Unaprijed se ispričavam ako će ovaj osvrt možda ponekad izgledati kao dnevnik. Ali tako vam je to s Hesseom

Prošlo je trinaest godina otkako sam prvi (i jedini) put pročitao Narcisa i Zlatoustog Hermanna Hessea, jednu od najznačajnijih knjiga u svom životu. Nakon toga uslijedili su Stepski vuk, Demian itd., ali sve te knjige, koliko god i one značajne bile, samo su nastavile razrađivati put koji su utrli Narcis i Zlatousti. Bilo mi je tada trinaest godina. Tu interesantu obljetnicu prvog čitanja odlučio sam obilježiti i drugim čitanjem. Ta knjiga bila je meni ono što je Narcis bio Zlatoustome- majka koja ga jutrom budi, majka koja ga, uostalom, rađa. Bila je snažan udarac u glavu u godinama kada tijelo trpi mnoge udarce, ona me nedvojbeno snažno usmjerila. Išao sam provjeriti je li to dobra knjiga. Jer, s godinama, nekako sam počeo shvaćati Hessea kao osrednjeg pisca i osrednjeg mislioca. A nakon pročitanih mnogo njegovih knjiga ja još uvijek tako mislim. Ali on nije ni loš pisac ni loš mislioc, a Narcis i Zlatousti dobra je knjiga. Svijetli obraz Hermanna Hessea.

Dakle, kod dječaka u dobi od trinaest godina ta knjiga može (ovisno o dječaku) izazvati snažan poticaj, pravo 'buđenje', šok, uzrokovati prosvjetljenje. I to se sa mnom i dogodilo.
To je knjiga koja se u ruke mora uzeti u toj dobi, odnosno u tom stadiju razvoja (kod nekih ranije od 13. godine, kod nekih kasnije.), tada ona pada na plodno tlo.

Ono zašto sam je tada obožavao bila je njezina misaona strana, filozofija te knjige, filozofija 'buđenja' i odmetništva, povratka iskonu čovjeka, uzbuđivala me, napaljivala, udarala na sva moja tada nadražena osjetila, budila je u meni požudu (zavist prema Zlatoustomu koji je obrlatio sve te žene ), filozofija prezira prema građanskom životu. Od mene je učinila, malog i smiješnog, ali bolno iskrenog, hipika, nešto što sam danas jedva u tragovima. Ono zbog čega je danas cijenim (nikako ne obožavam) nije ni najmanje filozofska strana te knjige (jer sve ono što Hesse nije volio previše je utjecalo na njegovo stvaralaštvo, previše ga određivalo, kao što je i Zlatoustog više obilježio bijeg od oca nego li utjecanje majci, ako me razumijete, ma što god Zlatousti o tome mislio), već ponekad gotovo maestralna karakterizacija likova, njihov polagani razvoj (čak i naizgled mramornog Narcisa) i dostizanje vrhunca, dosljednost u karakterizaciji itd.

Ali misaona strana te knjige, iako bolja nego li u ostalim njegovim knjigama (izuzimam Igru staklenim perlama jer je nisam čitao), njezina je slaba strana. Ili točnije to je slabija strana Hesseovog karaktera koja je druge njegove knjige stajala kvalitete, ali koju je ova knjiga preživjela. Hesse je zbunjen čovjek, vječni pubertetlija, vječno u krizi identiteta na uvijek istoj razini. I iako smatram pubertet najvažnijim razdobljem čovjekova života isto tako smatram pogubnim za čovjeka ako se čitav život nalazi u stanju koje je karakteristično za to doba. Ako se itko upusti sa mnom u razgovor o ovoj knjizi rado ću govoriti o razlozima toga svog stava i iznijet ću za to argumente, ali sada za time nema potrebe.

Jer, kao dječaku (i ne baš tako nedavno), Zlatousti je bio moj uzor, onaj kakvim sam želio biti, čijim stopama sam želio krenuti. Danas, eto ironije, mislim da je on bio jedan, iako šarmantan, običan- jebek A nekako si često tako mislim i o Hesseu koji se nedvojbeno uglavnom poistovjećuje sa Zlatoustim. Mislim da je on 'mentalni' jebek i često mi dođe da mu kažem: "Daj sjaši već jednom i saberi te svoje rasute perle. Budi muškarac!" Ipak, Hesse sluti Narcisa, ali u ulozi koju mu daje kao simbola misaonog (kao suprotstavljenog doživljajnom) shvaća ga krnje. Ostaje na slutnji, ostaje, nažalost, površan. A vidimo za što je sposoban prateći Zlatoustog, na puno razrađenija shvaćanja. Tim više nam je žao što ne shvaća načelo duha, naspram načela duše. To ga, pak, puno košta, jer duša su ožiljci na duhu i jedno se bez drugoga ne može u potpunosti shvatiti.

Ono što je kod ove knjige posebno jest- miris. Ona ima miris jeseni, miris jesenjeg uzbuđenja, miris metamorfoze prirode kroz godišnja doba, miris hladnoće... Ma, posebna je ova knjiga.
Ona je do Zlatoustovog susreta s cigankom i misaono i književno remek djelo. Nakon toga, kada se pretvori, u mnogo slučajeva, u bla-bla pametovanje misaono se srozava, ali ne do dna, dok književno i dalje ostaje na zadovoljavajućoj razini. Dakle, nakon toga susreta ona postaje remek-djelo trenutka, tada njezina veličina postaje preovisna o stanju u kojemu se nalazi čitatelj.

I to su razlozi zbog kojih sam ovu knjigu nakon trinaest godina otkako sam je prvi puta pročitao, nakon susreta Zlatoustog s cigankom nastavio čitati samo u čast sjećanja na najuzbudljivije doba svoga života, na razdoblje kada sam i sam bio Zlatousti- na početak puberteta.