+ Reply to Thread
Results 1 to 7 of 7

Thread: Vrste (rodovi) oblaka

  1. #1

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    size="tall"

    Vrste (rodovi) oblaka

    Oblaci su gotovo svakodnevna pojava na nebu iznad nas, a nikad nisu isti, nikada se ne ponavljaju.

    Javljaju se poput grumena vatre ili bijelih vlakana na nebu ili rastu pred našim očima u prijeteće tornjeve s opako nazubljenim bijelim vrhovima.
    Nekad nam uljepšavaju vidike, a drugi puta ih se bojimo, jer donose gromove i munje, pljuskove i tuču. A nikad, doista nikad, nisu isti!

    Oni predstavljaju naraznovrsniju i napromjenjiviju prirodnu pojavu, o kojoj je napisano mnogo stručnih knjiga, ali i pjesama, jer inspiriraju svojom ljepotom, kao i strahotom.




    A što su oni zapravo?

    Obična kondenzirana vodena para, dakle vodene kapljice - vrlo sitne, toliko sitne da ne mogu ni padati kao kiša - i zato tvore oblak. I ne samo kapljice. Neki od njih, na velikim visinama, sastoje se od ledenih kristalića.
    Postoje i mješoviti oblaci, koji sadrže i vodne kapljice i ledene kristaliće.

    Znanstvenim proučavanjem oblaka bavi se meteorologija, odnostno njen dio "Fizika oblaka".
    Prema njoj, oblak se definira kao "hidrometeor", koji se sastoji od vidljive nakupine vrlo sitnih vodenih i/ili ledenih čestica u atmosferi iznad tla. Time se oblak razlikuje od magle, koja nastaje nužno u kontaktu sa Zemljinom površinom.

    Veći dio našeg "plavog" planeta Zemlje prekriven je vodom, koja isparava.
    Vodena para, lakša je od zraka u koji dolazi te se diže, pritom se hladi i na različitim visinama dolazi do njenog zasićenja i kondenzacije. Međutim, i teorijski i eksperimentalno je potrđeno da do kondenzacije vodene pare u "slobodnoj" atmosferi (slobodnoj od upliva tla) može doći samo uz pomoć kondenzacionih jezgri. Tako nastaju vodeni oblaci, a uz pomoć ledenih jezgri nastaju tzv. ledeni oblaci.
    Kondenzacione jezgre su čestice morske soli, vulkanske prašine, prašine onečišćenja s tla, a posebno su efikasne higroskopne čestice (one koje mogu upijati vlagu). Ako su higroskopne čestice zaleđene, kod vrlo niskih temperatura, postaju ledene jezgre.
    Zračna strujanja prenose te jezgre preko cijele planetarne atmosfere, osiguravajući tako nastajanje najrazličitijih oblika i vrsta oblaka.
    Kapljice u oblacima, veličine su oko 1 do 100 mikrona (mikron je tisućiti dio milimetra) u promjeru, što znači da su doista izrazito manje od kapljica kiše.

    Raznovrsnost oblaka nije samo u njihovom izgledu i veličini, nego i u njihovim svojstvima i djelovanju. Zato je bilo potrebno mnogo proučavanja, mjerenja i usporedbi da bi se, konačno, oformila klasifikacija oblaka, prihvaćena od Svjetske Meteorološke Organizacije, po kojoj se oni jednoznačno određuju i prepoznaju i bilo kojem dijelu naše planetarne atmosfere.
    Ustvari, postoji više klasifikacija, od čega ću ovdje, u daljnjem tekstu, navesti klasifikaciju po visini i pomoću nje upoznati zainteresirane čitatelje s različitim oblacima. Pritom ću - uz par slika - opisati ne samo kako oni izgledaju, nego i kako se ponašaju prema nama, odnosno što se od njih može očekivati.

  2. #2

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    Meteorolozi su u detalje proučili osobine raznih vrsta oblaka. Ta nam saznanja uvelike pomažu da znamo što od njih možemo očekivati.

    Klasifikacije oblaka, izrađene na osnovi ogromnog broja preciznih mjerenja, vrlo su detaljne i opsežne. Ovdje ćemo iz njih "izvući" osnovne osobine oblaka, koje nam mogu pomoći u svakodnevnom životu da ocijenimo što treba očekivati od tih nakupina vodenih (i/li ledenih) čestica iznad naših glava.

    Po njihovom položaju u atmosferi, oblake možemo podijeliti na visoke, srednje visine, niske i oblake vertikalnog razvoja.

    Visoki su oblaci najsimpatičniji, jer ne daju nikakve oborine i lijepo ih je vidjeti na nebu. Sastoje se isključivo od ledenih kristalića, a nalaze se na visinama iznad 6 km, ponekad i do 12 km. Visinu oblaka određuje njihov donji dio (podnica), jer ovi oblaci mogu biti "debeli" više stotina metara pa čak i do 1-2 km.
    Postoji više rodova visokih oblaka:
    1) Cirusi (lat. cirrus);
    2) Cirostratusi (lat. cirrostratus);
    3) Cirokumulusi (lat. cirrocumulus).

    Cirusi su tanka bijela vlakna na nebu, Cirostratusi bijela vlaknasta poluprozirna glatka oblačna koprena, a Cirokumulusi su "naborana" bjelkasta koprena.

  3. #3

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    Oblaci srednje visine nisu više tako bezazleni. Njihove su podnice (dno oblaka) na visinama oko 2 do 5km, a debeli su nekoliko kilometara. Uglavnom prekrivaju cijelo nebo (ili njegov veći dio), a sunce se kroz njih djelomično nazire.
    Sastoje se od vodenih kapljica, ali i ledenih kristalića (mješoviti oblaci).


    Dva su roda tih oblaka:
    1) Altokumulus (lat. altocumulus), koji djeluje kao bijelo-sivi prekrivač, naboran ili kao da je sastavljen od ploča.
    Oborine iz njega nerijetko počinju padati, ali ne stignu do tla (zovu ih "virge"), jer na putu prema tlu ispare.

    2) Neugodniji od altokumulusa - altostratus, koji se javlja na sličnim visinama i slične je debljine.
    On uglavnom prekriva nebo kao sivkasti, niski, jednolični prekrivač, kroz čije se tanje dijelove sunce može slabo uočavati, kao kroz mutno staklo.
    Sastav mu je isti kao i kod altokumulusa, ali iz njega se ne javljaju samo virge (oborine, koje ne stignu do tla), nego može padati kiša, snijeg (zimi) pa čak i sugradica, iako bez jačih pljuskova. Oborina će najvjerojatnije padati, ako oblak postaje sve mutniji, odnosno tamniji.

  4. #4

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    U niske oblake spadaju (3 roda): nimbostratus, stratokumulus i stratus.


    1) Nimbostratus je pravi kišni (u toplije doba) ili snježni (u hladnije doba) oblak. Njegova je debljina nekoliko kilometara, a podnica mu je na visini oko 1km (zimi je i niže, često oko 100m).
    On potpuno prekriva sunce, a kiša (ili snijeg) može iz njega padati cijeli dan (pa i dulje) uz promijenljivu jačinu.
    To je mješoviti oblak, dakle sastoji se i od vodenih kapljica i od ledenih kristalića, a iz njega može padati i sugradica.

    2) Stratokumulus je drugi rod niskog oblaka. Izgleda kao da je sastavljen od ploča ili valjaka sivo-bijele boje (slično kao altokumulus, ali je znatno niži). Podnica mu je na visini 500-1500m, a debeo je uglavnom nekoliko stotina metara.
    To je također mješoviti oblak, iz kojeg može padati slaba kiša ili snijeg ili solika (snježne kuglice).

    3) Najizrazitiji niski oblak je stratus, koji nastaje spuštanjem odnosno proširenjem oblaka srednje visine ili dizanjem magle, dakle predstavlja neku vrstu povezanosti između oblaka i magle.
    To je tamno sivi oblačni sloj, kroz koji se sunce povremeno može nazrijeti. Podnica mu je na 50-100m, a debeo je više stotina metara.
    Oborine iz njega su slabe (rosulja, kiša, snijeg).

  5. #5

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    I eto nas na kraju do oblaka, koji su posebno lijepi i dojmljivi, a znaju biti i vrlo opasni.
    To su oblaci vertikalnog razvoja.

    U taj rod oblaka spadaju: kumulus (lat. cumulus), kumulus kongestus (lat. cumulus congestus) i kumulonimbus (lat. cumulonimbus).

    1) Kumulusi nastaju hlađenjem vodene pare na uzlaznim zračnim strujama (posebno ljeti iznad toplog i vlažnog tla ili vodenih površina). To su oni lijepi oblaci, o kojima se pišu pjesme, različitih i promjenljivih oblika (grumen vate, tornjevi, kupole...), bijele ili sjajno bijele boje.
    Podnice (dno oblaka) su im vidljive na visinama od oko 1km (rijetko i više), a debljina im je jako varijabilna (od par desetaka metara kod malih oblaka do više kilometara kod razvijenih).
    Sastoje se od vodenih kapljica, a, ako su vertikalno jače razvijeni, i od ledenih kristalića.
    Zovu ih "oblaci lijepog vremena" pošto ili ne daju oborinu ili iz njih povremeno zna pasti slaba kišica. Mogu biti dovoljno gusti da u svom stalnom kretanju i "bacaju sjenu".

    2) Kumulus kongestus i nije tako bezazlen (kao kumulus). Uz dovoljno vlage u zraku, taj se oblak može vertikalno jako razviti i postati pritom gušći. On može dati obilni pljusak kiše.

    3) Kumulonimbus je "zločesti rođak" kumulusa. To je velik, gust, taman oblak, poput golemog tornja ili planine, s bijelim vrhom često u obliku nakovnja ili perjanice. Podnica mu je tamna, na visini pretežno 500 do 800 m, a ispod nje se često vide mali tamni, izdvojeni oblaci.
    Debljina kumulonimbusa iznosi nekoliko kilometara u hladnijem dijelu godine, dok ljeti oblak "naraste" do 10 kilometara u našim krajevima, a i do 17 kilometara u tropskim predjelima (zbog viših temperatura i mnogo više vlage).
    Kumulonimbus je mješoviti oblak, iz kojeg padaju pljuskovi kiše ili snijega, kao i tuča, praćena sijevanjem i grmljavinom.
    U ovom je oblaku vrlo jako komešanje zraka (turbulencija), uz dizanje, ali i spuštanje zračnih masa, a energija oblaka, kao cjeline, procijenena je na nekoliko atomskih bombi.

  6. #6

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    Ovo do sada su opisani osnovni rodovi oblaka.
    Pored toga postoji još znatno detaljniji opis oblaka, u kojem su rodovima dodane vrste i podvrste i još neka specifična obilježja.
    Sve su te specifičnosti detaljno opisane u Atlasu oblaka, kojeg je izdala Svjetska Meteorološka Organizacija.

    Sada bih objasnio još neke činjenice, karakteristične za umjerene širine u koje spadaju i naši krajevi.

    Oblaci se kod nas uglavnom ne razvijaju (osim u planinskim krajevima, gdje je pojačano dizanje zraka), nego ih donose horizontalna planetarna zračna strujanja. Ta strujanja pretežno su sa zapada, jer naša atmosfera rotira, zajedno s planetom, od zapada prema istoku.
    Poznato je da, ako nakon vedrog dana uočimo oblake na zapadu, to nas upozorava da može doći do promjene vremena.

    Svi oblaci - pa i oni najviši - označavaju postojanje određene nestabilnosti u zraku. Nestabilnost u atmosferi nastaje zbog vertikalnih pomaka zračnih masa, a do takvih pomaka dolazi ako prevladavajuća horizontalna zračna strujanja dovode hladniji zrak iznad toplijeg. Hladniji zrak je teži pa se pokušava spuštati i tako nastaje vertikalno komešanje, uslijed kojeg se dio "donjeg" zraka diže. Ako se taj proces razvija na velikim površinama nastaju tzv. "stratiformni" oblaci, što je upravo slučaj s cirostratusom (Cs) i altostratusom (As).
    Horizontalne zračne struje mogu tada poprimiti i valoviti oblik, gdje se na uzlaznom dijelu vala zrak hladi pa dolazi do kondenzacije ili sublimacije (prijelaz iz pare direktno u led, kod vrlo niskih temperatura), dok se na silaznom dijelu odvija suprotan proces i oblak se razrijeđuje. Tako nastaju cirokumulus (Cc), altokumulus (Ac) i stratokumulus (Sc), što pogotovo u perspektivi daje prikaz valovitih oblačnih pruga na nebu.
    Ovakvim se oblacima često daje dopunski naziv "undulatus" (und).

    Posebno su interesantni oblaci oblika leće (lentikularis - len), koje možemo povremeno uočiti na svim visinama, odnosno javljaju se kao Cc len, Ac len i Sc len. Obasjani suncem mogu djelovati blještavo, kao da nisu s naše planete i nije čudno da ih se ponekad tretira kao NLO (što je svakako uvreda za prave izvanzemaljce ).
    Takvi oblaci nastaju kada horizontalne zračne struje (a one, kao što rekosmo, prevladavaju u našoj plitkoj atmosferi) nailaze na planinske prepreke. Dio struje, koji prelazi planinu, dobija valoviti oblik, dok istovremeno drugi dio zakreće oko planine i tako dobija vrtložnu komponentu. Ako u tom zraku ima dovoljno vlage, onda se mogu izdvojiti oblačne nakupine oblika leće.

    Visoki oblaci, dakle cirusi, često imaju oblik skija i tada dobijaju dopunsku oznaku "uncinus" (unc).
    Danas znamo da takav oblik cirusa ukazuje na naglu promjenu brzine zračne struje po vertikali u sloju oblaka. U donjem dijelu sloja, brzina je veća, a u gornjem se smanjuje pa tako prilikom formiranja oblaka njegov gornji dio zaostaje pa se savija unatrag kao vrh skija.

  7. #7

    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    111
    size="tall"

    Fibratus

    Naša priča o oblacima nije gotova.
    Naime, oni su toliko raznovrsni i promjenjivi da je uz podjelu na rodove bilo potrebno još, prema internacionalnom dogovoru, odrediti vrste i podvrste pojedinih rodova oblaka, kako bi se mogli što bolje međusobno razaznati i opisati.
    Kako rodovi, tako i vrste i podvrste nose latinske nazive.


    Prva vrsta visokih oblaka, specifično cirusa i cirustratusa, koju ćemo i slikovno prikazati, zove se fibratus (fib).
    Oblaci vrste fibratus su u obliku tankih oblačnih koprena, sastavljenih od nepravilno savijenih vlakana.




    Cirrus fibratus (ci fib):






    Cirrus fibratus radiatus (ci fib ra)



    Radiatus (ra) - podvrsta oblaka u kojoj, zbog perspektive, oblačne pruge izgledaju kao da se skupljaju prema horizontu.
    Kad je nebo u potpunosti prekriveno oblakom, zrake se opet skupljaju i na suprotnoj strani.




    Cirrus fibratus vertebratus (ci fib ve)



    Vertebratus (ve) - podvrsta vlaknastog oblaka u obliku kralježnice, u kojoj izgleda kao da se od središnje osi šire rebra na obje strane.




    Cirrostratus fibratus (cs fib)






    Cirrostratus fibratus undulatus (cs fib und):



    Undulatus (und) - podvrsta, koja obilježava valoviti oblik oblaka.
    Last edited by Meteor; 17-02-13 at 19:03.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts