+ Reply to Thread
Results 1 to 10 of 10

Thread: Sjeti me se

  1. #1
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,935
    size="tall"

    Sjeti me se

    Čini mi se "teška" tema pa nemojte zamjeriti što ću je, vjerujem, prilično nespretno postaviti.

    Pade mi na pamet, slušajuć već toliko godina spominjanje Isusovog imena, kako ga to spominjanje drži živim, uvijek prisutnim "u zraku".
    Zamislite samo koliko puta se njegovo ime spomene u jednoj sekundi na cijelom Svijetu.

    I onda pomislih sljedeće - je li jedan od razloga zašto je bitno raditi rodoslovlje, na nadgrobnim spomenicima uklesati ime, truditi se za života ostaviti "svoj trag"...zašto je sve što ide u smjeru spominjanja nekog toliko bitno, ako ne da se tim (spominjanjem) onom, koji se spominje, daje dio (životne) energije od onih, koji ga/ju spominju?

    Je li (pod)svjesna želja za onim tko nije tu dovoljna da bude (tu)?
    Je li srce koje kuca za mene, kuca i za one, koje volim (bez obzira gdje bili)?
    tj.
    Što mislite - Čine li nas sjećanja živim i, shodno tome, održavaju li i mrtve na životu?
    i
    Je li ime (toliko) bitno zato da bi se sjećanja mogla, nazovimo, lakše filtrirati, lakše probiti prostorom/vremenom?



    I još jedna, ne toliko lijepa stvar (al', oprostit ćete, pošto ste dobili lijep muzički broj ):
    Vrijedi li sjećanje po zlu jednako kao i sjećanje po dobru?
    Ako vrijedi, je li npr. Hitler još uvijek živ?

  2. #2
    Tatum's Avatar
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    607
    Tako kažu. I to je jedna vrsta utjehe.
    Moj je sin stalno ovdje negdje oko mene; pomaže mi kad se zbunim na kompu: budi me nekad noću..Ja s njim pričam i s veseljemga se sjećam; nasmijava me; ponosna sam na njega...

    Hitler? vjerojatno ima svojih sljedbenika koji mu daju život...

  3. #3

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    Svaka ti čast enky, kako ti samo padne na pamet ovakva ideja, doista vrlo interesantna, koja tjera čovjeka na razmišljanje.
    A prema nekima na ovom forumu ne bi trebalo previše razmišljati.
    No, eto, ja ipak razmišljah i moj sadašnji stav je da sjećanje u smislu kojeg si dala u svom postu ne može nikoga održati živim.
    Naime, kad umremo, nema nas više na ovome svijetu, negdje smo u jednom od paralelnih svjetova i kako sjećanje djeluje i da li uopće djeluje na nas u paralelnom svijetu, to je već drugo pitanje.
    Al' eto prestat ću razmišljati, možda netko ima više ideja o tome.

  4. #4
    Jako zanimljivo da je ova tema otvorena upravo sada, jer su mi počela navirati neka sjećanja u zadnje vrijeme koja dugo nisu, ali ono što sam ja doživjela tu kao pitanje je kako procesuirati sjećanja na pravilan način, da budu nešto što je naša baština, a ne mračni oblak koji dolazi kad god izvoli? Budući da sve u meni govori da je ključ u mjeri stvari, a ne u izloženosti oblacima. Jesu li sjećanja uopće nešto korisno? Možda nisu korisna, ali tu su, dio nas, dolaze nam u pamet... preostaje samo s njima se pravilno obračunati. Pokazati tko je šef.

    Uvijek kad se sjećam nečega izrazito čarobnog, što bih voljela ponovno proživjeti, svjesna sam da je to moguće eventualno u nekoj drugoj dimenziji, na neki način... Ali u tu želju se ne smije previše unijeti, zato jer to nije domena koja nam je sada dana na baratanje; sad očito moramo raditi nešto drugo, što uključuje realnost i prožimanje realnošću, i iscrpiti se i potrošiti se sav u toj realnosti.
    have a strawberry
    Darkness isn't always evil, but light is often quite deceptively evil.
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  5. #5
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,935
    Ako je sve povezano, onda su i misli povezane.
    Ako me nitko ne vidi, ne čuje, ne misli na mene - postojim li uopće?

    Tako da, nije ova tema samo o smrti, nego i o životu pa i pitanju koliko smo mrtvi za vrijeme života tj. živi za vrijeme smrti.
    Da ne kažem koliko je fascinantno 'ime' samo po sebi. Svako je ime posebno. Ima svoju težinu.
    Pa opet: Ako je sve povezano, onda je i uzročno - posljedično, a ako je uzročno - posljedično, onda je i determinirano, a ako je determinirano, onda je i 'ime' ono što određuje...možda čak i samo postojanje.

    Any thoughts?

  6. #6

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    Stvarno, enky, navodiš čovjeka da razmišlja o nečemu o čemu inače ne bi.
    Ako je vjerovati Descartesovom "Cogito, ergo sum" onda nam nisu potrebni drugi da nam pokažu da li smo živi ili ne.
    A što se tiče imena, ono nam daju drugi, roditelji ili skrbnici, i ne vjerujem da nas tako dobiveno ime određuje. Mislim da čovjek mora biti slobodan od upliva naziva, koji su mu drugi dali.
    Ali moram o ovome svemu još malo razmisliti, jer stvarno je interesantno. Nedaš čovjeku da mirno spava.

  7. #7
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,935
    Ako nam nisu potrebni drugi (da nam "pokažu" jesmo li živi ili ne), zašto se ne razmnožavamo pupanjem?
    i
    Ako meni nisu potrebni drugi (da se "pokaže" jesam li živa ili ne), znači li to, ujedno, i da drugima nisam potrebna ja (da se "pokaže" jesam li živa ili ne)?
    Pošto su iste stvari u zagradi i s "lijeve" i s "desne" strane jednadžbe, valja ih ukloniti. A? Što ćemo sad?

    Konto imena, ono (pravo, ako dođe) dolazi (biva dato) od drugih i svojevrsno je (svjesno ili podsvjesno) opterećenje tj. teret za nositi. Neće biti isto zove li se netko Lucifer ili Bogoljub, zar ne? (uzela sam drastične primjere kako bih naglasila ono što želim prikazati).
    i
    Što je to 'pravo ime', ako ne ono, koje smo dostojni nositi? Bi li postupak samoimenovanja bio dostojan onog, koji želi (postati) biti dostojan imena, koje nosi?

  8. #8

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    Eto Descartes misli da postojimo ako mislimo, a enky misli da postojimo ako drugi uočavaju da postojimo. Pa eto svatko ima svoju definiciju, bez obzira kako se razmnožavamo.

    A što se imena tiče, problem i dalje ostaje u tome kako se nositi s imenom. Ako su me roditelji nazvali Lucifer, moram li se ponašati kao Lucifer, i obratno, ako su me nazvali Bogoljub, hoću li se ponašati kao Bogoljub?!
    Kako se nositi s imenom i da li je ispravno mijenjati ime onako kako sami to želimo - ne znam, jer ne postoji garancija da će nas ime prikazivati onakvima kakvi smo.
    To je i dalje problem i ne vjerujem da ga se može tako lako riješiti.

  9. #9
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,935
    size="tall"

    Memories are made of this

    Sweet, sweet memories you gave-a me
    you can't beat the memeories you gave-a me

    Take one fresh and tender kiss
    Add one stolen night of bliss
    One girl, one boy
    Some grief, some joy
    Memories are made of this

    Don't forget a small moonbeam
    Fold in lightly with a dream
    Your lips and mine
    Two sips of wine
    Memories are made of this

    Then add the wedding bells
    One house where lovers dwell
    Three little kids for flavor
    Stir carefully through the days
    See how the flavor stays
    These are the dreams you will savor

    With His blessings from above
    Serve it generously with love
    One man, one wife
    One love through life
    Memories are made of this
    Memories are made of this




    Bi li ljubavne pjesme mogle biti dokazom kako mi ljudi ipak mnogo dulje pamtimo ono lijepo?

  10. #10
    Tatum's Avatar
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    607
    Joj, što volim Dina...

    Nisu pjesme dokaz, bar ja tako ne vidim, ali da me pjesme zagrijavaju u nekim hladnim trenucima-jest..
    I glazba mi dođe ko neka droga koja me opija pa mi zabrije emocije koje god da jesu..samo ih naglasi, pa se tako znam rasplakati na neku glazbu a bome i rastopiti...ovisi što glazba konkretno znači u tom sjećanju...

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts