+ Reply to Thread
Results 1 to 7 of 7

Thread: Zašto mislim da je feminizam pretrpio poraz?

  1. #1
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    size="tall"

    Zašto mislim da je feminizam pretrpio poraz?

    Pod "feminizmom", zapravo, smatram "ultrafeminizam" ili "militantni feminizam". Žene ionako 'iz sjene' vladaju već stoljećima, jer su vještije u vladanju muškarcima nego što su sami muškarci vješti u vladanju samima sobom.

    Poklič militatnog feminizma usporedio bih s onim što u suprotnom spolu predstavlja poklič Džingis-kana ili legendarnog Temudžina:

    "Čovjeku je najveći užitak goniti i poraziti njegova neprijatelja, oteti mu svu njegovu imovinu, i iskoristiti tijela njegovih žena."

    Kao i kod Temudžina, u filozofiji militantnog feminizma poziva se na asketizam, odricanje od lijepe odjeće, uljepšavanja i svega ostalog što inače smatramo "ženskošću", ali onakvom kakvom je definira muškarac.

    Utoliko, militantni feminiziam je doživio potpuni poraz, otprilike na isti način kao što su Srbi u Hrvatskoj doživjeli poraz. Proklamirajući želju za "jednakim pravima u RH", hrvatski Srbi su zapravo htjeli ne samo veća prava, nego i pravo na Veliku Srbiju, odosno potpuno potčinjavanje hrvatske političke volje srpskoj. I militantne feministice prikriveno žele to isto - potpuno potčinjavanje muškaraca ženskoj volji, jer ono djelomično potčinjavanje koje im omogućava priličnu izjednačenost imaju već stoljećima, a u novije vrijeme osvojile su i svaku drugu jednakost, koja im je donijela veću odgovornost, pravo da rade u istim uvjetima kao i muškarci, da idu u rat, plaćaju alimentaciju i sva ona druga prava koja mi već odavno imamo.

    Prema tome, ženski "temudžini" kažu nešto ovako:

    "Čovjeku/ženi je najveći užitak goniti i poraziti njegova neprijatelja muškarca, oteti mu svu njegovu imovinu, psihički ga i emocionalno poniziti i duhovno i fizički kastrirati tako da ne može osjetiti nikakav užitak s ženama, nego samo i isključivo poniženje i patnju."

    No takav projekt, ipak, nije prošao, ponajviše zato što kad bi žene kastrirale psihički i fizički sve muškarce, onda se više ne bi imale s kim, jel'... i zato je militantni feminizam doživio težak poraz. Štoviše, danas imamo 'barbika' oko nas koliko god hoćeš, koje svjesno prizivaju "nadmoć" muškarca, ali samo zato da bi njima vladale, budući da ih zakoni danas na zapadu štite u mnogo većoj mjeri, a uskoro će tako biti i diljem islamskog svijeta, pa i, zapravo, posvuda.

  2. #2

    Join Date
    Aug 2012
    Posts
    20
    Rekao bih da je tema postavljena malo radikalno.

    Sjećam se da je Vatikan 2012. napravio prilično veliki pritisak na Ameriku vezano za radikalni feminizam.



    Institucija katoličke crkve je prejaka da bi dozvolila razvoj feminizma. Pritisak, koji crkva može učiniti, sa svim svojim sredstvima, čini svoje.
    Ja bih rekao da je Crkva stavila točku na daljnji razvoj radikalnog feminizma, ali znam da se mnogi ne bi složili sa mnom.
    Mnogi bi rekli da je radikalni feminizam pustio prilično jake korijene npr. u EU.
    Što ti misliš?

  3. #3
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Da, sjećam se te priče o opaticama koje su, maltene, proglašene vješticama... to se fino nadovezuje na moju temu o ludilu, dakle, one su u tom sustavu "luđakinje" koje treba potamaniti svim sredstvima, jer su institucije još uvijek prejake, postoje jaki privatni interesi moćnika i slično. Naravno, ne treba potcjenjivati mogućnost i da je Pentagon sa svojim CIAma i drugim službama odlučio malo "poškakljati" Vatikan sa svoje strane... to su već neke igre koje spadaju u područje konkretne politike, ali zapravo, i radikalni feminizam je dio politike, makar mu je cilj uglavnom nerealan i maglovito definiran. U osnovi, svodi se na analogiju s onim što mi je jedan profesor ekonomije pričao o Todorićevom Konzumu i stranim trgovačkim lancima: "kad se počne širiti po Njemačkoj i Italiji, onda ćemo znati da je jači/konkurentniji od njihovih lanaca"... isto tako, dok žene ne budu u većini predsjednici država, dok većina ministara u vladama, direktora korporacija, itd., itd. ne budu žene, dotle će feminizam imati razloga za razvoj i njegova bitka nije dovršena. Nije dovoljno priznati da žene mogu biti predsjednici, ili da crnci to mogu biti, pa postaviti jednoga/jednu za primjer, nego je potrebno da se odnos snaga masovno promijeni u korist žena. I to ne samo po broju radnih mjesta koja zauzimaju u nekim profesijama, nego po utjecaju u društvu, utjecaju koji nose ta radna mjesta/funkcije... Baš sam, recimo, razmišljao o činjenici da država imaju sve manje ovlasti, a sve više se moći prelijeva ne korporacije i nadnacionalna tijela kao što je EU, Bilderberzi, Svjetska Banka i slično... pa se možemo pitati koliko žena ima tamo, u tim institucijama? Dakle, igra je da se žene pripuštaju u one institucije koje više nisu centri moći nego samo izvršitelji, a da se tamo gdje se doista donose odluke i dalje zadržavaju jedino muškarci. Tako muškarci zadržavaju vlast, mijenjajući centre moći i okupirajući ih. Isto vrijedi i za bijelce, na primjer. UN nije tipično središte moći, što je odmah jasno kad se vidi tko tamo sjedi. Ni američki predsjednik to više nije, očigledno, a ni šef Svjetske banke, otkad je to žena (Lagarde). Poznato je kako su u javnost izašla njena pisma Sarkozyju u kojem mu maltene izražava pesću lojalnost... u tom kontekstu, postojanje jedne željezne lady Tatcher doima se više kao iznimka, nego kao pravilo, odnosno radi se o slučaju u kojem je ona bila više On, to jest veće muško od "njih", a ne o promjeni odnosa snaga u korist žena.

  4. #4
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Dakle, da nastavim. Točno je da ova teme za mene ima određenu političku, ali i erotsku komponentu, koje se međusobno prožimaju i nadopunjavaju. S jedne strane to je logično, jer se radi o izrazima erosa, kako u seksualnom, tako i u političkom smislu (tzv. politički eros svakako dobija na snazi kad se u igru uključe i žene), a s druge strane je postavljena ekstremno, jer ekstremizam uz eros obuhvaća najveći mogući udio thanatosa, koji mu još uvijek dopušta da se izrazi kroz život, a ne kroz smrt. Štoviše, ponekad i prijeđe tu granicu pa se i tako izražava, što bi se lijepo dalo ilustrirati primjerom generala Che Guevare... dakle, militantne feministice možemo si predstaviti kao ženskog Chea. Ali postoje li uopće takve osobe u prirodi, ili je to samo gluma? Citirat ću jedno od meni ljepših mjesta svjetske književnosti:

    "KNEGINJA: Vaša me nemoć, doktore Scurvy, uzbuđuje do krajnjeg ludila. Htjela bih da promatrate kada ja - shvaćate, zar ne? - ovaj onaj - samo neću reći s kim - postoji jedan divan poručnik plavih husara života, uz to i netko iz moje klase ili sfere, i jedan umjetnik također... Vaša je nesigurnost za mene rezervoar najrazuzdanijih, spolnih, ženkastih, crijevno-insektnih naslada - htjela bih da poput ženki bogomoljke koje, kako se približava kraj, počinju od glave izjedati svoje partnere koji i usprkos tome ne prestaju s onim - shvaćate, hehe!" (S. Witkiewicz: "Šusteri")
    Dakle, nasuprot nekom uvriježenom poimanju da se kod radikalnih feministica radi zapravo i uvijek jedino o lezbijkama koje bi se htjele razmnožavati partenogenezom, mene zanima ovaj drugi slučaj, žena koje zaista žele uništiti svojeg partnera, ali zato jer ih to na neki način uzbuđuje. Smatram da je patrijarhalna kultura postavljena upravo tako da uništava žene, njihov integritet i osobnost, i dodjeljuje im jedan broj uloga u kojima se moraju radikalno odricati svoga integriteta u korist tzv. "zajednice". Paralela s politikom tu se jednostavno nameće, dakle ako pogledamo EU, u kojoj je navodno feminizam jači, njemu je zapravo na čelu jedna žena - Angela Merkel. Ali kakva je to žena? Ona je, zapravo, na taj položaj (njemačke kancelarke koja "drma" u EU) došla na sličan način kao i naša Jadranka Kosor... njen odnos prema nekadašnjem kancelaru Helmutu Kohlu prilično odgovara načinu na koji je Jadranka igrala prema Ivi Sanaderu, da bi kasnije i sama postala premijerka Hrvatske. Takve žene "na vlasti" (primjer Madeline Albright u vrijeme Clintona ponešto se ipak razlikuje, no tu vidim utjecaj prije svega Hillary Clinton koja ipak nije mogla položaj ministra vanjskih poslova SAD-a tražiti od vlastitoga muža) pokazuju se kao neke "dobre kućanice", koje štede, pospremaju po kući, rade salatu od hobotnice, serviraju u dindrlicama i pokazujući sise... naime, njima je patrijarhalno društvo dodijelilo jedan broj uloga koje one i dalje moraju replicirati. Istinski moćne žene u povijesti postojale su tradicionalno u Britaniji (Elizabeta, Viktorija), Rusiji (Katarina Velika), itd., da ne računamo i one neke primjere velikašica koje su se kupale u krvi svojih sluškinja, naime uglavnom se radilo o osobama plemenitog porijekla i statusa, na koje se moć jednim dijelom prelila iz staleža kojem su pripadale, a drugim dijelom su je imale u vlastitoj osobnosti. Pa ipak, sve su one morala također i "glumiti muškarca" ako su htjele zaista vladati, kao što je i Kleopatra u Egiptu morala nositi onu faraonsku "bradicu" da bi dokazala simbolički svoj status u moći. Dakle, da se vratimo na EU, paralela je u tome da se zemlje u toj tvorevini odriču suvereniteta na način kao što se to žene odriču u tradicionalnom braku. Naime, žena u braku odriče se većeg dijela osobnog integriteta i suvereniteta, da bi ga potvrdila kroz brak, dok muškarac kroz brak potvrđuje svoj integritet i suverenitet. U tom smislu, velike zemlje u EU bi trebale biti "muškarci", a male zemlje "žene", no s obzirom da je najjača zemlja u EU upravo Njemačka koja odbija prihvatiti "mušku" ulogu iz povijesnih i razumljivih razloga, a Engleska i Francuska nemaju ekonomsku moć da bi se ponašale kao muškarci u toj zajednici, imamo jednu dosta neuobičajenu situaciju da "muške" zemlje ulaze u zajednicu da bi žrtvovale dio svojeg suvereniteta i integriteta (jer moraju zbog ekonomskih slabosti), a "ženska" zemlja (Njemačka) kroz zajednicu potvrđuje svoj suverenitet i integiritet, iako to zapravo ne želi, jer se ponaša - ženski. MIslim da tu "prazninu" u patrijarhatu sada obilato iskorištava katolička crkva da bi povećala kroz revitalizaciju patrijarhalnih odnosa (novi papa niti ne dopušta žene u politici) svoj utjecaj u Europi, a nastoji još i dijeliti lekcije s druge strane oceana (koliko im to uspijeva, drugo je pitanje).

    Prema tome, možemo vidjeti da patrijarhalne sheme i obrasci štete i političkim odnosima, da se odnosi koji postoje u tradicionalnom braku transformiraju i prenose na političke odnose, jer sami vodeći političari imaju samo određeni broj dopuštenih obrazaca ponašanja (muško/ženskih), pa im tu niti homoseksualizam ne pomaže jer se i u tom slučaju prenose muško-ženski obrasci, samo na odnosima unutar istog biološkog spola. Problem je, po meni, već u tome što se uništava jednog (ženskog) partnera da bi se potvrđivao drugi, što ujedno i ubija erotičnost odnosa, dok bi thanatos trebalo baš unositi tako da se eros ne uništi, otprilike kako to čine bogomoljke u prirodi. Jasno, muški partner glavu treba držati na sigurnom makar je s takvom partnericom zapravo uvijek u torbi.

  5. #5
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Razvijajući dalje ovu temu, moglo bi se govoriti o:

    a) mogućnosti da postoje neke temeljne psihofiziološke razlike između muškaraca i žena, uslijed čega se patrijarhat nametnuo kao najbolja (jedina) opcija;
    b) o tome da li feminizam uopće teži onom za što tvrdi da mu je cilj - oslobođenje (svih) žena.

    Koliko god tema bila postavljena radikalno, spreman sam otići dalje i tvrditi i slijedeće: da, žene su u suštini drukčije socijalizirane od muškaraca, što može imati uzrok i u većoj fizičkoj izloženosti (slabosti, samoj psihologiji 'konkavnosti' ili nečeg 'otvorenog', naspram nečem što je 'zatvoreno' ili 'probija'...također bi se razlog mogao naći u orijentiranosti žene prvenstveno na preživljavanje vlastite obitelji/muža + djece, što je čisto biološki zadano i opravdano, nauštrb preživljavanja šire društvene skupine, dok je kod muškaraca podjela rada i suradnja bila više izražena (zbog lova); prema tome su žene više orijentirane na razmnožavanje i produživanje vrste, a muškarci na opstanak vrste kao takve, u cjelini... Ako tako gledamo, isključivo ženskoga društva u povijesti nije bilo, osim možda sporadično, dok je isključivo muško društvo sasvim normalna pojava (vojska). Isključivo žensko društvo možemo promatrati na primjeru:

    1) opatica u ženskom samostanu
    2) ženskog zatvora
    3) isključivo ženskog internata

    U sva tri slučaja može se vidjeti da je režim koji vlada u isključivo ženskim društvima kudikamo stroži i okrutniji nego li u najokrutnijoj vojsci ili muškom zatvoru; stoga mi se čini da takva društva ne bi ni mogla dugotrajno opstati kad ne bi bila uronjena u patrijarhalno okruženje. Isključivo ženska društva završila bi kao dječje pleme u romanu "Lord of the flies", samo još puno krvavije i okrutnije. Zašto je tako? Jer, očigledno, žene imaju manje kapaciteta za stvaranje hijerarhija i organiziranih društava od muškaraca. Zašto? Jer su egocentričnije od muškaraca, što vidimo i na primjeru feminizma - njemu, zapravo, nije cilj oslobađanje svih žena, nego oslobađanje samo jedne, posebne skupine žena (pametne, sposobne, obrazovane), dok se ostalih, glupih, neobrazovanih, potlačenih žena ove "više" žene srame - jer su uopće žene. Ali ih ne pokušavaju osloboditi. Ne postoji ženska ideologija koja bi težila "oslobođenju ženskoga naroda". Nacionalizam je, u suštini, suprotan feminizmu, zato što teži oslobođenju cijeloga naroda (pa i glupih i neobrazovanih pojedinaca) od vlasti oligarhije (plemstva, itd.), dok feminizam teži uspostavljanju ženske oligarhije koja se uopće ne brine o ostatku "ženstva", ali se zato itekako brine da bude superiorna muškim oligarsima, tako što će biti još okrutnija, pokvarenija i bezobzirnija od muških pandana. Stoga je feminizam u suštini puno sličniji neoliberalizmu, koji također proizvodi jednu posebnu oligarhiju (bankara, IT stručnjaka, financijaša, špekulanata, trgovaca nekretninama...) s određenim posebnim sposobnostima i minimumom etičnosti i društvene odgovornosti.

    Društvena odgovornost je, zapravo, maksimalna kod iskrenih nacionalista (ne lopova), jer je iskreni nacionalizam istinska briga za kolektiv, dok je iskreni liberalizam istinska briga samo interes pojedinca i s njim klanovski ili rodbinski povezane oligarhije, što kao temeljni princip vodi do atomizacije društva.

    Naš "nacionalizam" oličen u HDZ-u, stoga, nije pravi nacionalizam, nego maskirani neoliberalizam koji teži stvaranju oligarhije. U tome se vrlo malo razlikuje od SDP-ove "socijaldemokracije". Feminizam, pak, kad bi kojim čudom došao na vlast, poništio bi sve klasične razlike između "lijeve" i "desne" politike, jer je u suštini uvijek 'lijevi' (teži oslobođenju potlačene skupine), ali se realizira kao nešto 'ultradesno', dakle tiranija s nekolicinom oligarha. Stoga je danas najviše "feministički" režim u Putinovoj Rusiji, i smatram da je potez Pussy Riota da se Putina prikaže kao patrijarhalno zatucanog lika promašen baš zato što je Putin, glumeći macho patrijarhalnog igrača, najbolje utjelovio politički duh iskonskg feminizma (oligarhija s militantnom tiranijom). Taj se duh ne brine za malog čovjeka, glupog čovjeka, običnog čovjeka, Rusa... bitno mu je samo održavanje vlasti oligarha u sprezi s tajnim službama i uništavanje svih političkih oponenata. A i s neoliberalizmom ima "zajednički jezik", jer je Putin jedan od najbogatijih ljudi na svijetu.

    Zato, rekao bih, obrazovane žene u Hrvatskoj danas instinktivno podržavaju ultradesne opcije - jer osjećaju da su one u svojoj biti feminističke, makar su njihovi eksponenti tobožnji macho muškarci kao Karamarko ili Kalmeta. A uostalom, Kalmeta vjerojatno brije noge, ne bih se čudio da i Karamarko...

    Nadalje, budući da su žene upravo važnije za održanje obitelji (što vidimo i na primjeru sadašnjeg pokreta "U ime obitelji", gdje su žene vrlo istaknute i aktivno ga podržavaju), optuživanje muškaraca radi širenja navodne gej i neoliberalne ideologije koja uništava obitelj je promašeno; naime, muškarci su zaduženi prvenstveno za opstanak društva, a ne za opstanak obitelji - takva je podjela rada po spolovima unutar ljudske vrste - pa su prema tome i žene 'krivci' za raspad obitelji, a ne muškarci, kao što su, vjerojatno, žene i krive za porast neoliberalne ideologije u svijetu (koja najviše odgovara ženama jer ih oslobađa, obrazuje i iizjednačuje s muškarcima). Muškarci se, jednostavno, prilagođavaju sve većim zahtjevima oslobođenih žena, koje od njih traže da budu maksimalno estetski ugodni, bogati, uspješni, duhoviti, kreativni, blabla... ukratko, supermeni da bi zadovoljili zahtjeve i kritično oko takvih žena... normalno, to dovodi automatski do porasta metroseksualizma i homoseksualizma unutar muške populacije, jer kada uvidi da ženskim zahtjevima nikako neće moći udovoljiti okreće se slijedećem, ipak malo manje kritičnom potencijalnom partneru, muškarcu, makar se kritičnosti i diskriminatornosti pri odabiru partnera ne može više osloboditi.

    A selektivnost pri odabiru partnera je prije svega ženska osobina, jer su one u podjeli rada po spolovima zadužene za odabir što boljih gena, dok su muškarci bitno manje selektivni. Dokaz: pogledati forumske teme o najljepšim ženama i muškarcima koje na kojima pišu a) žene; i b) muškarci, pa će se vidjeti da žene imaju barem 10 puta više kriterija i zahtjeva na fizički izgled, uz sve ostale stvari koje moraju zadovoljiti, od muškaraca.

    A neoliberalizam je, u suštini, diskriminacija po kupovnoj moći i svim mogućim kriterijima, proizvodnja razlika i podizanje kriterija radi diverzifikacije proizvoda (što se pogrešno naziva: kvaliteta). U nacionalizmu (pa i realnom socijalizmu) se proizvodi uglavnom standardiziraju i prilagođavaju potrebama širokih masa, što je prisutno i u normalnom kapitalizmu, ali ne u kapitalizmu neoliberalnog tipa koji proizvodi samo da bi prodavao i gomilao hrčkovski sve veće i veće mase fiktivnih novaca, ne obazirući se na stvarne potrebe ljudi i naroda. Posve nalik na feminizam, koji je kritičnost i diskriminacija po svakoj mogućoj osnovi radi navodnog izjednačavanja (čak i dotle da se ide u jezični purizam i traži uvođenje riječi koje imaju ženske nastavke tamo gdje ih nema, npr. ministrica), te diskriminacije samih žena po ženskoj osnovi (jer su sve previše glupe, lutkice, izmanipulirane... to ide dotle da pod oštrim okom prave feministice nijedna ne udovoljava kriterijima osim vrhovne, slično kao i kod pravovjernosti komunista u staljinizmu), te diskriminacija muškaraca po svim mogućim osnovama, prije svega jer nisu žene, jer nisu dovoljno metro, prosvijetljeno, urbani, pametni, blabla... Kao i kod neoliberalizma, krajnji cilj feminizma je proizvodnja krajnje nesigurnih i nezadovolj(e)nih bića, koja će onda biti podatna da ih se manipulira na različite načine putem masovnih medija i da im se prodaju svi mogući proizvodi za ispravljanje navodnih nedostataka, od čega u konačnici profitira samo jedna mala skupina, oligarhija.

  6. #6
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Ako se nekome čini da je ovo s Putinom i feminizmom malo "far-fetched", apsolutno je u pravu. No, to ne znači da je i netočno. Ali budući da je danas svijet globalno selo, više nije niti bitno tko zagovara kakav sustav, jer se svi sustavi malo-pomalo izjednačuju, bilo da su neoliberalno-demokratski kao SAD, neoliberalno-komunistički kao Kina ili neoliberalno-tradicionalistički kao Ruska federacija. Poanta je da se svuda stvara jedna oligarhija, koja čak uspijeva da većina za nju glasa. Jer imaju oprane mozgove i ne znaju bolje. Tako Putina navodno podržava 56% Rusa. Da je slučajno predsjednik dr. Hanibal Lecter glasali bi i za njega, pod uvjetom da ga mediji prikažu u pravom svjetlu. U čemu je problem? U tome da se svijet sve više, zapravo, feminizirao, tako da feministička borba gubi svoj smisao. Žene koje zaista nastoje biti "kao muškarci" zapravo su gubitnici te spolne tranzicije... Izborile su se za sve neugodnosti koje inače obavljaju muškarci - odlazak u vojsku, dugotrajni naporni (i fizički) rad, užitak da te netko upuca na dužnosti kao policajku... a s druge strane nisu dobile ništa naročit. Porodiljni dopust, koji je sada obavezan i za drugog (muškog) roditelja. Ma, krasno. Žena ti rodi i ti odeš doma podojit dijete ili što? Ali feminizacija društava u globaliziranom svijetu vidljiva je prije svega u načinu na koji se danas bori, pobjeđuje i vodi ratove. Je li nekad bilo zamisliivo da vojskovođa i strateg sjedi u nekoj jazbini, prikuplja i obrađuje obavještajne podatke, vrti ih preko superkompjutera da bi dobio sigurnosnu stratešku sliku... ma ne, pa Čerčil, Staljin i Tito sigurno nisu tako radili - jednostavno su imali jaja i odlučivali. To je bio muški svijet. I kad su bacili bombu na Hirošimu to je bio jedan normalan, muški potez, odluka koju je donio jedan kauboje u stilu Džona Vejna i znao je da je to ispravno, jer je time pokazao malim, feminiziranom Japancima koji su bili spremni čak i sami sebe ubijati u avionima da bi pobijedili. Takvu taktiku zasigurno može smisliti samo neki ženskasti um, jer muški um nije na taj način tvrdoglav, kao komarac. Muški um ode u Termopilski klanac i izgine do zadnjega u par dana, s mačem u ruci, ne uništavajući pri tome gomilu metala i visokosofisticirane tehnike nabijejući se iz oblaka avionima u brodove i nosače aviona. I nakon poraza u II. svjetskom ratu su Japanci kroz pokušaje da budu što više macho ostali, zapravo, robovi svojih žena... radeći do iznemoglosti da bi na pustopoljini od otoka podigli nekakvu snažnu ekonomiju, tako ostarjeli i polucrknuti došli bi kući ženama koje su u međuvremenu već promijenile sto tuceta Hitachi vibratora očekujući ih da se vrate s posla, da bi im na kraju jednostavno uručile - razvod i zahtjev za pola imovine. I tako su Japanci upoznali 'blues'.

    No, feminizacija svijeta započela je zapravo s Hitlerom. Hitler nije bio neka muškarčina, zapravo je bio slikar, osjetljiva dušica koja je crtala planine koje se nježno uzdižu nad jezercima, nećkajući se da se u njih zabiju kao Hitachi, ili ovčice kako brste travicu na ubavim proplancima... Kao takav, shvatio je da neće daleko dogurati ne napravi li od sebe muškarčinu i po. I to je uspio. Postao je okrutan fuhrer... no, karakter njegove vlasti zadržao je žensku selektivnost, brigu za čistoćom (etničkom, kulturnom, i svakavom), želju za iskorjenjivanjem "degenerične" umjetnosti, to jest često i one koja je eksplicitno prikazivala seks... naime, nacizam je svoju snagu gradio suzbijanjem erotskog i intimnog kako bi ga pretvorio u nasilje. Postoji knjiga o tome, no ne sjećam se sad točno... Dakle, svaki režim koji suzbija seksualno i nastoji ga pretvoriti u picajzliranje, koliko god bio agresivan i opasan, zapravo je feminiziran. Može li netko zamisliti Tatare Timura Lenka ili Mongole Džingis-kana kako provaljuju iz Azije i umjesto da siluju odvode u logore i tamo pod maksimalno kontroliranim uvjetima spaljuju neprijatelje ili eksperimentiraju na njima u svrhu znanosti ili umjetnosti kao Mengele? Naravno da ne. Takvo što bilo bi odveć feminizirano. Dakle, iako je nacizam zadržao brigu za hijerarhijski ustroj koja potječe od muškog gledanja na društvo, u bitnim duhovnim elementima se feminizirao, toliko da neki i danas smatraju da je riječ o pritajenoj homoseksualnosti. Razvojem tehničkih sredstava i metoda prisluškivanja i tajnog praćenja, nadzora, te propagande, svijet se još više feminizirao - koristeći ove tradicionalno ženske metode borbe koje su u muška, viteška vremena smatrane sramotnim i kukavičkim.

    Prisluškivanje na vratima, korištenje kućanskih aparata, nadziranje muža... to su sve, zapravo, ženske tehnike vladanja koje su prodrle nezadrživo u visoku politiku i učinile današnji patrijarhalni svijet izrazito feminiziranim. Dok se nekad, u muškom svijetu, ratovalo otvoreno, lukavstvom, mišićima, topovima, na konjima, danas se ratuje iz sobičaka i automatiziranim bespilotnim letjelicama, dronovima, a poraženog neprijatelja (npr. Gadafija) se ritualno nožem "ubija" u dupe. Do te mjere se svijet feminizirao da je prava, muška, otvorena borba postala gotovo nezamisliva i naš mali Balkanski rat je jedan od rijetkih, posljednjih primjera takvog muškog ratovanja nad kojim se većina svijeta zgražala... da nije bilo američkog ometanja elektorničkih komunikacija krajinskih Srba teško da bi nas ikada smatrali dovoljno civiliziranim (čitaj: feminiziranima) da nas pripuste u 'normalan' svijet, gdje pukovnici idu po konferencijama, objavljuju znanstvene radove i doktorske disertacije o nadzoru granice, satelitskoj kontroli... jadan Gotovina u takvom svijetu i može biti jedino "ribar"!

  7. #7
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Dakle, tradicionalan svijet bio je "muški". Feminizacija započinje prvo s modernom i strukturalizmom, kao prvom crtom obrane od feminizacije, a nastavlja se s poststrukturalizmom, postmodernom.

    U čemu je stvar? Premda je žensko načelo selektivnost, ono se odnosi na diverzifikaciju osobina, konkretizaciju, usložnjavanje, povećavanje kompleksnosti svijeta, pri čemu svijet sve više tone u iracionalnost. Na primjer: uzmimo da za početak želimo čokoladu, ali to nije ženi dovoljno, jer ona želi baš Milka čokoladu s nugatom, ali i to je preobično, nego je potrebna prailna s nugatom i kokosovim punjenjem i još s želeom od trešnje na vrhu. To bi možda kod žena prošlo, no selektivnost ide i dalje, diktirana iracionalnim pulsacijama intimnog. Intima dobija prioritet i prelijeva su u društveno, koje time postaje sve više iracionalno. To je feminizacija. S druge strane, muško načelo je pojednostavljivanje, simplifikacija, apstrakcija, generalizacija. Muškarci izvlače bitne karakteristike i na temelju njih dijele u skupine. Muškarci bi od "čokolade" generalizirali još više i htjeli bi "slatko" ili naprosto "hranu". Muškarci ne kompliciraju. No, "moja" i "tvoja" hrana je kod muškaraca jasno razgraničena. Muškarci vole jasne granice između stvari, tako da je kod muškaraca izražen princip razgraničavanja, odvajanja, ali ne na načelu selektivnosti nego na načelu posjedovanja (moje/tvoje). To je zato što su muškarci tradicionalno bili zaduženi za pribavljanje hrane i nisu imali puno vremena birati hranu (u lovu), dok su žene, ako su i nabavljale hranu, to činile skupljanjem žitarica, bobica i slično pri čemu su uvijek nastojale pronaći takvu koju još nikad prije nisu vidjele (takvo njihovo ponašanje danas vidimo, npr. u supermarketima). Muško načelo je održavanje granica, muškarci su prirodni "graničari" koji održavaju granice kako u fizičkom svijetu, tako i u duhovnom svijetu ideja, kako bi se očuvala racionalnost mišljenja i rasuđivanja (na dualisitčkoj osnovi).

    Iz ovoga postaje jasno na koji način je neoliberalizam u svakom pogledu feminizirajući sustav. On, prije svega, teži uklanjanju granica, svih granica (ne samo između država, radi slobodne trgovine, nego i između kultura, rasa itd.) Dakle, on teži spajanju i miješanju, tom jednom tradicionalno "vještičjem" modelu stvaranja koji se tradicionalno povezuje s ženskim načelom (npr. kineski: jin). U tom miješanju, načelo selektivnosti ipak potencira sve veću diverzifikaciju proizvoda, ali takvu gdje će karakteristike različitih kultura, vjera i drugih tradicionalnih koncepata biti postmodernistički izmiješani kao u vještičjem kazanu. To je, zapravo, korijen New Age fenomena spajanja različitih vjerskih tradicija koji se obično povezuje s globalizacijom. Uklanjanjem granica između vjera, kultura, itd., dobijamo više mogućnosti kombiniranja i spajanja, čime se različitim permutacijama/kombinacijama dobija sve veća diverzifikacija. Svijet postaje sve kompleksniji, zapravo u suštini intimniji, a budući da je takvu kompleksnost ljudskom umu nemoguće analizirati u realnom vremenu i promjene postaju brže, prebrze da bi ih se analitički moglo slijediti, a količine informacija za analizu sve veće i veće da ih sve teže mogu obrađivati i superkompjuteri, time se u svijetu povećava iracionalnost.

    I same društvene znanosti koje se bave ovim fenomenima postaju sve iracionalnije i odustaju od nekih (muških) načela tradicionalne znanosti koje postoje npr. u prirodnim znanostima, čime postaju plodno tlo za bujanje raznih ideoloških bulažnjenja. E, na tom tlu se odlično snalazi baš - feminizam. I militantni i onaj obični. No, očigledno je iz ove analize da je baš feminizmu neoliberalizam naličje koje ga omogućuje, premda se načelno feminizam neoliberalizmu odupire. To je, naravno, posljedica ove sve veće iracionalnosti i tzv. "liminalne" logike, koja proizlazi iz same liminalnosti, ukidanja jasnih granica. Nešto može biti istovremeno i to nešto i svoja suprotnost, prijelaz... Dok se kod muškaraca ritualom prelazi izravno iz dječaka u muškarca (lako je zamisliti koji bi to bio ritual), kod žena imamo dugotrajni prijelaz od djevojčice/djevojke u ženu, polufaze u kojima je još ne žena, ali ne više djevojka, itd. Za islutraciju pročitati slijedeće:

    http://digitalcommons.macalester.edu...ntext=himalaya
    http://en.wikipedia.org/wiki/Liminality

    Sve veća liminalnost i iracionalnost u svijetu proizvodi sve više mimetičkog, imitativnog ponašanja, a samim time raste i iracionalnost, jer:

    Mimesis, or the imitative aspect of human behavior, is an important aspect of liminality.[59] Individuals who are trapped in a liminal situation are not able to act rationally for two reasons: “first, because the structure on which ‘objective’ rationality was-- based has disappeared; and second, because the stressful, emotive character of a liminal crisis prevents clear thinking”.[60] This can lead to “mimetic” behavior on the part of the trapped individuals: “a central characteristic of liminal situations is that, by eliminating the stable boundary lines, they contribute to the proliferation of imitative processes and thus to the continuous reproduction of dominant messages about what to copy”.[61] Without stable institutions (which are effectively broken down in a liminal period), “people will look at concrete individuals for guidance”.
    - je struktura na kojoj se temlji objektivna racionalnost "uklonjena"
    - jer stresan, emotivan karakter liminalne situacije sprečava jasno razmišljanje

    Čak je i "virtualni svijet" ili cyberprostor granični prostor između fizičke realnosti i intime (unutrašnje realnosti) u kojem su u jednakoj mjeri i prisutne i nisu prisutne obje te stvari, a u kojem ovo sada pišem, također jedan primjer liminalnosti, situacije u kojoj je u jednoj mjeri uklonjena struktura na kojoj se temelji objektivna racionalnost - pa donekle i sama realnost. Uvođenje funkcije "moderatora" na forumima ima zadaću čuvanja objektivne racionalnosti, odnosno razgraničavanja (npr. baniranjem ili kartoniranjem) između "ispravnog" i "neispravnog"... koja bi se inače sasvim izgubila, odnosno počeli bi prevladavati likovi "varalica", odnosno "trolova", kao što vidimo iz nastavka članka o liminalnosti:

    This notion of imitation is closely tied to that of the trickster figure. The trickster is a universal figure that can be found in folktales and myths of nearly all cultures. These tricksters can be characterized as follows:

    [they] are always marginal characters: outsiders, as they cannot trust or be trusted, cannot give or share, they are incapable of living in a community; they are repulsive, as – being insatiable – they are characterized by excessive eating, drinking, and sexual behavior, having no sense of shame; they are not taken seriously, given their affinity with jokes, storytelling, and fantasizing.[63]
    U svemu tome, možemo vidjeti feminizam kao jednu iracionalnu pojavu "prevare" koja se u današnjem sve više iracionalnom svijetu snalazi kao riba u vodi, odnosno svodi se na nešto kao "trolanje" po svjetskoj politici i društvenim znanostima.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts