postoji ova riječ? )

    Takvoj djeci je izuzetno teško, jer su uobičajeno i rekla bih, redovno, predmet 'obožavanja' (ovo pod huge navodnike) svojih roditelja. Takav predmet 'obožavanja' pak ne zna ništa napraviti bez najpametnijih i najispravnijih roditelja, a domišljatost roditelja da ih izvedu na ispravan put obično kulminira jednom (od palete istih) ucjena. Obično djela ne prate riječi. Rezultira nepovjerenjem u sebe, nerijetko i 'lezi lebe da te jedem' sindromu. How nice.

    Drugi patern je iskazana/neiskazana, a prikrivena mržnja koja se manifestira uočljivim iskazivanjem nepoštovanja (agresija), kako djelima, tako i riječima (u ovom slučaju, dakle, djela i riječi su u suglasju), što rezultira povlačenjem djeteta u sebe i nepoštovanjem. Roditelj, oooo, najbolje zna.

    Kako, dakle, da se dijete postavi? Ono, se, naime, ne zna postaviti, jer gdje bi naučilo takvo što?
    Kako udahnuti u sebe nešto samopoštovanja, kada čitav život (djetinjstvo, teenage dob) sluša 'ne ide to tako, napravi ovako, bolje je, mama/tata ZNA :biggrin1:' - u ublaženoj verziji?

    Ovdje ne spominjemo negativne posljedice ponašanja (odraslog) pojedinca koji je odgajan od najpametnije mame/tate na svijetu (jer nam to neće puno pomoći u odgovoru na pitanje)..., već pokušavamo iznaći mehanizme pomoći/samopomoći.

    Am I right?

    A roditeljima bi trebalo što prije otrgnuti dijete iz ruku
    "Mislite lijepo, govorite i radite lijepo, jer sve što vas u životu bude zadesilo su misli, riječi i djela, samo što su se obukli u odijela koja ste im vi sami sašili..." DPS 2
    kapi
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  3. #3
    Blinky's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    39
    Kad predati uzde?

    Ne bi niti trebali uzeti uzde u ruke, bar ne u ovakvom smislu. Roditeljstvo se ne može gledati crno-bijelo. Meni osobno je najteže biti dosljedna samoj sebi. Ponekad sam preumorna da bi podržala sama svoje odluke, granice ili pravila ponašanja. Pokušaj-pogreška-pokušaj je, bar mi se čini najbolji način jer djeca puno toga ne razumiju. Oni kad se popnu na zid ne razmišljaju na način - visok je, pasti ću, lupit ću glavom i oszljediti se, da ni ne nabrajam koje sve su mogučnosti. Več dijete razmišlja na način - što je to, ne vidim što ima tamo preko, daj da se popnem pa da pogledam. Joj kako super, pa odavde sve izgleda drugačije, heeej pa ovo je fantastično.......A onda roditelj prestravljen od pada urlikne i dijete se smrzne, prestravi u najboljem slučaju ukopa se na mjestu i ne shvaća roditeljski strah. Mislim da tu počinje prvo uzimanje uzdi u ruke. Roditelja muči loš ishod djetetove avanture po zidu, dok je dijete oduševljeno novim otkrićem, jer djeci je sve otkriće - vratim se u prošlost i kad se sjetim kud sam sve penjala, preko kakvih ograda skakala, pa čak i hodali po onim željeznim kapijama...
    E sad, u tom trenutku roditelj prvo mora skontrolirati samog sebe i biti uz dijete u slučaju mogučeg pada da ga lovi i vjerovati da će sve dobro završiti. Evo moj primjer. Oko kuće imam dobrih 500m zidića. Nije ni visok, niti ima kamenja okolo, sve je livada ali ima dosta koprive. Moja curica, tada dvije godine prošla je cijeli zidić da se nije zaljuljala, a kamoli pala. Došla je meni i rekla - mama,mama vidi. Ja pogledam i samo se mislim- joj ako padne, joj ako padne, joj ako padne....i bum, pade dijete i to direkt u koprivu. Malo je zaplakala, pogledala mene, ja sam se trudila smiriti jer me počelo hvatati ono - jesam ti sto puta rekla......, ustala i krenula dalje. I da bude zanimljivo, tek kad sam ju JA pitala dal ju peče pogledala je u ruke i rekla - malo.
    Koliko god nama to bilo teško, i koliko god ih mi htjeli zaštiti treba pustiti dijete malo pa i veliko da padne. Nek osjeti i fizičku i duševno bol, jer jedino tako će naučiti.

  4. #4
    . Vess's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Location
    Tamo negdje
    Posts
    372
    Dječje roditeljski odnosi su u pravilu problematični. Kad djeca preuzmu uzde u pravilu se ponašaju gore nego kad su roditelji imali uzde i ponašali se loše. Mislim si, zakon sjetve i žetve?

  5. #5
    Blinky's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    39
    Nisi daleko od istine. Djeca su ogledalo roditelja, zatim društva (vrtić, škola, srednja škola, fakultet) a onda su (a ovo je već pretpostavka) zbroj svega toga, i ako su roditelji uspjeli lupiti dobre tebelje onda ispadne to sve nekako dobro, jer ipak u nekoj dobi prestaju svi drugi biti odgovorni za tvoju osobnost i sam uzimaš uzde u svoje ruke

  6. #6
    . Vess's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Location
    Tamo negdje
    Posts
    372
    Kako to radim ako sam materijalno vezana još i za svog djeda, pokojnog? Kako riješavam problem što me otac lišava desetine onoga što potražuje od pokojnog oca?
    Uzimanje uzdi u ruke u vrijeme sveopće propasti je .... nemoguće?

  7. #7
    Blinky's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    39
    .....hm, neznam u kakvoj si situaciji pa želim ti sreću u preuzimanju uzdi..

    kad moji roditelji nisu htjeli pustiti moje uzde, spakirala sam stvari i otišla. još uvijek pokušavaju me izgurati sa mojih kola, ali im nedam...ponekad me izbace ali opet se vratim

  8. #8
    Što prije to bolje.Naime od malena dijete treba učiti nekoj vrsti
    samostalnosti,kako rastu tako će im i samouvjerenje rasti i prije
    će biti sposobni za samostalni život.
    Bože čuvaj me prijatelja,neprijatelja se ne bojim
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  9. #9
    silver fox's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    di god stignem
    Posts
    83
    roditeljstvo je mudrost koja se ne uči u školi ( mada kad vidim loše i neodgovorne roditelje škola uopće ne zvuči loše )
    dakle stječe se isključivo iskustvom već viđenog s mixom vlastitog nahođenja i morala.
    što bi rekli moš bit doktor nauka ,prepun diploma, no to ti ne garantira da buš dobar roditelj.

    nekak mi iskustvo veli da se priroda sama pobrinula za odgoj i smislila riječ mama .
    zapraf rekel bi da je mama=ljubav i sigurno nema veće ljubavi i pokretačke sile od te ( ok postoje slučajevi di majke ostavljaju i zlostavljaju djecu ,zapravo krivo sam se izrazil - to nisu majke! ,al iznimke potvrđuju pravilo).

    i zato:ko uopće hoće preuzet uzde i čemu kad te kroz život vodi neko ko ti želi sve najbolje i bezrezervno i neograničeno voli?

    to me podsjetilo na biblijsku ljubav boga prema čovjeku,pa je čovjek ,u želji da si zeme uzde, jel s drva spoznaje.
    kolko je to bilo pametno nek si svak za sebe prosudi.
    a druga misao koja mi se mota po glavi bi bila :bog=mama?

  10. #10
    Bože čuvaj me prijatelja,neprijatelja se ne bojim
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts