+ Reply to Thread
Page 2 of 2 FirstFirst 1 2
Results 11 to 18 of 18

Thread: Logika života

  1. #11
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,932
    Pse sam dala kao primjer isključivo radi toga što oni doživljavaju ljude (tj. svijet oko sebe) i energetski, pa ne bih, do daljnjega, ulazila dublje s vama u priču s psima, bar dok se ne pokonzultiram s N'dugu odgovara li mu to (na njegovoj temi) ili ćemo, jednom prilikom, dići novu temu posvećenu samo prijateljstvu (i s psima).

    Quote Originally Posted by sanja View Post
    Osnovna ideja da čoveka čovekom čini njegovo iracionalno - tu smo ok.

    Ovo sa psima i psijateljstvom mi je promašeno jer odnos nejednakosti (jedan zavisi od drugog) ne može biti odnos prijateljstva.

    prijatelje ne dresiramo.
    Jedino mali osvrt na gore citirano.
    Ja ne smatram da čovjeka čini čovjekom njegovo iracionalno, već sposobnost balansiranja između racionalnog i iracionalnog tj. način i smjer racionalizacije, kao i mogućnost njenog stopiranja te prepuštanja iracionalnom.
    No, čisto vezano za tvoje gornje tvrdnje, željela bih ti pokušati demonstrirati *nešto zgodno*.

    1. "Osnovna ideja da čoveka čovekom čini njegovo iracionalno"
    2. "odnos nejednakosti (jedan zavisi od drugog) ne može biti odnos prijateljstva"

    Ako čovjeka čini čovjekom njegovo iracionalno, onda, po tome, nužno slijedi kako odnos nejednakosti itekako može biti odnos prijateljstva kod ljudi, koji su čovječni. Je l'de?

    .......................

    Nije li vera u Ljudskost, Pravdu, Poštenje - jednako iracionalna kao i vera u boga?
    Racionalizacija prva:
    Obzirom postoje dokazi ljudskog poštenja, pravednosti i čovječnosti, a ne postoji niti jedan dokaz za postojanje Boga, vjera u Pravdu, Poštenje i Ljudskost je manje iracionalna (ako ne i skroz racionalna), nego vjera u Boga.

    Racionalizacija druga:
    Obzirom postoje dokazi kako ljudsko poštenje, pravednost i čovječnost bivaju neusporedivo rjeđa pojava od ljudskog nepoštenja, nepravenosti i nečovječnosti, vjerovati u Čovječnost, Pravdu i Poštenje jednako je iracionalno (ako ne i iracionalnalnije) kao vjera u Boga.

    Evo, toliko za sada pa ću nastaviti (produbiti) čim budem mogla.

  2. #12
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,932
    Prvo o čemu sam razmišljala, a vezano za poštenje, jest ukoliko poštenje definiramo kao *ispravno* ponašanje prema drugima, što je to *ispravno* te u kojoj mjeri je povezano s potrebom za moći?

    Najjednostavnija definicija 'ispravnog' bi, po mom mišljenju, bila: biti ono što jesi tj. postupati onako kako ti nalaže tvoja priroda. Pa tako krava pase travu; lav lovi antilope i zebre; a čovjek potroši godišnje 1.7 trilijuna dolara na oružje, dok iste te godine umre preko 10 milijuna djece, od kojih većina radi teških životnih uvjeta, prouzrokovanih siromaštvom.

    I tako ispada (mi) kako je čovjek bazično pošten, onda kad nije čovječan oli human (pa mi te riječi; čovječnost i humanost; postaju ne samo tragikomične, nego i suvišne).

    E sad, mi pod *pošteno*, čini se, zapravo smatramo *časno*.
    No, što je 'časno'?
    Ako bi se za apstraktan pojam 'časno' reklo kako to znači 'biti fer', tada bi definicija poštenja glasila - postupati fer prema drugima.
    Takvo bi se, pak, poštenje kosilo s ljudskom prirodom tj. potrebom za moći, dakle ne bi bilo ispravno.

    Kad u "našu priču" ubacimo predlogičko pa pojednostavimo i kažemo kako je predlogičko = dječje nevino te 'dječje nevino' pojasnimo kao stanje u kojem je jedino bitno ono *nužno* (hrana, voda, sigurnost i ljubav), a za sve ostalo tu je mašta, (u)vidjet ćemo kako i kada 'manje' uistinu može biti 'više' (oli koliko je malo potrebno za sreću)!

    Možda 'mudrost', kao (mišljenja sam) odrasli ekvivalent 'dječje nevinog', "izliječi" čovjeka od potrebe za moći, pa tako čovjek evoluira u vrstu u kojoj novac nije bog i batina.
    Ako se takvo što dogodi, možda će onda priče o poštenju i imati kakvu težinu.
    Ovako, one su samo podsjetnik kako svak za sebe misli da je "pametan i/li dobar" (da ne kažemo - "pošten") i kako je lako uperiti prst u onog, koji nije "pametan i/li dobar" (da ne kažemo - "nepošten").



  3. #13
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Ili drugim riječima, na koji način imati neku vlast i biti pošten, a da ti je ne preotme netko nepošten, budući da je samim time jači?

    U ljudskom društvu nitko nema vlast ako mu nije dano od drugih ljudi (a ne 'odozgo' ). Prema tome, ljudi su bogovi, i to zli bogovi, jer oni svjesno biraju da vlada nepoštena vlast. A svatko ima vlast napravljenu na svoju sliku i priliku, kakvu i zaslužuje. No, ako znamo da se mnoge (iracionalne, predlogičke) stvari prenose tradicijom, onda je jasno i da su mnoge od tih stvari bile možeda nekad davno poštene i pravedne, a danas su se izopačile u svoju suprotnost. Mijenjanje pravila često traži žrtve, a ljudi koji stavljaju moć i osobnu korist na prvo mjesto (to jest "zli" ljudi) ne dopuštaju da se pravila mijenjaju pozivajući se na 'tradiciju', dok se ljudi koji ih žele promijeniti pozivaju na svoju savjest, osjećaj za pravednost ili nešto slično.

    Koliko god se trudili promijeniti zadana pravila s ciljem povećavanja pravednosti u društvu (a time i poštenja na razini pojedinca), stvari uglavnom ostaju iste, jer je i nepravednost svojevrsna tradicija i pomak iz tradicije 'nepravednosti' u tradiciju 'pravednosti' tražio bi od svakog pojedinca da sebe prije svega doživi 'nepoštenim' da bi se kajao i nastojao biti 'pošten', i to kroz više generacija. Navodno Bog ni Mojsiju nije dopustio da vidi "obećanu zemlju", jer nijedan čovjek koji je baštinio staru tradiciju ropstva, odrastao u njoj, nije bio dovoljno vrijedan za nju... tek su nove generacije bile kadre krenuti s nečim novim. U našoj zemlji je usprkos tzv. "tranziciji" dosta toga ostalo po starom. Promijenili su se nazivi, načini dolaska do moći su se prilagodili novom sustavu, a opet je sve ostalo isto.

    Ako bismo komparirali naše društvo npr. s njemačkim ili nekim drugim zapadnim, prva razlika koju zapažam je - odgovornost. U Njemačkoj je svatko, tradicionalno, prije svega odgovoran za svoje postupke, pred užom zajednicom, obitelji, svojom kućom, a to se zatim širi do vrha društva, do najodgovornijih (političara, gospodarstvenika), koji odgovaraju za svako radno mjesto. Budući da su odgovorni i postoji sustav koji tu odgovornost provodi u djelo (pravosuđe), oni se imaju potrebu dogovarati s drugim akterima radi zajedničkih interesa, odnosno i zato da bi svoju odgovornost za eventualne pogreške podijelili s drugima. U našoj zemlji odgovornosti uglavnom nema i sustav koji bi je trebao provoditi je dirigiran od moćnika i korumpiran, te se zato ti ljudi nemaju potrebe dogovarati s ostatkom ljudi i mogu raditi što ih je volja. Sve dok većini ne pukne film.

    Taj sustav nije bolji zato što iz čovjeka izvlači više ono "dječje i nevino", nego jer ga tjera da se suoči s onim u sebi što nije takvo i da bude odgovoran za to, da snosi posljedice. Dakle, da za mjeru svojeg nepoštenja polaže račun pred zajednicom, a budući da su drugi ljudi isto ljudi, nemaju ni oni pravo bacati kamen na drugoga koji njima vlada jer su i sami svjesni i odgovorni. U takvom sustavu će se oni odgovorniji od drugih truditi da se popnu više, jer će biti kadri nositi teret odgovornosti, a oni manje odgovorni će se pomiriti s nižim položajima (gdje mogu biti više neodgovorni, jel'.... )

    Inače, današnji globalni društveno-politički sustav je, praktično gledano, propao - jer je jedna elita (bankara i financijaša) neodgovorna ikome na svjetskoj razini, a ne postoji svjetski sustav pravosuđa koji bi ih priveo odgovornosti... kako će se stvar riješiti, vidjet ćemo, no stvaranje svjetskog sustava odgovornosti po mojem mišljenju povlači rizik da se taj sustav pretvori u svjetsku megadiktaturu najmoćnijih s dosad neviđenim sustavom manipulacije ljudi pomoću medija, interneta, itd.

    Za kraj, evo jedan glazbeni broj kao prilog rzamišljanu kakav sustav bi ovu pjesmu stavio kao 'lajtomtiv' u sve Sony Experia modele, zato da se bolje prodaju... sigurno jako 'pošten' i 'dječji naivan' um...

  4. #14
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,932
    Pa jest, da, odgovornost i disciplina su vrlo vrlo bitne u organizaciji (su)života.
    Dodala bih i par (svojih) definicija, koje bi, vjerujem, čitateljima mogle bolje približiti tvoj gornji članak.

    Savjest - želja za postupiti odgovorno.
    Grižnja savjesti - potreba za ispravljanjem vlastitog neodgovornog ponašanja, a koja se temelji na uočavanju svojih grešaka iz prošlosti.
    Svijest - sposobnost objektivnog doživljaja stvarnosti.
    Odgovornost - stav prihvaćanja kako za svoje postupke snosimo i posljedice tj. svjesnost da smo si sami krivi za većinu toga što nam se u životu događa.

    N'dugu, ako misliš da neku (definiciju) treba promijeniti/doraditi, molim te, budi slobodan.

  5. #15
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Tu mi se nameće problem, odnosno pitanje koliko je svijest kao sposobnost objektivnog doživljaja stvarnosti kompatibilna sa savješću, ili željom za postupiti odgovorno.

    Naime, znamo da je čovjek biće koje je na jedan način odvojeno od prirode, pa čak i u suprotnosti s njom, a priroda je ono što možemo smatrati - objektivnim. Objektivni doživljaj stvarnosti imaju životinje. Jezik prirode je jednostavan i temelji se na načelima učinkovitosti/efikasnosti, djelotvornosti/efektivnosti i ekonomičnosti. Lav ne ubija antilopu ako nije gladan. Ne ubija je niti kad je gladan, ako baš ne mora. Ili pošalje lavicu da to obavi i donese mu. S druge strane, čovjek ne postupa tako. Čovjek ima cilj i teži ostvarenju, a nakon što ga ostvari teži nečem još većem i sve većem i tako dalje. Utoliko čovjeku "savjest" služi kao sredstvo za ograničavanje samoga sebe, odgovorno postupanje, što bi značilo povratak onom što bi bila prirodna načela ekonomičnosti, efikasnosti, efektivnosti.

    Ali je li to baš tako? Pogotovo ako uzmemo i ljudsko društvo kao jednu prirodnu tvorevinu. U povijesti pobjeđuje ne ono što je pametnije, nego ono što je 3E - efikasno, efektivno, ekonomično. Mariju Antoanetu su dekapitirali jer je, jednostavno, prevršila mjeru. Trocki je bio pametniji od Staljina, ali je Staljin bio efikasniji. Tito je bio i pametan i efikasan, a i djelotvoran. Vezati 29 njemačkih divizija sa šačicom partizana po šumama stvarno nije loše u smislu efikasnosti, a bogami i efektivnosti/djelotvornosti. A i ekonomičnosti.

    Ali ono što 3E, bogamu, nije uvijek i ETIČNO. Što bi bilo 4E.

    Ili uzmimo u obzir činjenicu da je danas najuspješniji svjetski političar, dakle čovjek s najobjektivnijim doživljajem stvarnosti, Henry Kissinger. Vrlo jedan etičan čovjek, jel'te.

    Sjećam se kad je onaj ludi navijač Steffi Graf piknuo nožem Moniku Seleš s leđa. On je htio samo da ona pobjeđuje. Monika je bila jača i bolje je igrala. On je efikasno i djelotvorno riješio problem. I stvarno ga je riješio, nako toga Monika više nije pobjeđivala, a Steffi je još podosta toga osvojila.

    Pitam se, kad se kaže da "nema rješenja" za problem korupcije u Hrvatskoj ili slabog gospodarstva, zar se taj problem ne bi mogao jednako efikasno i djelotvorno riješiti kao što se i fiskalnim kasama izvlače zadnje kune iz frizerki i kumica na tržnicama? Naravno da bi se moglo. Jedan Staljin ili Tito ne bi imali uopće problema s tim. No, mi se kurčimo da moramo u demokraciji biti i etični, poštivati prava ljudi, životinja, biljaka i još tko zna čega sve ne, pa zato moramo poštivati i pravo kriminalaca da kradu. Eto, 'ebi ga, jer to je - prirodno. Prirodno je kriminalcu da krade, kao što je i radniku prirodno da radi a lavu da lovi.

    Ono što nije prirodno je način na koji takvo društvo funkcionira, jer toga u prirodi nema. Solidarnost je, u prirodi, jako načelo. Čopori vukova dijele plijen. Antilope se drže skupa u stadu, kao i gnuovi, da ih ne poždere lav. Jedino u ljudskom društvu par jedinki izrabljuje 99% ostalih majmuna. Držim da je to prilično neprirodno stanje, a utemeljeno je, očigledno, na određenom predlogičkom sklopu ljudksih bića u kojem nedostaje onaj koji zovemo "odgovornost" i "savjest", odnosno impuls za solidarnost.

  6. #16
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Analizirajmo svijet prirode (tzv. neživi svijet) i život, a u njemu posebno inteligentni život. Neživi svijet povinuje se prirodnim zakonima koji su dostupni analizi klasične logike, no kako od neživog idemo prema živom, povećava se kompleksnost i smanjuje mogućnost logičke analize, dok je logici najmanje dostupan za analizu inteligentni život (mozak), koji je sam po sebi sposoban za logičko mišljenje. Jer, dok se neživi svijet povinuje onom što je Feynman zvao "principle of least action" ili tome da sve u prirodi teži tome da se ostvaruje kroz minimum napora (a Feynman je ovo načelo u prirodi smatrao jednim od najvažnijih), kod živog, a pogotovo inteligentnog života koji je znatno kompleksniji, teško možemo uočiti ovo načelo. I u tome je razlika koju vidimo između neživog i živog, a pogotovo inteligentnog, jer se princip života da se opire entropiji u svemiru, nastojeći se održati, a princip inteligentnog života je uz to i da se opire informacijskoj entropiji (jer nastoji sačuvati informacije za buduće korištenje, čak i budućih naraštaja).

    Kada govorimo o neživom i sa stanovišta kvantne mehanike, neki su događaji koji se naizgled opiru načelu najmanjeg djelovanja mogući, ali su vrlo malo vjerojatni. Na primjer, mogućnost da se svi elektroni u nekom tijelu, npr. stolici, poslože na određeni način kako bi se opirali sili gravitacije i da stolica počne 'levitirati' teoretski postoji, ali je vrlo, vrlo mala, zanemariva upravo. Svemir je tako posložen da ovi događaji budu u neživom svijetu vrlo malo vjerojatni, jer bi se inače sve vrlo lako raspalo. Mali broj "neposlušnih" elektrona mogao bi izazvati štetu veću od milijarde atomskih bombi. S druge strane, iako komad nežive materije ima vrlo malu vjerojatnost da počne levitirati ili digne cijelu zemlju u zrak, iako i roj od milijardu muha koji zuji milijardu godina ima vrlo male šanse da pomakne Jupiter iz njegove orbite oko Sunca, čovjek koji generacijama prenosi informacije s koljena na koljeno ima šansu napraviti - atomsku bombu. Ili nešto još jače i moćnije, čime će pomicati orbite planeta ili razmještati galaksije po nebu. Taj komadić materije to može, a gledano s procesnog stanovišta, ako imamo stanje A koje se pomiče u stanje B, ako je A neko stanje u kojem imamo X atoma nežive tvari ili X muha ili X ljudi, rezultati će nakon nekog vremena i odvijanja procesa biti vrlo različiti ovisno o tome radi li se o neživoj tvori, muhama ili ljudima. Naravno, razlika je u kompleksnosti sustava o kojem je riječ u točki A, a razlika je u njegovoj kompleksnosti, ili drugačije rečeno, sposobnosti da se opire entropiji (život) ili sposobnosti da se opire i i entropiji i informacijskoj entropiji (gubljenju informacija), a to je - inteligentni život. Čini mi se da su Asimov i još neki autori smatrali da postoje neizbježne faze u razvoju inteligentnog života, što bi značilo da je i on, u neku ruku, predvidljiv. Meni se čini da je i sama pojava života vrlo malo vjerojatna, da prelazak iz neživog u živo nije zakonitost nego čudo, kao kad stolica levitira sama od sebe, a prelazak u inteligentni život još je veće čudo - jer inače, bilio bi jednako očekivano da i roj muha pomakne Jupiter ili da stolica sama od sebe poleti, pa makar i nakon milijardu godina. Jednostavno, sa stanovišta procesne logike, nebitno je što je u točki A, ako se da dovoljno vremena. Na taj način objašnjavaju i nastanak života - stavite u prvobitnu juhu dosta nežive tvari da se "krčka" i s vremenom ćete dobiti život. E, pa ne bih rekao da je baš tako. Ili je, jednostavno, jednako vjerojatno kao i da stolica poleti sama od sebe u zrak. Moguće, ali ipak jako malo vjerojatno, a logički sasvim nedohvatljivo i neobjašnjivo.

    No, sa stanovišta predlogičkog, to bi moglo biti objašnjivo. Zato je tu riječ o jednom fundamentalnom problemu, koji je još neriješen i koji objašnjava jaz između prirodnih i društvenih znanosti. Dakle, iako je prirodni, neživi svijet, objašnjiv konvencionalnom logikom, živi svijet je bitno manje objašnjiv na taj način (ne znamo zašto dolazi do evolucije, ne znamo npr. zašto kornjače s Galapagosa baš tamo polažu jaja... logika nam to ne može pouzdano reći, možemo samo nagađati, postavljati manje ili više dokazive teorije...)

    Jasno je, ipak, da etiku imaju samo "viša" bića, a to "viša" bih postavioi kao 'ona koji imaju sposobnost opiranja informacijskoj entropiji', dakle, ona koja pamte događaje (pa onda i mogu zaključiti da su "pogriješili" ili htjeti nešto ispraviti), a pogotovo ona koja prenose događaje svojem potomstvu, bilo putem gena ili komunikacijom između različitih jedinki.

  7. #17
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    No, kad govorimo o etičnosti pojedinaca ili cijelih kultura, vrlo su rijetki slučajevi iznimnog opiranja informacijskoj entropiji. Takvi slučajevi se mogu smatrati genijalnim djelima izuzetno nadarenih pojedinaca, dok su obični pojedinci puno selektivniji u svojem pamćenju i etičkim prosudbama. Za početak, moglo bi se etičku dimenziju izdići iznad onoga što imaju i amebe (pamćenje kiselosti otopine), ili organizmi s jednostavnim živčanim sustavima, na sustave procjene koji uključuju kompleksne operacije, veliki stupanj generalizacije i apstrakcije, što naravno podrazumijeva i organ koji nazivamo mozak, to jest neki oblik centralnog sustava za mišljenje, koji omogućava i komuniciranje. Kad smo kod komuniciranja, EPR efekt pokazuje da čak i elektroni na neki način "komuniciraju" kad i nisu fizički u kontaktu, što dovodi do različitih tumačenja prirode svemira, pa i Bohmove interpretacije kvantne mehanike, no time se sada nećemo baviti. Pretpostavimo da se komunikacija odvija samo na razini kompleksnih sustava kao što su mozgovi. Prema tome, jedino kod takvih sustava možemo govoriti o etičnosti. No, budući da su ti sustavi determinirani vlastitim ISKUSTVOM, koje stječu posredno, komunikacijom s okolinom (dakle izravnim iskustvom i podražajem ili komunikacijom s drugim organizmom), onda je njihovo etičko promišljanje nužno selektivno, čak i ako su jako dobro informirani i sposobni za vrlo kvalitetne procjene. Ljudi koji su doživjeli iskustvo nacističkih konc logora vrlo dobro razumiju druge s takvim iskustvom, no već im postaje teško razumjeti ljude koji su doživjeli iskustvo staljinističkih konc logora. Zašto, kad se u oba slučaja radi o konc logorima? Jer se radi o dvije suprotstavljene kulture i etike, koje se obje temelje na određenom selektivnom inputu informacija. Veći stupanj apstrakcije značio bi prihvaćanje da se u oba slučaja radi o totalitarnim režimima koji su imali konc logore, no vrag je u detalju... pa prema tome ljudi "svoje" žrtve uvijek doživljavaju puno traumatičnije od tuđih. Je li prema tome univerzalna etika nemoguća? Pošten staljinist (bez šale) je čovjek koji je istinski vjerovao da pomaže svojoj zemlji čisteći je od kulaka i buržuja. Pošten nacist bio je jednako tako uvjeren da pomaže svojoj zemlji čisteći je od plutokrata, Židova, komunista i degenerika. Pošteni (neo)liberal danas uvjeren je da donosi napredak čisteći svijet od zaostalih, vjerski zatucanih ljudi koji jednostavno odbijaju raditi 80 sati tjedno. No, kao što vidimo, svako doba i svaki sustav ima svoje žrtve, no svaki će sljedbenik odbijati priznati vlastite zločine, a upirat će prstom u tuđe:

    http://www.newyorker.com/online/blog...s-mistake.html

    Uostalom, ovdje nema prisile. Čovjek je umro jer je - zbog pohlepe i ambicije - radio više nego što mu je organizam mogao izdržati. Čistom slobodnom voljom odlučio je da crkne za ljubav tuđega kapitala. Zašto je Keynes predviđao da će ljudi raditi manje kako produktivnost bude rasla? Jer je razmišljao konvencionalnom logikom, no promakla mu je 'logika života' ili bolje rečeno logika smrti, koja kaže da će svaki čovjek kad postigne nešto težiti tome da udvostruči već postignuto. Zašto baš udvostruči? Eto, ne znam... to je predlogičko mišljenje... naime, ako ne postoji logika na toj razini mišljenja, to ne znači da na toj razini ne postoji (predlogička) matematika. Na primjer, Fibonaccijeva sekvenca je primjer predlogičke matematike koju imamo svugdje u prirodi vidljivu kao "zlatni omjer" ili phi (1,6180339887... )

    http://en.wikipedia.org/wiki/Fibonacci_number
    http://www.goldennumber.net/fibonacci-series/

    0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, . . .

    Svaki slijedeći broj u nizu predstavlja zbroj prethodna dva. Dakle, ako imam prvo "ništa", pa nešto steknem, težit ću tome da steknem još jednom toliko (1+1 = 2) i tada ću veći imati dva, ali ću htjeti imati još jednom taj jedan ( 2 + 1 = 3), no tada ću već imati tri, ali ću htjeti da opet imam i još ona dva otprije (3 + 2 = 5) , pa zatim 5 + 3 = 8 itd. Prema tome, umjesto da se stalno zadovoljavam da bogatstvo povećavam za 1, taj će mi se početni 1 činiti previše malenim u usporedbi s mojim novostečenim bogatstvom, pa ću htjeti imati još jednom ono što sam prije imao i pribrojiti to onome što već imam. Ta se logika može vidjeti i u teritorijalniim osvajanjima, npr. Srbija prvo pripaja Crnu Goru - dakle, ona želi još jednom onaj 1 koji ima da bi ga pribrojila svojem 1 koji već ima u Srbiji, ali tada ima dva i želi još jednom taj isti jedan i stvara Republiku Srpsku u BiHj, ali kada već ima tri, ne bi joj bilo dovoljno da ima još jedan, nego bi trebala imati još barem dva (Hrvatska, Makedonija)... i tako, zapravo, teritorijalna osvajanja uvijek imaju veće apetite nego što je moguće zadovoljiti. Uzmimo na primjer 2. svjetski rat - Njemačka pripaja Austriju, ali taj 1 + 1 joj nije dosta, pa želi imati još jednom 1, dobija ga u dijelovima Češke (zahvaljujući Čemberlenu), ali tek tada apetiti narastaju, pa želi i Poljsku i Francusku (3 + 2 = 5), nakon čega teži imati ne još jednu zemlju, nego 5 +3 = 8 , odnosno mora dobiti još Nizozemsku, Belgiju, Mađarsku.... nakon toga logički slijedi 8 + 5 = 13, 13 + 8 = 21 (zajedno s ostalim saveznicima), dakle većina Europe je pala, ostaju samo Engleska i Rusija... i tako se, dakle, spiralno (ili kao svastika) širi dokle god ne bude zaustavljeno entropijom ili jačom vanjskom silom.

    Keynes je također smatrao da psihološki zakon uvjetuje da će čovjek jedan dio prihoda zaštedjeti i da neće sve htjeti potrošiti. No, to se primjenjuje na tzv. 'normalne' uvjete, u kojima nema prisile, straha od rata i drugih prijetnji i slično.

    Ako uzmemo za primjer današnje društvo, vidjet ćemo da očigledno postoji prisiila koja jedan dio ljudi tjera da sve potroše što zarade, te još i da kredite uzimaju, dok jedan drugi dio neopravdano puno štedi... isto tako, jedan dio ljudi bit će motivacijom i bespoštednom konkurencijom "prisiljen" da radi do smrti, makar bi se teoretski zbog visine zarade mogli i 'opustiti', dok će drugi dio ljudi imati premalo posla da uopće i preživi od vlastitog rada... Na jedan način, svi su ovi ljudi "pošteni", no njihova je etika zamućena ograničenim informacijama i nametnutom 'kulturom'. Na primjer, ako se poslodavcu najviše isplati da plaća manje ljudi koji će puno više raditi nego da plaća više ljudi koji će pojedinačno manje raditi, onda će kultura - etika - poduzeća poticati one ljude koji rade puno više, a tjerati one koji preferiraju godišnje odmore i rade samo 'na normu', koliko moraju... Sa stanovišta poslodavca, ova je etika sasvim opravdana (inače bi oštetio poduzeće, svoje dioničare, u konačnici i sebe i svoju obitelj), a sa stanovišta radnika također (jer je 'pošteno & pravedno' da napreduje onaj tko se više trudi i radi), ali posljedice su ove gornje - puno nezaposlenih i nesretnih (gladnih) i puno prezaposlenih i nesretnih (mrtvih od rada). Sa stanovišta neke "univerzalne" etike, ovo je sigurno nepošteno, nepravedno i neetično, no sa stanovišta parcijalne etike koja ima samo dio informacija (zvan "kultura" poduzeća, "kultura" nacije ili bilo koje druge skupine) to je sasvim OK. Štoviše i učinkovito i djelotvorno i ekonomično. I kako vidimo da se broj ljudi koji imaju od čega živjeti odnosi prema onim gladnima i nezaposlenima kao omjer "zlatnog reza", vidimo da je to čak i - prirodno.

    Ali nije humano. Jer "humanost" je izraz onoga što se opire prirodnom poretku, odnosno entropiji i informacijskoj entropiji. Nalk na Nietcheovog nadčovjeka koji se penje na planinu, znajući da će ga entropija kad tad skinuti s nje, ali samo zato da se nadiše razrjeđenoga zraka u visini... jer u prirodi nema ničega što bi podržavalo takav ekstrem (ili takvu ludost?) kao što je ljudsko opiranje informacijskoj i energetskoj entropiji, pa je čak i nadilaženje etičkog religioznim u Kierkegaardovoj verziji pomalo promašeno - jer se Abraham utječe "Bogu" kako bi njegovom sinu podario život, no ne radi se tu zapravo o Bogu, nego o vjeri u čudo kakvo je potrebno da uopće nastane život... To jest, vjeri da će ravnodušna prirodna stvarnost neživoga mrdnuti svojim neživim prstom da spasi maloga Izaka od potencijalno neetičnoga postupka njegova oca... i da će život tako još jednom nastati iz primordijalne nežive juhe.

  8. #18
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Ovo vjerovanje je još jedan primjer tzv. Kockarske pogreške, na primjeru standardne logike i matematike...

    the belief that if deviations from expected behaviour are observed in repeated independent trials of some random process, future deviations in the opposite direction are then more likely.
    Dakle, radi se o vjerovanju da ako se jednom nešto izgubi, da će se drugi puta jednako toliko dobiti. Takvo razmišljanje je, vjerojatno, Hitlera u bunkeru tjeralo na zaključak da nije sve gotovo, jer koliko god da izgubi, u slijedećem srazu s neprijateljem može duplo više dobiti. To je, naravno, pogrešno. No, takvo razmišljanje se ne može zanemariti jer realno utječe na razvoj događanja u događajima kao što je npr. ratni sukob ili u blažoj varijanti burzovno mešetarenje, ulagački trendovi i slično. A o tome ljudi jednako ovise i pogođeni su time kao i prirodnim kataklizmama (cunami, potres). Kao što sam prethodno objasnio, čovjek posjeduje znatnu moć premda mu je materijalna osnova neznatna i može napraviti štetu kao i cunami... a u svojim se procjenama ne koristi uvijek logikom kao "racionalni akter" (što se nekad pretpostavljalo kao činjenica u modelima teorije igara), nego kao "predlogički akter", što pokazuju i eksperimenti na stvarnim ljudima u modeliranim situacijama.

    Na primjer, Martingale sustav kockanja nalaže da se nakon svakog gubitka udvostruči ulog kako bi se "povratilo izgubljeno". To, naravno, nema veze s realnim vjerojatnostima dobitka ili gubitka, ali ima veze s predlogičkim sustavima u ljudskom umu, koji pretpostavljaju da postoji "pobjednički" i "gubitnički" niz (winning streak, losing streak). Te pojave, naravno, postoje, ali nisu predvidljive... i na duže staze su zanemarive, jer što se duže igra vjerojatnosti sve više teže očekivanom 50% vjerojatnosti gubitka naspram 50% vjerojatnosti dobitka (ako rulet ili novčić nije "naštiman" ). U Fibonacci sustavu klađenja kockar pretpostavlja da će mu taj sustav donijeti manje, ali sigurnije dobitke, a da će izbjeći veće gubitke... naravno, opet pogrešno sa stanovišta klasične logike i teorije vjerojatnosti. Ali ne i zanemarivo, jer onoga tko izgubi kuću na ruletu neće žena izljubiti kad se vrati kući, a standardna teorija vjerojatnosti neće mu pomoći da kuću vrati. Što može imati i globalne posljedice, ako se ljudi klade, npr. na tržište nekretnina, koje pukne kao balon i ljudi počnu masovno ostajati bez kuća... a kako kriza odmiče, vidimo i opet da se ljudi neće rukovoditi standardnom logikom:

    http://www.washingtonpost.com/blogs/...-been-so-weak/

    Ovi grafikoni pokazuju da su nakon izbijanja krize ljudi bili spremni kupovati obveznice financijskih institucija i korporacija, ali da ljudi koji su htjeli pokrenuti posao i nekoga zaposliti od banaka nisu mogli dobiti kredit ili hipoteku... no, pad zaposlenosti, naravno, u konačnici se odražava i na korporacije, te je takav izbor zapravo nelogičan, ali s predlogičkog stanovišta sasvim razumljiv - ljudi žele vratiti izgubljeno i ulažu "na crno", u korporacije, tamo gdje misle da će im se vratiti, a ne žele "na crveno", gdje su već jednom izgubili, ne vodeći pri tome računa da su crveno i crno međusobno dio istoga ruleta, pa ako padne jedno, pasti će i drugo, i sve će opet izgubiti...

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts