+ Reply to Thread
Page 2 of 2 FirstFirst 1 2
Results 11 to 15 of 15

Thread: Opraštanje ( istine i zablude )

  1. #11

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    Vivekananda, izvanredan uvodni post, kojim pomažeš drugima da razbistre u svojoj glavi šta znači njihovo opraštanje, uz zaboravljanje ili ne zaboravljanje.

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Ne mogu a i ne želim oprostiti nekom tko to od mene ne traži i ne priznaje svoju pogrešku.
    Mislim da je to prava stvar. To je ono najiskrenije u nama. U stanju smo istinski oprostiti, ako se osoba, kojoj trebamo oprostiti, stvarno kaje za svoje postupke. U protivnom slučaju naše opraštanje ostavlja u nama samima neku gorčinu i nezadovoljstvo.

  2. #12
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,926
    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Što znamo o opraštanju?
    Znamo da je ta sposobnost u svakom čovjeku, isto kao što znamo da je rijetko tko iz te sposobnosti razvio vještinu. To, dakle, svi znamo.
    Sukladno gore rečenom, a što svi znamo, evo još nešto, što isto svi znamo:
    Što je čovjek na višem (razvojnom) nivou, to će prije moći oprostiti.
    Zašto?
    (daj zamisli, sad opet ide ono što svi znamo. nevjerojatno nešto. tko bi to rekao)
    Isti strahovi i (krive) pretpostavke, što imaju moć nadamom te iste poteškoće, koje imam ja da bi ih se riješila - prisutni su i u drugima. Ergo, isti je uzrok "zla" u svima nama.

    Onaj, na višem razvojnom nivou, imat će našu, maločas spomenutu, prigodnu generalizaciju u vidu i biti (Bogu) zahvalan što nije poludio tj. što nije podlijegao uplivu strahova te svim "neriješivim" poteškoćama što iz njih proizlaze te će moći imati razumijevanja za one, koji to nisu uspjeli. O kojoj se količini razumijevanja radi ovisi o visini razvojnog nivoa (duše).

    Eh, a da ne bi kasnije bilo nismo znali; moja je duša na najnižem nivou.
    Stoga, ništa od smajlića u ovom postu. : trep trep :

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Slušajući ljude vidim da ima "raznih vrsta opraštanja".

    Jedna od češćih je "Oprostili smo ali nismo zaboravili".

    Što to ustvari znači? "Oprostili smo i nećemo se osvećivati, premda bi imali na to moralno i legitimno pravo (još iz vremena oko za oko i zub za zub ), ali nemojte ni u kom slučaju pomisliti da ste nam s tim opraštanjem u istom rangu sa ostalima koji nam nisu učinili ništa nažao. Ako budete ikad zatrebali neku pomoć, pomoći ćemo vam jer smo jako dobri, posebni i super, na kraju krajeva zbog te naše dobrote smo vam i oprostili, ali i dalje nećemo zaboraviti što ste nam učinili." Tu vrstu opraštanja se često čuje kada se govori o domovinskom ratu.
    Uzmimo konkretan prijer:
    Netko se jako boji pasa. Ja imam psa, koji divljački trči uz ogradu lijevo desno, kad god netko prolazi kraj kuće. Pas je velik, ima plave oči, djeluje luđački. Ograda je visoka, ali ... Taj netko, da bi mogao pješice do dućana (i njegova djeca pješice do škole) mora proći kraj moje kuće.
    Otrovat će mi psa.
    Kroz par godina, taj isti, koji mi je otrovao psa, oslijepi i dobije na poklon izdresiranog labradora, psa vodiča slijepih. Po prvi puta u životu shvati kako pas uistinu može biti čovjekov najbolji prijatelj i njegov strah od pasa prestaje biti. Obožava svog labradora.
    U to vrijeme meni dolazi informacija kako mi je baš taj čovjek otrovao psa.

    Kako da mu ne oprostim?
    Kako da zaboravim?

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Odmah iza toga ide: "Opraštam zato jer me tako uči Biblija, omiljena religija, Guru Pero itd..."

    Nismo baš sigurni zašto smo oprostili nekom, ali pročitali smo i čuli da je to dobro za nas, da tako nećemo trovati same sebe sa mržnjom i da ćemo tako napredovati na tzv. duhovnom putu. Ljuti smo i dalje mislimo da nam je učinjena nepravda, ali to potiskujemo zbog nekog višeg cilja i opraštamo, tražila dotična osoba oprost od nas ili ne. Poslije toga jedno vrijeme se osjećamo dobro. U odnosu na osobu koja nas je povrijedila osjećamo se superiorno, i jednom nogom smo već u raju. Prijateljima i prijateljicama govorimo kako smo oprostili dotičnima i ponosimo se s time.
    Viši cilj, koji podučava religija (bilo koja) jest sebe očistiti od zlih misli.
    Svaka religija preferira oprost, dočim neke podržavaju i osvetu, ukoliko se oprostiti ne može.
    Sad, ako čovjek nije siguran zašto je nekom oprostio, onda mu, zapravo, baš kao što kažeš, i nije oprostio, nego samo misli da jest, pošto je trenutno ufuran u film "gle me kak' sam velikodušan", no taj iovako nije religiozan, jerbo da jest, grizao bi se u sebi što nije u stanju oprostiti (ili što se nema muda osvetiti).

    Što se tiče Pere the Gurua, nisam znala da ga i ti poznaješ. Mislim, što reći, nego - Fala Pero što postojiš.

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Malo suptilniji razlog je: "Opraštam zato jer razumijem zašto je osoba to učinila"

    Uspjevamo se staviti u kožu osobe koja nas je povrijedila, možda zaključujemo da bi mi isto postupili u sličnoj situaciji. Znamo da nitko nije savršen.
    Može se oprostiti i bez razumijevanja 'zašto?'.
    Stvar je doživljaja, a u ovom slučaju odnosa (spram) osobe, koja nas je povrijedila. Odnosa, koji se zove 'povjerenje u'.
    Kad se dogodi takav vid oprosta, pričamo o istinskom poštovanju.

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Svaka od ovih varijacija ima isti nedostatak. Ne uključuje u proces drugu osobu koja vas je povrijedila. Oprostiti se ne može jednostrano. A nije niti produktivno. Oprostiti nekom, a ostaviti ga u uvjerenju da nije pogriješio je činjenje medveđe usluge toj drugoj osobi. Oprostiti nekom a spočitavati mu to što je učinio, makar u sebi isto nije rješenje.
    Ovisi tko oprašta, kome se oprašta te za-što se oprašta.

    Npr. Ako nekom nešto oprostim te mu ništa o tome (niti da sam bila povrijeđena/niti da sam oprostila) ne kažem, to može značiti da vjerujem kako ta osoba nije svjesna koliko me je povrijedila, jer joj fali stanovito znanje tj. informacije.


    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Priznati grešku i zatražiti oprost je puno teži posao nego dati oproštaj. Reči:" loše sam postupio, oprosti mi, neću više" je ključ koji otvara vrata opraštanja i nakon kojeg će obje strane biti mirne. Da bi se priznalo pogrešku i tražio oproštaj od drugog, stvarno se mora biti "velika faca", jer to te stavlja u podređani položaj i nikad ne znaš hoćeš dobiti oprost ili po ušima, a i u mnogim umovima je priznavanje da nisi u pravu znak slabosti i rijetko tko će si priuštiti "sagnuti glavu, poniziti se i moliti za oproštaj".
    Zanimljivo. Ja mislim da je podjednako teško.
    Pokušat ću i ovo elaborirati.
    Mogu se iskreno pokajati (za neki svoj sramotni čin) i zamoliti oprost. Da bi mi druga strana uistinu mogla oprostiti, mora sama znati što je to pokajanje i mora sama biti sposobna tražiti oprost, inače neće biti sposobna prepoznati/prihvatiti moje iskreno pokajanje i ispriku, pošto svatko sudi po sebi (a i kako će drugačije. svak je sebi referentna točka. zato npr. onaj, koji laže, ne može vjerovati onom, koji govori istinu).
    oli
    Onaj, tko je u stanju pokajati se i tražiti oprost = onaj, koji je u stanju oprostiti.

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Ne možemo nekome oprostiti zapravo, ako ne razjasnimo stvari, te ako osoba ne pokaže kajanje za ono što je učinila. Ako nije tako, možemo "oprostiti" u teoriji, ali ne u praksi. Opraštanje mora imati dvosmjeni karakter. Želju onog kome se oprašta da se ispriča i da mu se oprosti, te želju onog drugog da mu oprosti.
    Nego, a Pero, kako je on?

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Na kraju krajeva, čak i Bog koji je sve i sva naspram nas, čista ljubav, milost i bla, bla, bla...traži u ispovjedaonici da se pokajemo za svoje grijehe i čak dobijemo neku pokoru koju moramo odraditi za kaznu. (tako bar rade kod nas u katolicizmu)

    Dakle pošto nismo savršeni kao Bog, čak štoviše daleko smo od njega, neumjesno je očekivati da možemo tek tako oprostiti nekom tko nam se nije ispričao i pokajao za to što je napravio te izrazio želju da to više neće raditi. Ako mislimo da možemo, ne poznajemo se dovoljno dobro.
    Vozi ga, to ipak ovisi radi li se o povredi li uvredi, o kojoj se uvredi ili povredi radi, tko je uvrijeđen ili povrijeđen te tko je uvrijedio tj, povrijedio.

    Čisto da rečeno od moje strane još malo podebljam, napisat ću i sljedeće:
    Pametnog ne može uvrijediti ako mu se kaže da je glup;
    onog, tko se zna tući, ne može povrijediti kad popuši batine od boljeg.

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Ne mogu a i ne želim oprostiti nekom tko to od mene ne traži i ne priznaje svoju pogrešku.
    Pa sad, drastična je razlika između 'ne mogu' i 'ne želim'.

    Quote Originally Posted by Vivekananda View Post
    Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju.
    Kompleksno.

  3. #13
    gatto's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    86
    Quote Originally Posted by enky View Post
    Kako da mu ne oprostim?
    Kako da zaboravim?

    ...

    Viši cilj, koji podučava religija (bilo koja) jest sebe očistiti od zlih misli.
    Svaka religija preferira oprost, dočim neke podržavaju i osvetu, ukoliko se oprostiti ne može.
    Tako je. U stvari, vjerujem da je ovaj dio s osvetom promasen jer proizlazi iz pogresne interpretacije religijske poruke. Ili odredjena religija nije bas skroz normalna religija.

    Oprastanje kao stav tesko je prihvatiti ako covjek razmislja o tome usredotocivsi se iskljucivo na velike probleme, nesto sto ga je jako pogodilo. Za povjerovati u takvo "oslobodjenje" doista treba vjere i hrabrosti za donijeti odluku i oprostiti.

    Zato je neizmjerno lakse isprobati oprastanje na manjim stvarima - ovo mogu reci iz vlastitog iskustva. Na srecu, nisam neka mrzovoljna i konfliktna osoba, ali kao i svi ljudi imao sam iskustava i odnose sa ljudima koji su imali lose namjere ili pak bili iritantni, njihovi postupci i ponasanje mi nikako nisu cinili dobro.

    Stoga sam donio odluku da si necu dopustiti da me emocionalno pogadjaju odnosi s takvim ljudima. Prestao sam se opterecivati s njima i njihovim postupcima. Dapace, kad sam mogao prepoznati nesto sto mi se svidja kod njih, nastojao sam vise imati fokus na tome.
    Malo-pomalo takav stav mi je postao navika i sveukupno gledajuci poceo sam se bolje osjecati. Vremenom su mi se pocele desavati neke lijepe stvari i iznenadjenja u kakve nekad ne bih mogao povjerovati da uopce mogu proizici iz takvih odnosa.

    Iz ovoga sam naucio dvije stvari. Prva je da je u stvari najteze oprostiti samom sebi sto sam si prije dopustao "zle misli" koje su me vozile bez kontrole. A druga stvar je da sam se doista uvjerio da zivot reagira na nase raspolozenje. Zivotu nije bitno sto je prije bilo i kako si mi to logicki interpretiramo, zivot jednostavno odgovara na nase osjecaje i vozi nas u tom smjeru. Oprastanje zaista vodi ka olaksanju i odrijesenju te otvara vrata za bolje stvari. Medjutim, treba imati vjere.
    The Greatest Hazard In Life Is To Risk Nothing.
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  4. #14

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    72
    Quote Originally Posted by gatto View Post
    Stoga sam donio odluku da si necu dopustiti da me emocionalno pogadjaju odnosi s takvim ljudima. Prestao sam se opterecivati s njima i njihovim postupcima. Dapace, kad sam mogao prepoznati nesto sto mi se svidja kod njih, nastojao sam vise imati fokus na tome.
    Kapiram ovo prvo, ali ne kapiram ovo drugo. Kako si uspio sebe isfurati da se fokusiraš na dobro kod onih, koji ti idu na živce.
    Kako bi se postavio da se radi o velikom problemu, nečem što je fakat teško oprostiti?

    Oprostite, nisam sve pročitao. Puno ste već napisali. Budem kasnije. Sad mi zapelo mi za oko ovo zadnje. Super tema.

  5. #15
    gatto's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    86
    Quote Originally Posted by Toni View Post
    Kapiram ovo prvo, ali ne kapiram ovo drugo. Kako si uspio sebe isfurati da se fokusiraš na dobro kod onih, koji ti idu na živce.
    Kako bi se postavio da se radi o velikom problemu, nečem što je fakat teško oprostiti?

    Oprostite, nisam sve pročitao. Puno ste već napisali. Budem kasnije. Sad mi zapelo mi za oko ovo zadnje. Super tema.
    Tu se radi o procesu i ne ide to bas preko noci. Najlakse je poceti sticati naviku ako pocmes od manjih stvari. Kad dobijes spoznaju kroz vise manjih stvari, lakse ti je povjerovati i zauzati stav prema vecima. Kako sam napisao prije, poceti s necim velikim (necim sto te strasno pogodilo) je tesko za svakoga.

    Sto se tice fokusiranja na dobro kod onih koji ti idu na zivce, radi se o tome da prvo doneses odluku da ti vise nece ici na zivce - da se neces opeterecivati njima. Tada je lakse prepoznati dobro u njima. No ne moras nuzno vidjeti dobro u svima, najbitnije da te prestanu vezati negativne emocije u odnosima. Eto, nadam se da sam pojasnio.

    Ali nemoj misliti da zivot i dalje ne nosi iskusenja u tom smislu. Nosi ih, naravno, ali je lakse poravanati se ako si vec promijenio losu naviku. A nekako izgleda i da se takva iskusenja rijedje pojavljuju. Kako sam prije rekao, zivot nekako reagira na nas. Moras probati i osjetiti, ne moze se sve rijecima do kraja objasniti.
    The Greatest Hazard In Life Is To Risk Nothing.
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts