Dimenzija Harmonije

[bozo]

Ako sve tece, ne tece ravnomjerno. Da sve ravnomjerno tece, tada bi bila samo jedna sveobuhvatna struktura, koja tako nebi mogla biti ni tekuca ni mirujuca, sve bi bilo bez odnosa, bez mjere, niceg nebi bilo, Sve bi bilo Nista. Ako dakle nesto jest, to mora biti visestruko -u djelovima - razgraniceno - medjusobno u odnosu - prostorno sposobno. Ako ono sto jest postaje, onda to mora neravnomjerno - razgraniceno teci - biti vremenski sposobno, kako se nebi u Nista/Svemu ukrutilo. Kako ipak nesto jest, to su onda razlicite strukture u medjusobnom odnosu. Sve, sto u prostoru i vremenu postoji, jesu dakle mijenjajuci (promjnljivi) odnosi = dogadjaji.

Neki odnosi izgledaju postavljeni - odnosi objekata, drugi izgledaju sami sobom (u sebi) osnovani - odnosi subjekata. Prvi su jedno-jednoznacni imaju uzrok-posljedica-oblik,oni su dakle kauzalni i mogu biti spoznajom njihovih zakonitosti obuhvaceni (razumjeven). Drugi su vise-visestruki,dopustaju izbor razlicitih mogucnosti, ti su dakle alternativni i oblikovani su po pravilima koja se postavljaju ("iznutra" a ne vec "izvana" postavljena). Konacno postoje odnosi obaju spomenutih medjusobno. Oni su vise-jednoznacni, njihovo je oblikovanje uvjetno. Uvjet je spoznaja i prostorno-vremenska mjera Oblikovaca.

Jednakost dvaju odnosa nema, prostorno-vremenski, smisla; jer ako se poklapaju onda nisu dva, nego jedan. U tim dimenzijama nemoze biti poklapanja. Poklapanje dize granicu, djelomicnost, odnos. Poklapanje nije ni prostorno ni vremenski sposobno. Kako onda objasniti mjerila s kojima subjekti prostorno-vremenske odnose razumijevaju. Ta bi se mjerila morala poklapati da bi subjekti -prostorno-vremenski Razlicito - uopce mogli shvatiti. Kako dalje bez POKLAPANJA objasniti subjkte, komunikaciju, drustvo, svijst, sve ono sto se naziva - abstraktna stvarnost. Sve to predpostavlja poklapanje. POKLAPANJE mora dakle, ako nemoze biti obuhvaceno u dimenzijama prostora i vremena imati sebi svojstvenu (vlastitu) Dimeziju u cijim razmacima se mjere stupnjevi poklapanja. Ovdje se obuhvaca duh s "Osjecaj-metrom".

Ako se u Subjekti-Objekti Odnosu, sadrzaj subjktiviteta (ono sto je abstraktno) poklapa sa zakonitoscu (ono sto je abstraktno) objekta, to je onda ovdje dokucena (dostignuta) harmonija - ISTINA, ciji stupanj dokucenosti ide zajedno sa osjecajem radosti. Ako se gornji odnos ne poklapa odnosno sve manje, tada se taj odnos pomice na koordinati Harmonije u negativnom smjeru t.j. smjeru konflikta s kojim zajedno ide Radosti suprotan osjecaj. Analogno je u Subjekti-Subjekti Odnosu dostignuta Harmonija -PRAVEDNOST
Uspije li Subjekt neki osjecaj (ono sto je abstraktno) preko oblikovanja Objekta dovesti u sklad, tada je dostignuta harmonija za Oblikovaca takodjer istina (subjekt-objekt odnos). Ako sada neki subjekt (oblikovac i/ili neki drugi) uspije dovesti u sklad osjecaj otjelovljen u objektu (umjetnost) sa svojim osjecajem, tada je ovdje postignuta harmonija - LJEPOTA.

Istinito, dobro (pravedno) i lijepo (racionalnost, moralnost i esteticnost) su sadrzajno jedno te isto za razlicite odnose na koordinati harmonije, slicno kao sto je duzina,sirina i visina u dimenziji prostora. Prostor je razmak udaljenosti, vrijeme razmak razvoja a harmonija razmak poklapanja.

Dodje li Dobro i Lijepo zajedno, onda je to prijateljstvo, pridruzi im se jos i istinito (bioloski) onda se radi o ljubavi. Ovdje smo cak u stanju iskusiti vrhunsko Poklapanje - izici iz dimenzija prostora i vremena.

[bozo]

Svakoj konkretnoj egzistenciji pripada prostor/vrijeme. Izjednace li vise egzistencija svoja vremena, onda medjusobno izlaze iz vremena; po vremenu su indiferentna, nalaze se u (relativnom) miru, njihov vremenski razmak jednak je nuli, vremenski odnos je nestao. Konkretna je ostala diferencija podvrgnuta zakonima prostora Suprotno za vise prostorno indiferentnih egzistencija vaze zakoni vremena. Vremenski i prostorno indiferentne egzistencije nisu konkretne nego apstraktne, i mogu se utvrditi samo osijecajem. Izjednacavanje egzistencija poznato je u fizici kao interferencija. Od svijetla, zvuka i (valnog) kretanja postaje tama, tisina i mirovanje. Nas konkretni osijetilni instrumentarij je u za te stvari nemocan. Kao veza ostaje samo osijecaj.

Osijecaj je realniji od vremena i prostora, jer o zadnje dvije stvari - da li su i kako egzistentne - imamo samo osijecaj. Tako je osijecaj mjerilo tih stvari koje su same mjerila konkretne stvarnosti, a same pripadaju apstraktnoj stvarnosti. Osijecaj dakle povezuje Konkretno sa Apstraktnim. Osijecajuci dogadjaji su dozivljaji. Osijecaj oznacava stupnjeve u razmku izmedju Konflikta i Poklapanja - u toj dimeziji dobiva Poklapanje smisao. Ono je cilj promjene dozivljaja

Mi mjerimo Konkretno a neznamo sto su nasa mjerila (vrijeme/prostor). Jedino nam osijecaj potvrdjuje, dali mjerimo pravo ili krivo. Kad bi dogadjaj bio izkljucivo individualan (osijecaj u dogadjaj "zatvoren") tada bi bio kao mjerilo neupotrebljiv. Da osijecaji barem djelomicno ne varaju (inace nebi mogli nista oblikovati), mora biti dozivljaja sposobnih za izjednacavanje (pred-drustva). Sve forme izjednacavanja oznacavamo kao Komuniciranje (drustvovanje). Nosioci Komunikacije, koji prtljag koriste za oblikovanje svog (vremensko-prostorno-osijecajnog) svijeta, i samo kad to cine (ne vremenskoprostorni kontinuitet), su Subjekti. Prtljag, pojam pojmova je - Drustvo. Osnovni pojam (minimalni sadrzaj prtljaga) jest pojam MI.

Za odnos Drustvo-Subjekt jedna analogija:
- Neka stvar je u ogledalima visestruka. Ogledano u vise ogledala je isto. Svoju egzistenciju moglo bi ogledano s vlastitim (virtualnim) ocima dokazati (potvrditi) gledajuci samo sebe u drugim ogledalima.
- Drustvo je u osobama ( persona, grcki: maska) visestruko kao Subjekt egzistentno. Egzistenciju subjekt potvrdjuje (stvara) kroz opcenje (komuniciranje,drustvovanje) sa subjektom u drugoj osobi.

Drustvu (stvari koja izjednacavanjem dozivljaja, nestankom odnosa) odgovaraju u razmaku poklapanja "kretajuci" i do Poklapanja "dolazeci" odnosi - subjektnisi.

Misljenje je bezvucni govor, dakle forma komunikacije (drustvovanja). Ne "cogito ergo sum" nego cogito ergo sumus. Tamo gdje su samo odnosi zamislivi (konkretnost), nemoze biti singulara. Mi smo bolje oznaceni kao ljudi nego kao covijeki. Ljudima je specificna sposobnost da Apstraktno inkorporiraju i time neovisno o generaciji akumuliraju. Prtljazna tezina dobiva vlastitu dinamiku, sto za nosioce moze znaciti blagoslov ali i opasnost.

[Slap]

Ako sve tece, ne tece ravnomjerno. Da sve ravnomjerno tece, tada bi bila samo jedna sveobuhvatna struktura, koja tako nebi mogla biti ni tekuca ni mirujuca, sve bi bilo bez odnosa, bez mjere, niceg nebi bilo, Sve bi bilo Nista. Ako dakle nesto jest, to mora biti visestruko -u djelovima - razgraniceno - medjusobno u odnosu - prostorno sposobno. Ako ono sto jest postaje, onda to mora neravnomjerno - razgraniceno teci - biti vremenski sposobno, kako se nebi u Nista/Svemu ukrutilo. Kako ipak nesto jest, to su onda razlicite strukture u medjusobnom odnosu. Sve, sto u prostoru i vremenu postoji, jesu dakle mijenjajuci (promjnljivi) odnosi = dogadjaji.

To je ipak samo tvoje razmišljanje iz perspektive nekih fizikalnih usporedbi. No tema je dosta filozofska i zaslužuje mjesto na filozofiji.

Sa biblijskog-religijskog stanovišta tvoja ideja je ispravna...odnosno Bog je kroz slobodnu volju datu dušama omogućio protok različitosti pa imamo beskrajne opcije ispoljavanja volje i različitosti odnosno različite stupnjeve i svetosti i griješnosti. Ali Bog je harmonija i red pa opcija neharmoničnosti,zla nema vječnu mogućnost...sve će se jednom nivelirati na harmoniju dobra,ljubavi. Dakako,tu vlada neka druga različitost pa stvar može opstojati.