U raznim enciklopedijama i rječnicima postoji pojam "konfucionizam", uz sljedeće tumačenje:"Konfucionizam je religiozno-filozofska nauka, koja se pripisuje legendarnom kineskom filozofu Konfuciju (latinizirani oblik od Kung-Fu-Tze), koji je živio od 551-479 pr.n.e.; pored taoizma i budizma, to je treća glavna religija (i filozofija) u Kini.
U Pekingu (Kina) čak je u XV stoljeću izgrađen tzv. "nebeski hram" u spomen Konfuciju.

Tko je bio taj čovjek, čija je filozofija zablistala u staroj Kini prije 2500 godina, gotovo istodobno kada se filozofija razvila u antičkoj Grčkoj (Sokrat i njegovi učenici), kao i u Indiji (Budha - odnosno Siddhartha Gautama, koji je živio i poučavao tako reći istovremeno s kineskim mudracem)?

Poznato je da je Konfucije pripadao upravnoj strukturi tadašnje Kine, vršeći dužnost - da se izrazim današnjim jezikom - suca za prekršaje. Na tom je poslu upoznao razne ljudske osobine i sudbine, i razvio svoju filozofiju, kojom je postao cijenjen i obljubljen još za života.

On sebe nije smatrao prorokom, nego učiteljem, čija je misija da oslobodi ljude od zla i nesreće.
Pretpostavlja se da je za života imao oko 3000 vjernih učenika.

Konfucije tumači da čovjekova dobra volja, inteligencija i pravednost mora doći do izražaja u 5 relacija života:
roditelj - dijete, brat - brat, muž - žena, prijatelj - prijatelj, vladar - podanik.
Uvodi pojam "plemeniti čovjek", koji samoobrazovanjem i kritišnošću pridonosi popravljanju društva iznutra. Na taj se način razvijaju humanost, poštenje, čudorednost, mudrost i iskrenost.
Tako nastaju ispravni odnosi među ljudima, uz očuvanje "jena" (suosjećanja), što je kasnije nazvano "zlatno pravilo" Konfucija.

Poznata je i njegova izjava "Ne čini drugima ono, što ne želiš da drugi čine tebi!".

U međuljudskim odnosima, posebno u slučajevima kada jedna osoba ima određeni utjecaj na drugu ili druge (ako se radi o vlasti), Konfucije ističe potrebu "srednjeg puta", bez ekstrema u bilo kojem smislu.
Ovo nas podsjeća na njegovog istovremenika Budhu, koji se zamjerio asketama, jer je osudio pretjerivanja, a čak i na Aristotela, koji je isticao da je "istina uvijek negdje u sredini".

Konfucije je isticao da on samo oživljava moralne predodžbe drevne kineske religije.
Izradio je antologiju kineskih pisanih radova do svog vremena u djelu "Analecta", odnosno u Knjizi povijesti, Knjizi poezije, Knjizi muzike, Knjizi proljetnih i jesenjih anala, Knjizi promjene (mistični sistemi proricanja) i Knjizi obreda (ritualne tehnike za učenje, odnosno pamćenje sinovskog štovanja roditelja i posvećivanja starim tradicijama).

Konfucijeva filozofija o društvu i međuljudskim odnosima, djelovala je općenito na kineske ideale, ali i na tadašnju vladajuću strukturu, dublje i jače nego od bilo kojeg drugog čovjeka - filozofa na našem planetu.
To se posebno odrazilo u radovima njegovog gorljivog sljedbenika, filozofa Meng-Tze (približno 370-288 pr.n.e.), koji u svojim radovima čak poučava vladare u humanosti, naglašavajući da narod ima pravo na kritiku vladara, ako nije dobar, pa i da ga svrgne s vlasti.
Nevjerojatno, ali to je zbilja bilo moguće u Kini, i samo u to davno vrijeme.
Naime, u početku vladavine dinastije Han (206 pr.n.e. - 220 posl.n.e.) konfucionizam je čak postao državna doktrine. Međutim, u Kinu već prodiru i šire se taoizam i budizam, koji povremeno zasjenjuju konfucionizam, jer sadrže u sebi nadprirodne elemente, koji - kao što znamo - imaju jak utjecaj na masu.
Konfucionizam je došao do izražaja i za vrijeme dinastije Sung (960-1270 posl.n.e.), ali tada već u donekle revidiranom obliku, povezanom uz tadašnju državnu politiku.

Kao što je već rečeno, Konfucije je bio voljen i poštivan za vrijeme života, no nakon njegove smrti, to je poprimilo i razvilo se u znatno većim razmjerima. Isprva su njegovi učenici slavili sjećanje na Konfucija, skupiviši njegove aforizme u analektima kao izdovjene fragmente u knjizi originalno nazvanoj "Razgovori i rasprave". U knjizi su istaknuta njegova bitna filozofska načela o razumnom razmišljanju i napretku putem znanja, nasuprot dogmi i misticizmu, o jednakosti svih ljudi bez obzira na položaj u društvu te o vrijednosti altruizma u formiranju "plemenitog čovjeka".
Ta je knjiga i danas omiljeno gradivo kineskih školaraca, a dobila je i svoje poklonike među različitim evropskim intelektualcima (npr. Leibnitza, Voltairea i dr.).

Na žalost, ovdje treba dodati da su Konfucija (kao i Budhu), nakon smrti često uzdizali na položaj u kome su njegova tumačenja prikazivana kao dogme (upravo suprotno njegovom naučavanju) religioznog sistema, pri čemu su ga čak i kanonizirali kao sudionika u božanstvu Neba i Zemlje. No, unatoč dodavanju religioznih elemenata Konfucijevom učenju, on je bio i ostao kineski, ali i svjetski mudrac - filozof, koji je svojim životom i poučavanjem pokazao da se približavanjem stanju "plemeniti čovjek" može postići zadovoljstvo i sreća.