+ Reply to Thread
Results 1 to 10 of 10

Thread: Treba li biti lud?

  1. #1
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    size="tall"

    Treba li biti lud?

    Ludost označava nešto loše. Nasuprot ludosti stoji - mudrost, u ovom našem binarnom svijetu. No, ludost se u nečemu izdvaja, naime, ludost u sebi može sadržavati i mudrost, a dok najveća mudrost može ponekad izgledati kao najveća ludost. Stvar je u tome koliko je dubok pogled onoga koji procjenjuje što je mudro ili samo "normalno", a što ludo.

    Da nije bilo luđaka kao što je bio Da Vinci, danas ne bismo letjeli avionima.

    Je li to, zapravo, spojivo sa stavom da je Nietscheovo vječno kretanje prema gore, uvis, dovelo na kraju do njegovog psihičkog sloma, dok kršćanstvo, međutim, ima mudrog asa u rukavu - krotkost i poniznost? Što bi bilo da je Da Vinci na kraju doživio psihički slom? Bi li on zato bio nešto manji? Bi li bilo bolje da nije izumljivao ništa, nego da je čuvao zdrav razum i molio se Bogu? Da, vjerojatno bi bilo bolje, za njega, no ne bi bilo bolje za povijest ljudske genijalnosti i izume kojima se danas svi koristimo.

    Ukratko, je li "mudriji" bio onaj gušter koji se držao kraja i evolucijski gledano proizvodio sve do danas samo iste takve guštere, ili je bio "lud" onaj gušter koji je skakao s planine i razbio se, ali čiji je daleki, daleki, potomak jednog dana razvio svoja krila prema nebu kao kondor?

    Sve ima svoju cijenu, pa i genijalnost, koja može nekada izgledati kao najgora ludost. Budući da je genijalnost iznad dobra i zla, iznad etičkog, ona ne može sebi postavljati pitanje "je li dobro da...", ali može "treba li...", jer ponekad i ne treba... a za to je potreban i talent koji kaže kada treba, a kada ne treba. Genijalnost je ponekad i destruktivna, a uvjet "dobra" je da mora biti konstruktivno, a destruktivno samo prema onom što je "zlo" ili stvarno nije potrebno. A taj uvjet je zapravo vrlo teško, možda i nemoguće ispuniti, pa se time "dobro" postupno sve više pretvara u svoju navodnu suprotnost, u "zlo", to jest pitajte one u Auschwitzu smatraju li da je bilo opravdano da ih se, radi dobra svih ljudi i dobrih arijaca, istrijebi u plnskim komorama. Utoliko je genijalnost superiorna etičkom, jer kada i razara, ne čini to u ime nekog dobra, nego naprosto jer može i jer smatra da treba.

    Ako bi čovjek težio genijalnosti kao nad-etičkom cilju, a ne dobru, smanjila bi se i njegova potreba za konceptom Boga, jer Bog=Dobro, a ako dobro nije više potrebno, onda nam ne treba niti Bog, niti binarni svijet utemeljen na opoziciji dobro/zlo, Bog/vrag, odnosno Mi smo Bogovi i radimo što je nas volja. Uzmimo da je čovjek u tom slučaju nešto kao gušter koji pokušava letjeti. Bog mu još uvijek treba, jer nema krila kojima bi letio u praznini. Slab je i krhak njegov razum, pun je iracionalnih, majmunskih strahova, paranoja, koje prijete da ga rasture ako se oslobodi svake čvrste točke i vjerovanja. Ali možda će se jednom neki naš daleki predak smijati nama, kao što se mi danas smijemo majmunima kad ne mogu smisliti alat kojim bi došli do banane... bića koja će svemirom upravljati kao što mi danas vozimo auto ili avion, ili koja to možda već negdje i čine, držat će nas na nekoj planeti kao u kavezu majmunare i gledati kako se klanjamo našim "bogovima"...

  2. #2

    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    104
    Ludim (psihički nestabilnim) se, naravno, ne postaje svojevoljno, u suprotnosti je to pretvaranje, odnosno gluma. Prevelika usredotočenost na jednu stvar dugo vrijeme isto može negativno utjecati na psihu, pa kažu za nekog tko radi na nečemu jako dugo da je u svom svijetu, da je "skrenuo".

    Leonardo da Vinci je vrlo poznata ličnost, isto kao, primjerice: Tesla, Einstein itd. svaki od ovih koje sam nabrojio bi se mogao prikazati luđakom, ali se oni prikazuju kao genijalci. Da Vinci je naopako pisao. Tesla je brojio svaki zalogaj hrane koji je progutao i bio je opsjednut čistoćom. Einstein nije nosio čarape. Njima se za te mane pridaje veća važnost nego "običnom" čovjeku, a svatko ima neki svoj ritual koji bi se mogao nazvati ludim. Razlika je što su oni u svom horizontu djelovanja pokazali iznimne rezultate važne za društvo. A kako drugačije objasniti da je netko ispred svog vremena na logičan način, nego da se poveže sa ludošću koja je nerazumljiva i na neki način razlog za takve rezultate. Time se opet ne dolazi do logičnog zaključka kako im je to uspjelo, jer to može samo netko tko je na istoj intelektualnoj razini. Za riješiti problem je potrebno više znanja nego za stvoriti isti.
    Svi tvrde da postoji jedan svijet, ja tvrdim da postoje dva. Jedan je moj, a ovaj drugi djelite kako želite. J.M.
    NAJZANIMLJIVIJI video ikad! (krenite od treće minute)

  3. #3
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Istina, za iznimna postignuća čak je i vrlo nadarenim ljudima potrebno iznimno odricanje. Ono u čemu se genijalni razlikuju od ostalih je što ovim drugima ni iznimino odricanje ne pomaže da naprave nešto izuzetno, dok genijalnima to nekako ipak uspijeva.

    Utoliko je iznimno odricanje i čak stavljanje zdravog razuma na kocku kod genijalnih ljudi racionalan izbor, jer je rizik opravdan mogućim dobitkom, dok je kod prosječnih iracionalan. Zato se prosječni vrlo rijetko odlučuju na takav čin, osim ako nisu na neki način ipak poremećeni.

    Ali radi se o tome, mislim, da genijalan čovjek niti nema taj izbor... on je, jednostavno, ponesen snagom svoje kreativnosti, znatiželje, ideja... i ta snaga u njemu nadilazi razne druge obzire, uključujući čak i onaj prema vlastitom zdravlju i životu. Budući da je kreativnost određena strast, eros, onda ona ne može biti u potpunosti kontrolirana... iako mnogi smatraju da je veći stvaratelj onaj koji svoju kreativnost u većoj mjeri kontrolira, uzmimo Goethe je velik po tome što je svoj genij imao više pod kontrolom od, npr., Holderlina koji je bio zaista lud (psihički bolestan)... Dakle, može se zaključiti da genijalnost koja čovjeka obuzima kao određena strast ima i nuspojave koje se mogu okarakterizirati kao određeno čudaštvo, ako ne i psihička bolest. Na primjer, matematičar John F. Nash, čiji je život popularizirao roman i film "Genijalni um", imao je uistinu šizofreniju, no u ranoj fazi bolesti to mu nije smetalo da napravi velik preokret u teoriji igara. Feynman je bio prilično nastran u svakodnevnom životu, barem kako saznajemo iz anegdota o njemu, imao je i prilično neuredan privatni život i bio je sklon psihopatskom ponašanju (u Los Alamosu je kao najmlađi član Oppenheimerove ekipe koja je radila atomsku bombu razmišljao kako otključavati brave po stolovima i ormarima, vjerojatno dižući kosu na glavi pripadnicima tajnih službi...) Einstein je vrlo vjerojatno čisto sebično iskorištavao matematički talent svoje žene kako bi se skratio vrijeme za izračunavanje jednadžbi, a neki danas u Srbiji tvrde da je ona i dala značajan doprinos Teoriji relativnosti, ako je već nije i sama izmislila...

    Kod umjetnika također možemo naići na dosta ružne i izravno egocentrične i sebične epizode iz privatnog života, Picasso, Dali i ostali nisu bili cvijeće, Picasso je prema wiki-biografiji gdje se navode žena s kojima je bio u vezi imao u određenom periodu tri žene, no istovremeno je bio i oženjen s četvrtom, s kojom je imao i dijete... naravno i s ovim drugima... ali to nije, naravno, smetalo njegovom geniju i veličini. A moguće je i da je bilo većih slikara koji su imali manji smisao za promociju samih sebe... Modigliani je u isto vrijeme umirao od gladi i lokao, Van Gogh je životario od novca svojeg brata... itd. No, bez obzira koliko oni bili spretni i snalažljivi u životnim borbama, svi su zapravo bili na jedan način "ludi", to jest značajno "pomaknuti" u odnosu na tadašnju normalu društva, iako to ne znači obavezno i "psihički bolesni". Naime, bolest ili poremećaj se isto tako definira u skladu s društvenim normama koje nisu uvijek iste, a konkretno bolest je nešto što čovjeka značajnije ometa u njegovom funkcioniranju i obavljanju svakodnevnih aktivnosti... to kod ovih očigledno nije uvijek bio slučaj, ali su ponekad bili na rubu takvog ponašanja. Caravaggio je, na primjer, bio i ubojica. Tolika je bila strast u njemu da je morao i ubiti suparnika. Genijalni muzičar Gesualdo svojom je kromatikom anticipirao barok i romantiku, ali je ljubavnika svoje žene zajedno sa ženom ubio, raskomadao i oderao, tako da je to prouzročilo sablazan u njegovom gradu... morao se skrivati do kraja života, makar, kao plemić, nije bio osuđen za ubojstvo, te je u svojim djelima iskazivao kajanje i očaj zbog onoga što je počinio.



    Taj čovjek je bio, najblaže rečeno, čudan... da nije ništa napisao, ostao bi upamćen samo po strašnom ubojstvu i koliko je još takvih... No, on se usudio uzeti tuđi život, kao što se usudio bez puno razmišljanja, razoriti tada važeće crkvene kanone komponiranja. Ako mu je kasnije i bilo žao zbog ubojstva, zbog načina na koji je iskazivao kajanje rušenjem normi u kompoziciji mu zasigurno nije bilo žao. Jednostavno je svoj rušilački dio osobnosti preusmjerio na umjetničko izražavanje, gdje ga je "opravdao" svojim navodnim kajanjem zbog ubojstva žene i ljubavnika. Slično je, mislim, bilo i s Picassom kad je, zapravo, razorio klasično slikarstvo... u ime nekog protesta, izražavanja nečeg novog, ali u biti ipak želje za razaranjem starog.... želje za razaranjem kojim je razarao i ljude u svojoj bližoj okolini, dok su ga mogli podnositi...

  4. #4
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,932
    Da bi bilo tko uspio u životu, potrebno je mnogo rada.
    Talent i inteligencija, bez rada, neće donijeti rezultate, ali mogu donijeti - ludilo.

    Pa će tako, mišljenja sam, genijalac, vrteći se u krug svojih grandioznih misli i ideja, polako sve više ludjeti, ukoliko iste ne krene pretakati u rad tj. realizirati.

    Realizacija ideja je mukotrpan posao za koji treba mnogo strpljenja i upornosti.
    Nadprosječne individue su, zahvaljujući tome što su se od malena morale manje truditi od svojih vršnjaka ne bi li postigli iste ili bolje rezultate, razvile, u manjoj ili većoj mjeri, jednu lošu osobinu tj. lijenost.
    Lijenost se može pobijediti raciom iz čega proizlazi kako će lude osobe, bez obzira na vlastitu genijalnost te mogućnosti koje donosi, radije o istoj pričati, nego pošteno zasukati rukave, kao što to, jelte, radi prosječan svijet.
    Stoga, mišljenja sam, većina luđaka biva nadprosječne inteligencije.

    Sve gore rečeno nije dokaz kako iz ludila ne može proizaći genijalan rezultat, bilo da se radi o umjetnosti, znanosti, politici itd.

    Vrlo interesantno pitanje na temu jest tko ocjenjuje što je ludo, a što ne?
    jer
    Nadprosječno se određuje u odnosu na prosječno, dočim ludo u odnosu na, opet, prosječno tj. većinsko tj. normalno. Samim time, u očima kritične mase, *ludost* kao takva (oli kao nešto nenormalno) biva izjednačena s *genijalnošću* (što je isto nešto nenormalno) te, zbog toga, na žalost, mnogo zla biva generirano.

    Jedino mudar čovjek može prepoznati ludilo, i to često uz jako mnogo truda i/li (pre)ispitivanja, jer da bi se ludilo moglo, kao takvo prepoznati, mora se imati gro znanja, ponekad i specifičnog.

    Eto, toliko od mene do daljnjega.
    Pozdrav

  5. #5
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Da, zanimljivo je to, zapravo iz konkretnih slučajeva bi se dalo više saznati. Treba o tome pričati, jer jednostavno imamo premalo talenata koji se uspijevaju značajnije realizirati, makar se nekom čini da je to puno s obzirom na mali broj stanovnika. Ja mislim da nije. Logično je da Amerikanci imaju malo genija s obzirom na masu stanovnika, jer ih je puno i imaju niski IQ, jedu one hamburgere i piju fluoriranu vodu. Mi imamo čisti okoliš i dobre gene, i nema razloga zašto ne bismo imali još više genija nego što imamo. Prilično je jasno da Miro Radman ili Ivica Đikić ne bi bili to što jesu da su ostali ovdje. Ovom prvom je, konkretno, odlazak u inozemstvo omogućio I. Supek, a drugi je radio kao sivonja, a i danas tako radi. No ovdje bi puno teže realizirali talent, iako se Tanja Rudež silno trudi stalno pisati o nekim našim uspješnim znanstvenicima i otkrićima. Dražen Petrović je uspio jer je državna politika bivše Jugoslavije smatrala košarku jednim od prioriteta, za nadmetanje s blokovima - Rusima i Amerikancima - ili se meni bar tako čini. Blanke Vlašić i Janice Kostelić ne bi bilo bez podrške obitelji. Ja sad ne govorim o nekom pravom geniju, kao što je Tesla... taj bi vjerojatno uspio i bez ikakve i ičije podrške... nego o običnim talentima, za koje je, čini se, ipak presudna ili podrška obitelji ili odlazak u inozemstvo (makar i do Slovenije), jer podršku od države neće dobiti, osim ako nisu politički jako podobni ili ako taj njihov talent nije posebno potican od države ili nekakve političke strukture (u današnje vrijeme takvih je sve manje... ). Zapravo, ni Ferala po svoj prilici ne bi bilo da nije bilo Sorosa i njegova novca, a podlistka Feral u ondašnjoj Slobodnoj ne bi bilo da se tadašnje političke strukture nisu malo "stiltale" kako je rekao Kuljiš. No, u našu kulturu se i dalje pristojno ulaže, to se mora priznati, svi ti razni pisci, izdavači, slikari, glazbenici, umjetnici... dobivaju sasvim pristojne novce, i čovjek se pita kako to da iz sve te mase jedva išta možeš pokazati dalje od Špičkovine... mora biti neka pogreška u sistemu... mislim da im ne bi trebalo dati ništa i da odu vani i tamo uspiju, u centru izvrsnosti onoga čime se bave, ili neka se vrate ovamo i rade nešto drugo, uzgajaju gljive... Jer jednostavno nema smisla da svaka zemlja ima sve to skupa, i financira sve to skupa, a da od svega toga skupa nema skoro ništa izuzetnog. To je, da oprostiš, drek, i time se onemogućava da netko stvarno izuzetan tko bi se u toj sredini eventualno pojavio bude priznat od te iste sredine (jer bi ostalima iz svoje kaste ugrozio materijalne interese). To je, ovak, jedan strukturni problem, zapravo naslijeđen iz socijalizma, ali koji će sigurno u budućnosti biti još efikasnije rješavan. Zapravo se čovjek mora zamisliti nad činjenicom da je jedan Štulić otišao u Nizozemsku i ne radi ništa... a zakaj? Pa zakaj bi se prilagođavao cajkašima, jednostavno je prošlo njegovo vrijeme i za njegov talent je sad prekasno. Za neke je prerano, a za neke vrijeme nikada neće doći, jer naprosto nisu imali sreće. Ali nije to samo kod nas tako, uzmimo na primjer Robert "Bobby" Fisher, genijalni šahist koji je kao mali mlatio onog Rusa, Spaskog, pušten je da propadne i postane probisvijet koji mumlja sebi u bradu, jer politici vjerojatno više nije toliko bio bitan šah za nadmetanje s Rusima, ili je nešto zglajzao pa popizdio... eto, talenti su krhkiji nego što se obično misli, da su od granita i da im ni dinamit ne može nauditi, jer kao sudbina ih štiti... I Beethovenu je jedno vrijeme cenzura bila na vratu pa nije ništa mogao objaviti, itd. Ukratko, dobro je imati talent koji ne zavisi previše od politike ili ako ga imaš, da se ne petljaš previše u politiku... ali koga vraga, mislim kakav bi to bio skroz apolitični genij, daj zamisli Beethovena koji sklada samo pastorale, nema Eroice, nema ničega sličnog, Dostojevski koji nikada nije bio u nihilističkom kružoku i nije završio u zatvoru, jer piše samo o šumi i stepi, Bulgakova koji samo piše neke pošalice, Harmsa koji ne piše nimalo apsurdno, da ne bi iritirao sovjetski agitprop... pa to, jednostavno, ne ide. Neki su imali sreće, neke su umlatili. Dakle, genij u svakom slučaju iritira svoju sredinu, bar ponekad, samo što u većini zemalja ima i potporu. Kod nas je više plemensko-ovčarski mentalitet i ta potpora uglavnom u pravilu u potpunosti izostaje, ako nije barem malo na liniji nekih goniča stoke sitnog zuba, kako već... i to je isto jedan problem, više problem mentaliteta, u našoj sredini. No, dalo bi se o tome, sve to skupa možda ne mora biti neki takav ograničavajući faktor, pogotovo u ovo današnje vrijeme globalizacije, kad se može objavljivati i na Amazonu, na youtubeu, pisati stranim časopisima...

  6. #6
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Ne znam da li sam bio dovoljno jasan s ovom temom. Dakle, hoću napraviti razliku između genija koji je svoj dar razvio u potpunosti, što znači da će realizirati nešto bez obzira na nepovoljne okolnosti, i onoga koji to nije ili nije u potpunosti. Mislim da je ovaj forum pravo mjesto za takvo nešto, jer na ostalim forumima ili mjestima za raspravu ne postoji interes za tom temom, ili se suzbija.

    Uzmimo, Tesla je razvio svoj dar u potpunosti, utoliko što je on svoj stroj "vidio" u suncu, kako zrači na njega... znači, tako jaka sposobnost vizualizacije, koja je dio razvijene genijalnosti, sasvim sigurno će čovjeka natjerati da taj stroj jednom realizira u stvarnosti. Netko drugi, Radman, na primjer, možda nema tako jaku sposobnost vizualizacije, ali ima talent koji treba određenu potporu da bi davao rezultate. A netko treći bi možda razvio sposobnost vizualizacije, ako bi mu to društvo dopustilo. Mislim reći da nije točna slika da se bilo kakva djela stvaraju u potpunoj izolaciji čovjeka od drugih ljudi, bez obzira da li su ti ljudi više ili manje genijalni ili nisu uopće genijalni, nego su možda čak i glupi. Jedino djelo do sada stvoreno u takvim uvjetima su Unabomberove bombe koje je slao pismima na razne adrese... a zapravo, kad pravo razmisliš, i on je na neki način bio u "komunikaciji" sa svojim žrtvama, čak im je i poštu slao, makar oni nisu znali da su u "komunikaciji" s njim... uzmimo, taj čovjek je bio natprosječno inteligentan, a postao je luđak koji ubija ljude bombama u pismima. Što ga je učinilo luđakom? Nemogućnost da komunicira svoje ideje s jednim brojem ljudi. Po definiciji, lud čovjek je onaj čije ideje razumije samo on i nitko drugi. Čak i genije treba barem jednu osobu koja će ga razumjeti (makar donekle), da ne bi bio isključivo luđak. Čak ni jedan Tesla ne bi postojao da nije prije njega postojali Edison, Westinghouse... Dakle, ništa ne nastaje doslovce iz ničega ili bez komunikacije s ičim oko sebe. To bi se moglo formulirati i kao zakon društvenog razvoja, analogno onom fizikalnom da materija/energija ne nastaje iz ničega, nego samo mijenja oblik. Tako i ideje ne nastaju iz ničega, nego se pretvaraju iz nečega u nešto, mijenjaju oblik, a za njihov nastanak je potrebno ispuniti određene materijalne uvjete, koje uključuju, ali nisu ograničene jedino, na osobu - stvaratelja/genija itd. - i mora biti ispunjen uvjet komunikacije, jer ideja u ljudskom smislu koja nastaje bez ikakve komunikacije stvaratelja s okolinom je nemoguća. U izolaciji. Navodno je de Sade kad je bio zatvoren i kad su mu oduzeli pero za pisanje, vlastitim izmetom pisao po sebi i zidovima samice u koju su ga zatvorili. Ili je to samo jedan zgodan štos, ali pokazuje da je bilo kakvo stvaranje bez komunikacije nemoguće. Prije svega, one interne komunikacije, koja se odvija unutar samog čovjeka, a onda i s okolinom. Čovjek je biće koje postoji na materijalnom i simboličkom planu, mislim da se to teško može osporiti, a realizirana ideja nastaje kad se nešto iz simboličkog uspije preliti na materijalno i ostvariti materijalnu komunikaciju s okolinom koja je može pretvoriti opet u simboličko... ako je nekome onemogućena materijalna, fizička komunikacija s okolinom, bilo njega ili njegovog djela (zato što je u bunkeru ili cenzurirano) ili mu je onemogućena bilo kakva simbolička komunikacija, bilo zato jer govori nerazumljivim jezikom za ostale ili mu je nekako fizički zapriječen kontakt ostalima, u tim uvjetima ne može nastati ideja. Čovjek je u suštini društveno biće i on ne može evoluirati u pticu kao gušteri, pojedinačno, nego mora evoluirati jedan dio vrste koji će se dići na višu razinu komunikacije od ostalih, koji će ostati na toj nižoj. Zato je bitno talente stavljati u centar izvrsnosti ili ih povezivati s ljudima koji su na istoj razini spoznaje, jer inače ne mogu komunicirati na svojoj razini. Ja sam shvatio da bi ovaj forum trebao biti neki takav centar izvrsnosti za komunikaciju na višoj razini, jer jednostavno, forum.hr to nije, niti je to njegov pdf. filozofija, a tamo je i komunikacija osakaćena baš na onakav način na koji se sakati u našoj zemlji i na fizičkoj/materijalnoj razini i u svakom drugom pogledu... naime, ako kreneš razmišljati i izražavati se nekim pravcem koji nije dopušten, bit ćeš okružen zidom tišine, kako od obične raje, tako u najvišim, takorekući intelektualnim krugovima.... ni jedan kreket se neče začuti.

    Još bih rekao nešto o genijima koji su više lokalnog karaktera i onima koji su univerzalni. Dakle, genij lokalnog ili lokaliziranog karaktera može postojati samo u svojoj sredini ili samo u određenom vremenu. Izvan tog vremena on je samo običan žderač kruha. Na primjer, E. Zamjatin je mogao postojati kao stvaratelj samo u Rusiji, i to možda samo u vrijeme Staljina. Kao emigrant, nije više ništa napisao. Solženjicin je imao isti problem, makar je i dalje pisao... većina pisaca koji su otišli iz Rusije nisu uspjeli praktički ništa napraviti izvan nje. Iznimka je Nabokov i njegova Lolita, ali pitanje je koliko je on uopće velik pisac... Glazba je nešto univerzalnije sredstvo izražavanja, tako da je jedan Stravinski mogao jednako dobro proći na zapadu kao i u Rusiji. Također je moguće da genij bude lokaliziran u nekom vremenu, na primjer u "belle epoque" kakva je postojala negdje do 20-ih godina prošlog stoljeća, ili između dva svjetska rata... i da jednostavno nestane nakon što nestanu uvjeti koji su mu omogućavali kvalitetnu komunikaciju s okolinom. Dakle, nije potrebna direktna akcija nekakvih nacističkih ubojica da bi se likvidiralo nepodobne stvaratelje, moguća je i indirektno suzbijanje kroz uklanjanje pogodnih okolnosti za rast ideja. Štoviše, uvjeti represije mogu pogodovati rastu ideja, dok uvjeti stalnog komunikacijskog šuma i "razvodnjavanja" ideja, šablonskog štancanja proizvoda i ideja, mogu više naštetiti. Utoliko je naše doba, iako naizgled (neo)liberalizam vodi u hiperprodukciju raznih stvari, u tzv. "diverzifikaciju" proizvoda i usluga, zapravo jako osiromašilo komunikaciju, a time i mogućnost nastajanja genijalnih ideja, eventualne genijalne osobe je još više gurnulo pred zid ludila. Skoro kao "novogovor" u Orwellovoj 1984., mi pod krinkom liberalizma i demokracije zapravo živimo Orwella, jer su nam mogućnosti izbora i komuniciranja sužene isključivo na unaprijed predviđene misaone i jezične sklopove, šablone.

  7. #7
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Uglavnom, ovo što sam napisao o znastvenoj izvrsnosti lijepo je danas u Jutarnjem listu sažeo akademik Silobrčić, u svojem komentaru na odluku Ustavnog suda o ukidanju pravilnika MZOŠ kojim se potiče znanstvena izvrsnost. Drugim riječima, on kaže da ne može Ustavni sud odlučivati o tome kako će znanost, koja ima autonomiju, određivati što je unutar nje izvrsno, kreativno, a što prosječno. A kreativni pojedinci su oni koji vuku naprijed i ne mogu biti izjednačeni s onima koji samo imaju svladane određene vještine koje imaju i svi ostali, recimo, koje predstavljaju uvjet za stjecanje doktorata znanosti ili imenovanje docentom. Te vještine i znanja su samo preduvjet za sudjelovanje u znanstvenoj ili umjetničkoj zajednici (a i pitanje je koliko je to jedini kriterij, ali negdje se mora povući crta), dok je kreativnost nešto što se ne stječe obrazovanjem ili nekakvim nastavnim procesom, radom, minulim radom, nego je urođena osobina pojedinca, njegov određeni nekonformizam, neuravnoteženost, želja za ostvarenjem, upornost, volja, talent, i sve to skupa uz još ponešto što se ne može "uliti u glavu", ali nije nužno pretpostavka za skladni suživot s takvim ljudima, čak štoviše, s njima može dosta teško živjeti, ali postoji korist za svih.

    Sad bih još elaborirao što mislim da je kreativnost, a što pokvarenost i u čemu se razlikuju. Kreativnost je, dakle, nespojiva s pokvarenošću. Kreativni ljudi nisu pokvareni, a pokvareni nisu kreativni i to se isključuje. Pokvarenost je raspodijeljena vjerojatno po Gaussovoj zvonolikoj krivulji, pri čemu su na jednom kraju političari i druga gamad, u sredini većina prosječnih, umjereno pokvarenih ljudi, a na drugom kraju su kreativni ljudi... dok kreativnost nije raspoređena po zvonolikoj krivulji, jer su na jednom kraju te druge krivulje kreativni ljudi, ali u sredini nisu umjereno kreativni ljudi, jer takvih ima relativno malo, a velika većina od bar 80% je naprosto potpuno lišena kreativnosti. To je zato što pokvarenost jako štetno djeluje na kreativnost pojedinca, pa i vrlo male količine pokvarenosti vrlo lako ubiju u potpunosti svaku kreativnost. Prema tome, kreativnost nije bogomdana osobina, nego se može i izgubiti, a može se izgubiti tako da se pojedinac prikloni pokvarenosti kao dominantnom obrascu uživanja. Jer u pokvarenosti se i uživa, iako se u kreativnosti uživa više, ali oni koji kreativnosti nemaju dovoljno mogu jednako, ako ne i više, uživati u pokvarenosti.... a pokvarenost je, dakle, sposobnost posjedovanja određene specijalne vještine koju će se drugim, "običnim" ljudima prikazivati kao nešto nedostižno, neko dostignuće za koje je potrebano nevjerojatno puno talenta, znanja, sposobnosti... dok je kreativnost sposobnost stvaranja novoga i kreativan čovjek će svoje dostignuće uvijek nastojati podijeliti čak i s onim najmanjim i najobičnijim ljudima, koliko je to u njihovoj mogučnosti da shvate. Zato će kreativan čovjek svoja djela nastojati jednostavnim jezikom podijeliti i s onima koji nisu na njegovoj razini, a pokvaren čovjek će svoja "djela" nastojati što više zakomplicirati i zamumuljiti, pa će ih tako prikazivati kao nešto što je moguće shvatiti samo odabranima ili onima s nekim određenim titulama, zvanjima i slično.

  8. #8

    Join Date
    Aug 2012
    Posts
    20
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Po definiciji, lud čovjek je onaj čije ideje razumije samo on i nitko drugi.
    Enky, volio bih čuti tvoje mišljenje o ovoj definiciji.

  9. #9
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,932
    Ne mogu se složiti s tom definicijom, jer postoji mogućnost kako genijalac biva, od svoje okoline, prepoznat ludim, iz razloga manjka znanja te okoline.
    Kroz povijest, mnogi su genijalci prvo bili smatrani luđacima.

    Onda, koliko se meni čini, masu puta genijalci nisu u stanju svoje ideje prenijeti *masi* na dovoljno razumljiv način, jer, zapravo, njima njihova ideja biva u potpunosti jasna te ne mogu dokučiti mogućnosti razumijevanja te ideje kod onih, koji je prvi puta čuju, ma koliko inteligentni bili.
    Drugim riječima, nekad se čini jednostavnije ideju realizirati, nego objasniti svrhu realizacije drugima. Na žalost, za realizaciju nerijetko trebaju sredstva tj. pomoć drugih pa tu dolazi do problema.

  10. #10
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Zapravo se radi o tome da postoji određeni korpus znanja u društvu koji se temelji na određenim čvrstim točkama, postavkama, koje nije dopušteno samo tako poljuljati, zato jer to dovodi u pitanje cijeli sustav znanja, normi, vrijednosti, nečije privatne interese i slično. Takve postavke su svojevrsni društveni tabui. Danas bismo se mogli čuditi zašto je ovu sliku policija morala skidati sa zida, radi počinjenja kaznenog djela nemorala na javnom mjestu:



    Zato jer su takve stvari na javnim mjestima i u galerijama već odavno postale uobičajene, ali tada, u Parizu, nije bilo tako.

    Znači, nije toliko problem u objašnjavanju neke ideje, nego što se ona u tolikoj mjeri kosi s općeprihvaćenim normama i shvaćanjima, pa i nekim privatnim interesima, da onaj tko to zastupa mora biti proglašen opasnim ili ludim. U prvom slučaju radi se o namjernom i svjesnom destabiliziranju sustava, a u drugom o situaciji u kojoj pojedinac nema kontrolu nad svojim umom, on je "non compos mentis", pa se ne može smatrati odgovornim, premda ipak odgovara - biva proglašen ludim i oduzima mu se sloboda dok se "ne sredi". U međuvremenu je psihijatrija dosta uznapredovala i utvrdila konkretne simptome poremećaja po kojima se nekoga može smatrati neuračunljivim... pa ipak, i idanas imamo slučajeve trpanja u ludnice radi privatnih interesa moćnika i slično. Iz toga proizlazi da je neke nove ili radikalne ideje moguće realizirati lakše uz podršku nekog tko ima neku društvenu ili političku moć, ili pak ekonomsku moć da ih sprovede u djelo.

    To, na primjer, podsjeća na onu čuvenu priču o dječaku koji je vikao "car je gol". Naime, nije dječak bio toliko genijalan, nego je samo iskreno rekao što je vidio. U mnogo slučajeva oko pogrešnih ideja izgrade se cijele institucije, stvore se cijeli društveni slojevi koji žive na račun tih pogrešnih ideja, pa ih je onda dosta teško mijenjati kao pojedinac koji ima svoju ideju... uostalom, znamo da već danas postoje oblici energije koji su gotovo besplatni, no naftna industrija će teško dopustiti da postanu masovni, znamo da postoji možda i skoro besplatan lijek za rak koji farmaceutska industrija ne želi priznati, jer ga ne može patentirati i naplatiti... ali zato postoji sve više lijekova za raznorazne izmišljene poremećaje koji se mogu jako dobro naplatiti. U vrijeme socrealizma slikati ili pisati drukčije od propisane norme moglo je slikara ili pisca koštati boravka u Sibiru, a sveta inkvizicija brinula se da nema vještica, pri čemu je neka mogla biti za to optužena i osuđena i zato jer se nije dala "prepipati" od određenih uglednih osoba i slično... Reći, u tom slučaju, masi da vještice ne postoje, značilo bi istovremeno i sebe izložiti mogućnosti progona, udariti na instituciju crkve i privatne interese onih koji su od sv. inkvizicije imali konkretne koristi.

    Zatim, "lude" ideje su često one koje su "kontraintuitivne" spoznaji većine, a pogotovo ako iza njih stoji neki općeprihvaćeni autoritet. Budući da je za crkvu Aristotel bio takav autoritet, bilo je vrlo teško opovrgavati neke njegove ideje koje su se pokazale empirijski pogrešnima. Nama se čini smiješnim da netko tvrdi da se sunce okreće oko zemlje, a ne obrnuto, čudimo se kad netko u to vjeruje, ili na primjer da tijela padaju tim brže što su teža (iako masa s gravitacijskim ubrzanjem nema nikakve veze), ali nekad je ljudima intuitivno djelovalo to sasvim prihvatljivo, a suprotno tvrditi je djelovalo luđački. A danas kad tvrdimo da bi se ekonomija oporavila brže ako se ne štedi nego troši više je, očito, kontraintuitivno sa stanovišta pojedinca koji zna da ako ne bude štedio da neće imati za hranu i da će morati krasti ili posuđivati s kamatom... ali kad se radi o zemljama i agregiranim sustavima, opsesivna štednja uopće ne mora biti bolje rješenje, što se može vidjeti iz empirijskog razmatranja posljedica politike štednje (austerity) naspram stanja u zemljama koje nisu provodile strogu štednju... dakle, stvari nisu uopće uvijek tako jednostavne kao što djeluju na prvi pogled, pa stoga ljudi nisu kadri uvidjeti da se na njih može gledati iz drugog kuta, na neki drugačiji načine, koji daje bolje rezultate ili je po nečem kvalitetniji, inovativniji... Sjećam se kad mi je jedna osoba iz obitelji tumačila da je bolji slikar onaj koji može slikati sličnije fotografiji. Ali ako postoji fotografija, u čemu je onda prednost slikanja "gotovo kao na fotografiji", ako je fotografija uvijek točniji odraz realnosti od obične rukom naslikane slike? Mora biti da je onda prednost slike u nečem što odstupa od strogog preslikavanja "kao na fotografiji", ali zato odražava na neki način unutrašnji svijet umjetnika, slikara... normalno, takve ideje su danas puno više prihvaćene, ali niti danas od svih. Jednostavno, neki više vole fotografije, jer su točnije. A tko kaže drugačije, mora da je budala ili lud. I to ti je tak.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts