+ Reply to Thread
Page 1 of 2 1 2 LastLast
Results 1 to 10 of 15

Thread: Opraštanje ( istine i zablude )

  1. #1
    size="tall"

    Opraštanje ( istine i zablude )

    Što znamo o opraštanju?

    Slušajući ljude vidim da ima "raznih vrsta opraštanja".

    Jedna od češćih je "Oprostili smo ali nismo zaboravili".

    Što to ustvari znači? "Oprostili smo i nećemo se osvećivati, premda bi imali na to moralno i legitimno pravo (još iz vremena oko za oko i zub za zub ), ali nemojte ni u kom slučaju pomisliti da ste nam s tim opraštanjem u istom rangu sa ostalima koji nam nisu učinili ništa nažao. Ako budete ikad zatrebali neku pomoć, pomoći ćemo vam jer smo jako dobri, posebni i super, na kraju krajeva zbog te naše dobrote smo vam i oprostili, ali i dalje nećemo zaboraviti što ste nam učinili." Tu vrstu opraštanja se često čuje kada se govori o domovinskom ratu.

    Odmah iza toga ide: "Opraštam zato jer me tako uči Biblija, omiljena religija, Guru Pero itd..."

    Nismo baš sigurni zašto smo oprostili nekom, ali pročitali smo i čuli da je to dobro za nas, da tako nećemo trovati same sebe sa mržnjom i da ćemo tako napredovati na tzv. duhovnom putu. Ljuti smo i dalje mislimo da nam je učinjena nepravda, ali to potiskujemo zbog nekog višeg cilja i opraštamo, tražila dotična osoba oprost od nas ili ne. Poslije toga jedno vrijeme se osjećamo dobro. U odnosu na osobu koja nas je povrijedila osjećamo se superiorno, i jednom nogom smo već u raju. Prijateljima i prijateljicama govorimo kako smo oprostili dotičnima i ponosimo se s time.

    Malo suptilniji razlog je: "Opraštam zato jer razumijem zašto je osoba to učinila"

    Uspjevamo se staviti u kožu osobe koja nas je povrijedila, možda zaključujemo da bi mi isto postupili u sličnoj situaciji. Znamo da nitko nije savršen.


    Svaka od ovih varijacija ima isti nedostatak. Ne uključuje u proces drugu osobu koja vas je povrijedila. Oprostiti se ne može jednostrano. A nije niti produktivno. Oprostiti nekom, a ostaviti ga u uvjerenju da nije pogriješio je činjenje medveđe usluge toj drugoj osobi. Oprostiti nekom a spočitavati mu to što je učinio, makar u sebi isto nije rješenje.

    Priznati grešku i zatražiti oprost je puno teži posao nego dati oproštaj. Reči:" loše sam postupio, oprosti mi, neću više" je ključ koji otvara vrata opraštanja i nakon kojeg će obje strane biti mirne. Da bi se priznalo pogrešku i tražio oproštaj od drugog, stvarno se mora biti "velika faca", jer to te stavlja u podređani položaj i nikad ne znaš hoćeš dobiti oprost ili po ušima, a i u mnogim umovima je priznavanje da nisi u pravu znak slabosti i rijetko tko će si priuštiti "sagnuti glavu, poniziti se i moliti za oproštaj".

    Ne možemo nekome oprostiti zapravo, ako ne razjasnimo stvari, te ako osoba ne pokaže kajanje za ono što je učinila. Ako nije tako, možemo "oprostiti" u teoriji, ali ne u praksi. Opraštanje mora imati dvosmjeni karakter. Želju onog kome se oprašta da se ispriča i da mu se oprosti, te želju onog drugog da mu oprosti.

    Na kraju krajeva, čak i Bog koji je sve i sva naspram nas, čista ljubav, milost i bla, bla, bla...traži u ispovjedaonici da se pokajemo za svoje grijehe i čak dobijemo neku pokoru koju moramo odraditi za kaznu. (tako bar rade kod nas u katolicizmu)

    Dakle pošto nismo savršeni kao Bog, čak štoviše daleko smo od njega, neumjesno je očekivati da možemo tek tako oprostiti nekom tko nam se nije ispričao i pokajao za to što je napravio te izrazio želju da to više neće raditi. Ako mislimo da možemo, ne poznajemo se dovoljno dobro.

    Ne mogu a i ne želim oprostiti nekom tko to od mene ne traži i ne priznaje svoju pogrešku.

    Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju.
    Ako bih proveo u djelo svu teoriju koju znam, gdje bi mi bio kraj...

    Uvijek je lakše teoretizirati i puno pričati, nego "zasukati rukave" i uraditi ono o čemu toliko pričamo.

  2. #2
    Jako lijep post i jako dobra tema...

    Sa svog skromnog stajalista (kao muslimana, nadam se da neces zamjeriti) bi rekao da nije uzalud da je atribut oprastanja spominje u tri oblika: El Gaffar, El Gaffur i el Gafir.
    Ocito je, naravno, da te rijeci dolaze od istog korijena a razlika se nalazi u nijansama. Ne zelim u to ulaziti, ali ovime sam samo htio ukazati na vaznost oprastanja. Oprastanje je tako bitno da se nalazi u Bozjim imenima... Vjerniku ne treba veci "dokaz" vaznosti.

    Mi cinimo ono sto mozemo, radimo na samima sebi, cistimo svoju "unutrasnjost" da bi svaku situaciju primili sto bolje - a savrsenstvo ne mozemo dosegnuti jer savrsenstvo je Bozje svojstvo, a ne ljudsko. Bog nas ne trazi vise od nasih mogucnosti, u tome se nalazi sva mudrost - s naglaskom na nase iskrene mogucnosti - bez prenemaganja

    Praksa je uvijek kljucna stvar i srz svega je - primjena. Kako istinski oprastati? Krenuti od sebe, stvoriti pozitivnu energiju oprosta koja bi trebala imati suradnju druge strane. Osoba bi trebala dati sve od sebe da "rascisti" sa samom sobom a zatim pristupiti i drugoj strani.

    Uopce pokusati oprostiti nije nimalo lako, ali je upravo zbog toga - bitna stvar. Na jednoj drugoj temi sam spomenuo odgovornost - a to je upravo dio nase odgovornosti. Moramo pokusati doprinijeti zajednici, stvaranju boljih odnosa, gradnji iskrenijih stvari... No, opet ukazujem na stvar da je to mnogo lakse u teoriji nego u praksi...

    Ide od slucaja do slucaja...od osobe do osobe...
    Upali svjetlo svoje duse, lakse ces putovati...
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  3. #3
    Jako lijepo postavljena tema

    Razmišljam puno o tome, a moram priznati da mi je to najteži dio u mom duhovnom putu, molitvi i meditaciji (onaj dio "Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim") i doživljaju vjere. Prvo kad sam shvatila, da na tom mjestu dolazim do nekakvog "čvora", počela sam moliti snagu da oprostim, jer ne mogu. I tako već neko (dulje) vrijeme.

    Hehe, moram priznati da je onaj najdjetinjastiji prvi korak, bio oprostiti svima! Jednostavno, reći, opraštam, pustiti koju suzu ganutljivicu i misliti da je to riješeno. Prošla sam ga, mislim, to je djetinji korak u duhovnom razvoju, pa ga može (i vjerojatno će) doživjeti osoba kojeg god godišta, to je sam početak. Onda ti to pokaže da možda ipak nemaš kapacitete, da ipak kopka to iznutra... A to se pokaže jako brzo, ako se zna promatrati svoje reakcije. Čitala sam u jednoj knjizi, koja nije izravno vezana za ovo, ali ima taj interesantan dio (S. Forward: Otrovni roditelji), da opraštanje ne dolazi na početku, nego na kraju procesa iscjeljivanja. Može biti i prava slijepa ulica, jer kad uvidimo u sebi da ne možemo oprostiti, počinjemo osjećati krivnju i ljutimo se sami na sebe. Treba biti ljut zbog onoga što se desilo, ne umanjivati niti obezvrijeđivati štetu, jer prečesto "oprosti i zaboravi" znači "pretvaraj se da se nije dogodilo".

    Pitanje je kako se iscijeliti do te točke, da možemo drugima oprostiti - jer to izjeda, nemogućnost da se oprosti. Vrlo temeljito.
    Last edited by always outnumbered; 17-04-11 at 20:40.
    have a strawberry
    Darkness isn't always evil, but light is often quite deceptively evil.
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  4. #4
    Oprastanje je proces u kojemu smo mi zaduzeni za nasu ulogu - dati sve od sebe unutar samog sebe i u odnosu prema drugoj strani. Cak i sami trenutak oprosta mozda nece biti istinski ostvaren u svojoj punini, ali ce se kristalizirati kroz obnavljanje odnosa, komunikaciju, razgovor, druzenja (sve ovo uz uvjet iskrenosti odnosa).

    Duhovni put je kao i oprastanje - proces...I kao takvog ga treba gledati...
    Upali svjetlo svoje duse, lakse ces putovati...
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  5. #5
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,927
    Molim vas, bi li mogli prvo definirati 'uvredu' i 'povredu', jer to su pojmovi s kojima ćemo se često susretati na ovoj temi pa mislim da bi valjalo uskladiti naša gledišta tj. razumijevanje spomenutih pojmova.

    Povreda je kao rana; može zacijeliti bez ožiljka, ali i sa ožiljkom.
    Čovjeka se može povrijediti emocionalno, psihički, fizički i seksualno (a neki bi rekli i duhovno).

    Uvreda služi kao razmetanje "moći" onoga, koji vrijeđa ili kao pokušaj ukazivanja na sebe pri glumljenju "žrtve" u onoga, koji je uvrijeđen. Otprilike. Nema u uvredi puno pameti. Jednako su "glupi" i onaj koji vrijeđa i onaj koji je "uvrijeđen".
    Tako ja bar mislim.


    Bi li se složili s *definicijama*?

  6. #6
    Quote Originally Posted by enky View Post
    Molim vas, bi li mogli prvo definirati 'uvredu' i 'povredu', jer to su pojmovi s kojima ćemo se često susretati na ovoj temi pa mislim da bi valjalo uskladiti naša gledišta tj. razumijevanje spomenutih pojmova.

    Povreda je kao rana; može zacijeliti bez ožiljka, ali i sa ožiljkom.
    Čovjeka se može povrijediti emocionalno, psihički, fizički i seksualno (a neki bi rekli i duhovno).

    Uvreda služi kao razmetanje "moći" onoga, koji vrijeđa ili kao pokušaj ukazivanja na sebe pri glumljenju "žrtve" u onoga, koji je uvrijeđen. Otprilike. Nema u uvredi puno pameti. Jednako su "glupi" i onaj koji vrijeđa i onaj koji je "uvrijeđen".
    Tako ja bar mislim.


    Bi li se složili s *definicijama*?
    Uglavnom je tako...

    no, onda možemo gledati i motiv uvrede/povrede

    da li je izrečena/napravljna namjerno, nenamjerno, u afektu, kao osveta ili možda u šali ili u neznanju..
    Ako bih proveo u djelo svu teoriju koju znam, gdje bi mi bio kraj...

    Uvijek je lakše teoretizirati i puno pričati, nego "zasukati rukave" i uraditi ono o čemu toliko pričamo.

  7. #7
    implosive's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    420
    Opraštanje nije stvar volje. Opraštanje zapravo niti ne postoji. Postoji jedino razumijevanje i poistovjećivanje.

  8. #8
    gatto's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    86
    Kao prvo, hvala na ovako lijepoj temi.

    Mnogim ljudima je tesko shvatiti koncept oprastanja zato sto ga iskljucivo analiziraju na racionalan nacin.

    S aspekta duhovne spoznaje, oprastanje omogucuje covjeku da nadje mir u dusi. Onaj tko uspije naci mir u dusi, taj je zasigurno u stanju oprostiti bez obzira na proslost i okolnosti u kojima se nalazi (ovo je mnogima jako tesko za prihvatiti), koliko god se ta poruka prenosila kroz sve normalne religije i mnoge druge discipline (psihologija, itd.).

    Kad se covjek prestane opterecivati drugim ljudima, tj. kad "ocisti" tu naviku, pocinje lakse ici kroz zivot jer zivot reagira na nas - na nase raspolozenje. Iako tesko za prihvatiti, Isus je rekao nesto vrlo snazno i ispirativno: "Voli svoje neprijatelje."

    No, mislim da je covjeku najteze oprostiti samom sebi. Vecina ljudi je zarobljena mislima o proslosti, analiziranjem kakvi su bili u pojednim situacijama, griznjom savjesti, zavisti prema drugim ljudima, itd, i zato je vrlo tesko naci mir u dusi i ici naprijed. To je kao pokusati voziti auto i gledati kroz straznje staklo.
    The Greatest Hazard In Life Is To Risk Nothing.
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  9. #9
    gatto's Avatar
    Join Date
    Mar 2011
    Posts
    86
    Quote Originally Posted by i-s-l-a-m-i-c View Post
    Duhovni put je kao i oprastanje - proces...I kao takvog ga treba gledati...
    Upravo tako.
    The Greatest Hazard In Life Is To Risk Nothing.
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  10. #10
    Samo vas čitam... Nastavite u ovako lijepom tonu.
    Nema takvog bogatstva kao što je znanje, niti takvog siromaštva kao što je neznanje. - Abi Talib

    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts