+ Reply to Thread
Results 1 to 3 of 3

Thread: Realizam

  1. #1

    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    182
    size="tall"

    Realizam

    Da odmah jednim realističkim postupkom razriješimo pitanje što to realizam u književnosti jest:

    Anićev hrvatski enciklopedijski rječnik kaže ovako:
    „Pravac i stil u umjetnosti i književnosti u 19. st. koji teži za opisom svijeta kakav jest.“
    (Odlično, sjajno! S ovom se definicijom, više ili manje, ali u osnovi slažu svi teoretičari književnosti i povjesničari umjetnosti. Jedino bih molio da mi se objasni ključno pitanje- kakav to svijet jest? Što se pod time podrazumijeva? )


    Ali svi mi dobro znamo što to realizam zapravo jest- gigantski romani prepuni nenadahnutih opisa mrtve prirode, često glupe rečenice toliko smiješne u svojoj težnji objektivnosti, i pisci toliko zaluđeni društvenim vrijednostima da i svoja djela stavljaju društvu u službu- pod krilaticom: umjetnost vrijedi samo ako doprinosi društvu, ako ga prikazuje onakvim kakvo ono jest kako bi mu pomoglo da mijenja ono što kod njega ne valja.


    Imamo, dakle, taj problematični realizam… Kažu da se u književnosti javlja 30-tih godina 19. st. Ne znam baš, ako strogo slijedimo gornju definiciju javlja se još u antičkoj Grčkoj, ako je vjerovati obrazovanijima od mene koji kažu kako je čiča Euripid prikazivao junake svojih tragedija onakvima kakvi jesu, za razliku od Sofokla koji ih je prikazivao onakvima kakvi bi oni trebali biti.

    Ali jesam li ja lud? Zar nitko ne vidi kako je književni lik uvijek i baš uvijek i bez ikakve iznimke onakav kakav jest pa i onda kada je onakav kakvim bi trebao biti? Po čemu je Oliver Twist realističniji od Doriana Greya? Oboje su plod mašte, svako svojega pisca. Ni jedan ni drugi nisu pravi Oliver Twist i pravi Dorian Grey izvan knjiga, ali jesu unutar knjiga. Van Gogh iz Žudnje za životom nije autor Zvijezdane noći, nego lik iz romana! Realizam zloupotrebljava pozitivnu stvarnost lukavo joj nakalemljujući ništa drugo do li svoju maštu, koja nije ništa realističnija zato što piše o siromašnoj siročadi, a ne o olimpskim bogovima.

    Proklet bio dan kad se književnost spanđala sa znanošću, točnije pozitivizmom. Kad je otkinula jedan golemi komad života i postojanja i koncentrirala se samo na jedan sitni aspekt, takozvane- provjerljive činjenice, kada je napustila plodna polja metafizike i zasmrdila po bolničkim dezinficijensima. Opisujući svo blato, nevolju, čemer i jad 'stvarnoga' života realistična djela zapravo smrde po apoteci, kao divni su nasrtljivi bik kojem je netko odrezao muškost, sterilna i nemoćna pred postojanjem kao što je to i znanost koja se odrekla svega osim svoje kirurške metode. Koliko vjerno vol prikazuje bika?

    Ma otkud svima njima ideja da oni znaju kakav to život zapravo jest? Gledam neki dan neku reportažu o uprizorenju neke Čehovljeve drame, pa kaže neki čovo, valjda redatelj, sav time osupnut, uvjeren kako je to vrhunac književnosti kada neko djelo to uspije: „Čehov pikazuje život onakvim kakav on doista jest!“ Pa dobro šta je svima s time! Hajde, uzmimo na trenutak da pisac doista i može prikazati život onakvim kakav on doista jest, pa što će mi za to knjiga? Imam svoj život i taj je doista onakav kakav jest. Ne trebam u knjigama još jedan, u njima trebam Jazona i Argonaute, Mit o nebeskoj kravi, don Quijotea!

    Stvar je u tome da je Euripid bio ograničen, on nije shvaćao Sofokla, ni Eshila, nije shvaćao ni Homera. I Sokrat je bio ograničen (a pod time nikako ne mislim glup) te ni on nije shvaćao Homera, ili jednostavnije je reći- mitove. (Jedna od rijetkih stvari u kojima se slažem s Nietzscheom) I nisu bili ograničeni njih dvojica zato što su jedan pisao, a drugi govorio što već jest, jer time su samo dobrodošli u svom bogatstvu ljudskog naslijeđa, ograničeni su zato što su svoju nemogućnost da razumiju podigli na razinu svetinje ismijavajući i nipodaštavajući one koji su govorili drugačije. Ograničeni su u svojoj isključivosti, ne u svojim uvjerenjima. Njihova je jednadžba: ne shvaćam=ne toleriram=nije istinito

    I zato ja neću biti kao njih dvojica te ću priznati kolosalna djela realizma kao ništa lošija od kolosalnih djela mitologije ili romantičnog pjesništva. Jer tko bi lud mogao osporavati vrijednost Zločina i kazne, Germinala (naturalizam shvaćen kao radikalni realizam)… (dopunite niz)? Ali žestoko ću se protiviti tome da se kao, bilo ključno bilo, čak, jedino, mjerilo vrijednosti nekog književnog djela uzima kriterij da ono (svima vam je to već na usnama): „Prikazuje život kakav on doista jest!“
    Last edited by Matija; 26-09-12 at 12:57.

  2. #2

    Join Date
    Aug 2012
    Posts
    20
    Interesantno je čitati Matijine postove, no da bismo ih lakše pratili nije na odmet ponoviti neke stvari.

    Realizam je umjetnički stav ili umjetnička škola, prema kojoj je svrha umjetnosti prikazati život u potpunosti, objektivno i iskreno, tj. prikazati stvari "onakvima, kakve stvarno jesu". Zato taj smjer općenito, pa i u književnosti, vrednuje stvarne, provjerene detalje mnogo više od sveobuhvatnih, često pretjeranih generalizacija, a isto tako vrednuje gotovo fotografsku točnost više od umjetnikove individualne interpretacije događaja.
    Rečeno je jedno od već uhodanih, općih, tumačenja realizma u književnosti i općenito.
    Opet, nemojmo zaboraviti da pisac nije fotografski aparat ili neki slični stroj. On, ipak, opisuje ljude i događaje tj. svijet oko sebe onako kako ga on vidi ili izmišlja u svojoj umjetničkoj mašti i u svojem viđenju realnosti.

    Svakodnevno se uvjeravamo da ljude i zbivanja ne doživljavamo jednako kao npr. naši susjedi tj. naše se realnosti, doista, često razlikuju.
    Prema tome, realnost opisa u radu pisaca realizma ipak ovisi i o njihovom poimanju te realnosti, ali i o njihovoj individualnoj nadarenosti, načinu izražavanja, te, što je u realizmu važno, i o njihovom znanju.

    Počeci realizma pripadaju romanima D.Defoa i H.Fieldinga u 18. stoljeću, od čega je Defoovov Robinson Cruso (objavljen 1719.) i danas, u 21. stoljeću, još uvijek "poznata ličnost".
    Bez obzira na svoju spisateljsku sposobnost, Defoe ne bi mogao opisati brodolom, kao ni floru i faunu nekog otoka, da nije prije toga proučio sve što se o tome znalo još početkom osamnaestog stoljeća.

    Pravi razvoj realizma, kao književne škole, javlja se u 19. i početkom 20. stoljeća, pod uplivom razvoja znanosti i filozofskog realizma. Pisci realizma od književnih postupaka odabiru prozne žanrove društveno-psiholoških karakterizacija likova, kod čega su morali mnogo toga znati, ali i naučiti, da postignu realistične opise u svojim djelima.
    Sjetimo se Honoré de Balzaca, Gustava Flauberta, Charlesa Dickensa, Emilea Zole, Fjodora Dostojevskog, Lava Nikolajeviča Tolstoja (dragog meni) i drugih vodećih pisaca realizma, u čijim djelima generacije uživaju pa i uče.

    Krajem 19. stoljeća se razvio ekstremni oblik realizma, nazvan naturalizam, potaknut sociološko-psihološkim temama Balzacovih i Zolinih romana. O tome, možda, Matija bude rekao još par riječi.

  3. #3

    Join Date
    Nov 2010
    Location
    Massachusetts
    Posts
    7
    Ja mislim da se istinski realizam moze vrlo tesko doseci.
    Neki, nazovimo ih, htio-bih-biti-realista, grijese kad, iz straha da ce zvucati previse u tonu fantazije, ignoriraju elemente imaginacije, jer fantazija je bas tako cesto upravo dio realnog zivota.
    Opet, ima dosta zanimljivih mi autora realizma, koji me jednostavno natjeraju vjerovati da rijeci i karakteri, koje opisuju, stvarno mogu postojati. Stoga se parcijalna lista autora realizma, meni dragih, sastoji od onih, ciji je cilj predstaviti razlicite licnosti/dogadjaje/svijetove na nacin, gdje je njihova vjerojatnost postojanja prvobitna briga autora, bez previse razmetanja tematikom.

    Navest cu neke od meni dragih autora realizma:
    Svidja mi se Chaucer (usprkos donekle neprirodnog pjesnickog mu stila, uvod u Kanterberijske price izaziva nevjerojatno zivi dozivljaj trodimenzionalnih ljudi) pa amerikanci Stephen Crane (i to vise kod Megi, djevojka ulice, nego kod Crvene znacke za hrabrost), James T. Farrell (Studs Lonigan trilogija) i Willa Cather (i to kad se trudi biti realisticna).
    Flaubertu se vise divim, nego sto mi se zapravo svidja njegov rad, i, kao osoba koja cijeni kazaliste, vrlo sam zainteresiran za djela Antona Chekhova. Dalje, sto se tice drame, veliki sam fan A Raisin in the Sun od Lorraine Hansbury (opisuje taj period zbivanja vrlo vrlo dobro, bar mi se tako cini).
    Najsvjeziji autor, kojeg rado dodajem na listu, je Zadie Smith, zbog njene novele Bijeli zubi.

    Svi se nabrojani autori nisu bojali obratiti paznju na svjetovne aspekte zivota i svoje su likove drzali psiholoski konzistentnima. Nemam bas strpljenja s autorima, koji se oslanjaju na ekstremno predstavljanje karaktera, gdje, rekao bih, pokusavaju postici originalnost na stetu ociglednosti tj. izgledne vjerojatnosti. Vecina meni najdrazih autora pronalazi humor cak i u realnom zivotu.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts