Ako sve tece, ne tece ravnomjerno. Da sve ravnomjerno tece, tada bi bila samo jedna sveobuhvatna struktura, koja tako nebi mogla biti ni tekuca ni mirujuca, sve bi bilo bez odnosa, bez mjere, niceg nebi bilo, Sve bi bilo Nista. Ako dakle nesto jest, to mora biti visestruko -u djelovima - razgraniceno - medjusobno u odnosu - prostorno sposobno. Ako ono sto jest postaje, onda to mora neravnomjerno - razgraniceno teci - biti vremenski sposobno, kako se nebi u Nista/Svemu ukrutilo. Kako ipak nesto jest, to su onda razlicite strukture u medjusobnom odnosu. Sve, sto u prostoru i vremenu postoji, jesu dakle mijenjajuci (promjnljivi) odnosi = dogadjaji.
Neki odnosi izgledaju postavljeni - odnosi objekata, drugi izgledaju sami sobom (u sebi) osnovani - odnosi subjekata. Prvi su jedno-jednoznacni imaju uzrok-posljedica-oblik,oni su dakle kauzalni i mogu biti spoznajom njihovih zakonitosti obuhvaceni (razumjeven). Drugi su vise-visestruki,dopustaju izbor razlicitih mogucnosti, ti su dakle alternativni i oblikovani su po pravilima koja se postavljaju ("iznutra" a ne vec "izvana" postavljena). Konacno postoje odnosi obaju spomenutih medjusobno. Oni su vise-jednoznacni, njihovo je oblikovanje uvjetno. Uvjet je spoznaja i prostorno-vremenska mjera Oblikovaca.
Jednakost dvaju odnosa nema, prostorno-vremenski, smisla; jer ako se poklapaju onda nisu dva, nego jedan. U tim dimenzijama nemoze biti poklapanja. Poklapanje dize granicu, djelomicnost, odnos. Poklapanje nije ni prostorno ni vremenski sposobno. Kako onda objasniti mjerila s kojima subjekti prostorno-vremenske odnose razumijevaju. Ta bi se mjerila morala poklapati da bi subjekti -prostorno-vremenski Razlicito - uopce mogli shvatiti. Kako dalje bez POKLAPANJA objasniti subjkte, komunikaciju, drustvo, svijst, sve ono sto se naziva - abstraktna stvarnost. Sve to predpostavlja poklapanje. POKLAPANJE mora dakle, ako nemoze biti obuhvaceno u dimenzijama prostora i vremena imati sebi svojstvenu (vlastitu) Dimeziju u cijim razmacima se mjere stupnjevi poklapanja. Ovdje se obuhvaca duh s "Osjecaj-metrom".
Ako se u Subjekti-Objekti Odnosu, sadrzaj subjktiviteta (ono sto je abstraktno) poklapa sa zakonitoscu (ono sto je abstraktno) objekta, to je onda ovdje dokucena (dostignuta) harmonija - ISTINA, ciji stupanj dokucenosti ide zajedno sa osjecajem radosti. Ako se gornji odnos ne poklapa odnosno sve manje, tada se taj odnos pomice na koordinati Harmonije u negativnom smjeru t.j. smjeru konflikta s kojim zajedno ide Radosti suprotan osjecaj. Analogno je u Subjekti-Subjekti Odnosu dostignuta Harmonija -PRAVEDNOST
Uspije li Subjekt neki osjecaj (ono sto je abstraktno) preko oblikovanja Objekta dovesti u sklad, tada je dostignuta harmonija za Oblikovaca takodjer istina (subjekt-objekt odnos). Ako sada neki subjekt (oblikovac i/ili neki drugi) uspije dovesti u sklad osjecaj otjelovljen u objektu (umjetnost) sa svojim osjecajem, tada je ovdje postignuta harmonija - LJEPOTA.
Istinito, dobro (pravedno) i lijepo (racionalnost, moralnost i esteticnost) su sadrzajno jedno te isto za razlicite odnose na koordinati harmonije, slicno kao sto je duzina,sirina i visina u dimenziji prostora. Prostor je razmak udaljenosti, vrijeme razmak razvoja a harmonija razmak poklapanja.
Dodje li Dobro i Lijepo zajedno, onda je to prijateljstvo, pridruzi im se jos i istinito (bioloski) onda se radi o ljubavi. Ovdje smo cak u stanju iskusiti vrhunsko Poklapanje - izici iz dimenzija prostora i vremena.