+ Reply to Thread
Page 2 of 2 FirstFirst 1 2
Results 11 to 20 of 20

Thread: Što je prezir?

  1. #11
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Možda jedna od rijetkih pametnih hrvatskih poslovica je: "gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna".
    Ali evo, otkad smo dobili demokraciju, čeljad je to shvatila kao poziv na rat svih protiv svih, a ne kao civiliziranu utakmicu u kojoj na kraju ipak slijedi - dogovor. I to na korist, a ne na štetu svih zainteresiranih. Dogovori na štetu jednih, a korist drugih na kraju uzrokuju ratove (npr. Versailski mir nametnut Njemačkoj). Uzmimo, iz perspektive Zagrepčana, svi koji su se "dotepli" ovamo, prije svega hercegovci, bosanci i dalmatinci su štetočine koji ništa ne pridonose, samo žive od socijalne pomoći, mažnjavaju stanove... iz perspektive nekog useljenika iz BiH njih maltretiraju (!) kad im kažu da imaju dvije domovine, jer im neizravno sugeriraju da ni u jednoj više nisu stvarno dobrodošli, u jednoj jer su u nju došli, a u drugoj jer su iz nje otišli. Ili tako nešto sugerira Jergović. Pa što je onda dolazio?! Nije mu bilo bolje tamo? Da im kažeš da imaju jednu domovinu, oni bi i opet tražili da im obje domovine kažu da su im jedine, a oni bi onako kao "umiljato lane koja dvije mame cica"... Iz perspektive Dalmatinca, Zagreb im sve uzima, nikakav novac ne ostaje kod njih, isto vrijedi i za Slavoniju, Istru, Rijeku, itd. - zapravo, istina je, Hrvatska je centralizirana, ali zato, eto, oni dođu u Zagreb pa uzmu i odnesu natrag to što je Zagreb njima uzeo. U čemu je problem?!? Rođeni Zagrepčani ionako ne vide tu lovu, ali niti ne trebaju je vidjeti, jer nije njihova, nego povučena iz "provincije". Ali Zagrepčani bi htjeli da njima kapa ta lova, ali je ne bi dali drugima, od kojih uzimaju, a ovi drugi bi htjeli biti Zagrepčani... kao u onom Monty Pythonovom "Life of Brian" kad jedan demonstrant kaže "Želim imati pravo zatrudniti i imati djecu". A drugi njemu: "Ali ne možeš kad si muškarac." A on: "Ali želim imati to pravo." I tako Zagrepčani zavide Hercegovcima jer su složni i imaju dobre aute, Hercegovci zavide Zagrepčanima jer se prave kulturnijima, Dalmatinkama su se Zagrepčanke nekad rugale da ne briju noge, Istranima se svi rugaju jer ne znaju što su zapravo, a oni žele biti svoji na svome, samo pod Italijom jer je tamo najbolja lova, malo su zaboravili kad ih je Mussolini stavljao na ricinus...

    I sve je to, u biti, sasvim iracionalno. Moglo bi nam biti odlično, samo da nismo toliko negativni jedni prema drugima i da se ne damo navući na međusobne svađe i obračune, iz kojih - naravno - najbolje profitiraju organizirani kriminalci. Jer oni se uvijek između sebe dogovore, Srbi, Hrvati, Dalmatinci, Istrani, Rusi, Talijani, itd. Kod njih, ako padne dogovor, nekoga narežu za doručak ribama i stvar ide dalje. Efikasno. I zato, i opet, dok ne budemo spremniji na dogovaranje i razgovaranje između sebe, dotle ćemo imati i taj problem organiziranog kriminala, korupcije, mahnite krađe, nametanja lokalnih silnika i moćnika u poduzećima, lokalnim samoupravama, itd. No, eto, tako nama paše. Na našoj maloj razini svatko prije svega gleda svoje dupe, ima li novi auto, djecu, ženu, muža ljubavnicu, ljubavnika. Tako i u svijetu i kod nas, samo se drugdje ipak malo bolje oko toga dogovore pa na kraju ipak malo manje sranja rade od nas, jer mi mislimo da moramo uvijek biti najpametniji, naj, naj... taj mentalitet više ne postoji nigdje u svijetu, samo valjda ovdje, u slijepom crijevu svijeta zvanom Balkan.

    I zato, podržavajući taj mentalitet, najmanje činimo za dobrobit čovječanstva.

  2. #12
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Sad smo malo otišli u offtopic. Ali tema prezira je vrlo široka. Po meni, to je jedno vrlo racionalno utemeljeno, izvorno europsko osjećanje civilizacijske nadmoći. Potječe iz starog Egipta i Rimskog carstva; na temelju takvih osjećaja superiornosti gradile su se dugovječne totalitarne monarhije i imperije. Ne znam, doduše, za Maje i Asteke, moguće da su i oni imali faze preziranja okolnih urođenika. No, ako je prezir i shvatljiv iz perspektive velike i nadmoćne (vojno, tehnološki, znanstveno, kulturno) civilizacije, ako je razumljivo pokrštavanje urođenika u Latinskoj Americi ili istrebljenje Indijanaca u Sjevernoj Americi, teško je shvatljiv osjećaj prezira koji se javlja u malim društvima, malim i zaostalim predjelima kao što je Balkan, Kavkaz ili Afrika. A baš tamo prezir i hvatanje za "čvrste vrijednosti" djeluju najjačima i pokreću krvave ratove, dok velike civilizacije ipak prije svega ratuju iz interesa. Osim toga, velike civilizacije nužno moraju primiti jedan broj "barbara" i civilizirati ih, dakle one niti ne mogu biti etinički ili rasno čista područja. Prema tome, prezir malih civilizacijski ne može biti utemeljen na civiliziranosti ili jačoj tehnologiji, ali može biti utemeljen na ponosu radi uništavanja istoga. To su neki prepoznali kada su u nas govorili o "barbarogeniju". Primjer za barbarogenij je talibansko uništavanje velikog kamenog Bude eksplozivom, jer ne odgovara njihovim "čvrstim vrijednostima". Koje su "talibanske vrijednosti". Nema ih. Osim dizanja u zrak. Talibani iza sebe nisu ostavili poeziju, književnost, umjetnost, lijepe slike... Tim više su upućeni da sve to preziru i unište, što sami nemaju. Prema tome, "čvrste vrijednosti" u malim kulturama i sredinama, koje su nužno upućene na suradnju s većima i primanje njihovog utjecaja, može imati samo netko tko je pretežno neobrazovan ili takve kulture nema, ili jednostavno ako i ima ne prepoznaje da mu je došla izvana. Uzmimo Hrvatsku - kad bismo izbacili sve odjevne predmete koje nismo sami izmislili, ostala bi nam jedino kravata. Oko vrata. I drvo da si ju prebacimo preko njega.

    S druge strane, čuju se često priče o "žabama koje ne primijete da ih kuhaju, pa poslije ne mogu iskočiti vani". Pa zašto obožavatelji Peruna i Svaroga nisu vidjeli da ih sv. Ćiril i Metod kuhaju? A vjerojatno su imali neki interes da budu skuhani... sada ga više nemaju, ali te vrijednosti koje su im oni dali i dalje zdušno brane.... Doduše, ne baš zdušno, kada se radi o Ćirilu, ali eto, zaboravi se to... bar je Metod neupitan. Prema tome, u čemu je problem biti skuhan ako ti koristi? Je li trebalo odbiti elektrifikaciju zato što je došla od komunista? Ili zato što je Tesla bio Srbin? Naše čvrste vrijednosti tražile bi da se vratimo u pećine i zapalimo baklje, jer to je - kako se vidi u Krapini - zaista izvorno, čvrsto naše... i ne može nam to nitko oduzeti.

    Ako se pravo razmisli, ni sama diktatura utemeljena na čvrstim vrijednostima nije naš izum. To smo preuzeli. I danas gledamo prema Rusiji, ugledali bismo se na Putina. Možemo li išta sami izmisliti?

  3. #13
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Dakle, i same "čvrste vrijednosti" kao pojam ili nešto što bi trebalo podržavati - nisu NAŠE čvrste vrijednosti. Mi, Hrvati, u povijesti nismo imali čvrste vrijednosti. Okretali smo se kako je vjetar puhao i pokušavali nešto uloviti. Nismo upravljali sami sobom, bili smo konobari, kuhari, sluge, činovnici. I naravno, Igora Mandića sada smeta kada ljudi, nakon što su upropstili i pokrali svoju zemlju, masovno hrle raditi te poslove u Njemačku kao gastarbajteri. I to za dobru plaću. Ne bune se, sretni jer su se riješili domaćeg izrabljivača. Zašto ga to ljuti? Jer je Jugoslaven. On, jednostavno, nije baštinio tradicionalne hrvatske vrijednosti koje ovdje volimo i koje smo slobodnom voljom izabrali. Vrijednosti služenja jačemu od sebe. To što naše vrijednosti nisu i općeljudske vrijednosti, jer ljudi obično teže izdići se iznad drugih, a ne biti sluge, ne treba nas uzrujavati. MI imamo svoje vrijednosti. One su čvrsto s nama. Nećemo ih se nikada osloboditi. Neka se drugi razvijaju, neka stvaraju civilizacije, umjetnost, kulturu, povijest... MI imamo svoje vrijedsnoti i to nas uopće ne zanima. Izborili smo se. Iapk, javljaju se neki koji bi htjeli da budemo samostalni i žele da ne služimo drugima. To su pravi antihrvati, neka pogledaju malo u povijest pa će vidjeti da mi nikada nismo imali takve vrijednosti. Nikada nismo htjeli tuđe, uvijek smo samo htjeli svoje i uvijek smo imali sve manje i manje. Ostali smo bez Zemuna, Vojvodine i Boke. Skoro i bez Zadra. Dobro, Istra je tu, to su nam drugi dali, nećemo se sad žaliti... makar, jasno je da ćemo i to jednom izgubiti, jer moramo se držati svoje tradicije.

    Prema tome, Hrvati, da ne bi prestali biti Hrvatima, moraju nastaviti izumirati i smanjivati se, to je jasno. Na kraju ostat će samo jedan/jedna, koji će ponosno reći - umirem, ali barem sam istrajao u svojim čvrstim vrijednostima nestajanja do posljednjega.

  4. #14
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Naravno, ovo je sad bio sarkazam. Odnosno malo grublja ironija ili cinizam koji ima prizvuk autoironije. Zapravo, da napravim malu digresiju (a to će nam poslije dobro doći za temu o pr(ij)eziru, da vidimo koja je zapravo razlika između sarkazma, ironije i cinizma.

    Sarcasm - "a sharp, bitter, or cutting expression or remark; a bitter gibe or taunt." Sarcasm may employ ambivalence, although sarcasm is not necessarily ironic.

    Irony - Irony (from Ancient Greek εἰρωνεία (eirōneía), meaning "dissimulation, feigned ignorance"[1]), in its broadest sense, is a rhetorical device, literary technique, or event characterized by an incongruity, or contrast, between what the expectations of a situation are and what is really the case, with a third element, that defines that what is really the case is ironic because of the situation that led to it. The term may be further defined into several categories, among which are: verbal, dramatic, and situational.

    Cynicism - cyn·i·cism (s n -s z m). n. 1. An attitude of scornful or jaded negativity, especially a general distrust of the integrity or professed motives of others.
    Koja je od ovih retoričkih tehnika ili načina izražavanja najbliža preziru? Smatram da je riječ o sarkazmu, ali one vrste koja nije ironična. To je, jednostavno, grubo pranje druge osobe. Tipičan primjer sarkazma su npr. tekstovi Ivana Starčevića. Ne sjećam se je li ga netko već tužio zbog uvrede, ali smatram da bi to bilo pogrešno, budući da se radi o legitimnom izražajnom sredstvu (sarkazmu); dok se, npr. kod Srećka Jurdane radilo o vrijeđanju. Ironija je već suptilnija. Budući da se na neki način osoba koja je ironična stavlja u cipele one druge osobe, ali ne ostaje u njima, nego se naprotiv izvrće iz njih u suprotnu poziciju, kao da hoće reći "ja tebe razumijem, ali..." Sarkazam odbija razumjeti. On je upravo grubo odbacivanje razumijevanja drugog. I to je legitimna pozicija. Ironija pokušava razumjeti, ali ipak odbacuje. Cinizam se pak postavlja u poziciju nekoga tko sve razumije i sve odbacuje. Naravno, time cinična osoba riskira ispasti ignorantom, ali mislim da je bitno istaknuti da cinizam ne podrazumijeva "prezir"-ni stav. Naime, cinik, kao pas (riječ dolazi od grč. kyon, kynos - pas) odbija bilo kakve vrijednosti od sebe i sebe stavlja na istu razinu s psom ili bilo čim što nije vrijedno ničega, ali upravo iz te pozicije može lako pljunuti po svim tzv. vrijednostima. Dok s druge strane preziran stav podrazumijeva da osoba sebe smatra primjerom nekih vrijednosti koje drugi nemaju ili nemaju u jednakoj mjeri kao i ona.

    Hoću reći da ako se i ne slažemo s prezirom kao stavom prema drugome, ako nismo cinici ili nihilisti koji odbacuju u startu sve vrijednosti, svejedno možemo legitimno biti sarkastični, ako taj način izražavanja u sebi sadrži i element autoironije, odnosno djelomično pljuvanja i po samome sebi (i ja sam isto Hrvat )

  5. #15
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Ako bismo pak tražili negaciju sarkazma, ironije i cinizma, najbliže bi bilo da je riječ o idealizmu. Ideal je nešto što posjeduje gotovo apsolutnu vrijednost za idealista, pa idealiziranje ljudske rase može biti idealna negacija sarkazma, ironije i cinizma prema nekim primjercima. No, takva je pozicija u praksi teško održiva, a evo i zašto. Idealisti su vrlo nisko na ljestvici vrijednosti gotovo svih osim njih samih, pa čak i drugih idealista! Kako je to moguće? Zar idealisti nisu braća koja se pomažu u nevolji? Ne, jer svaki idealist je idealist na svoj način, i idealizam drugih mu je odbojan i nakaradan.

    Idealizam kojim je Zvonko Bušić volio Hrvatsku nakaradan je svima koji ne dijele njegov idealizam, a to su, zapravo - svi. No, priznajući mu u konačnici taj idealizam, Bušić je postuhmno izdignut iznad razine običnog terorista, što mu za života nije priznavano. Zašto? Jer terorizam (uibjanje radi ideala) nije popularan među većinom običnih realista, a nekmoli cinika, ironičnih i sarkastičnih ljudi. Idealist je u bitnom odvojen od realnosti (zato i jest idealist, jer vjeruje u nešto premda mu realnost govori suprotno), ali je isto tako i nesposoban prezirati. U svojem idealizmu, on nikako ne može biti rasist, fašist ili bilo što slično, jer se ne bori za superiornost svojih vrijednosti, nego naprosto gine i ubija za svoje vrijednosti.

    Cinici, ironični i sarkastični imaju doticaj s realnošću, ali upravo onoliki koliko im je potrebno da bi tu realnost na neki način prikazali kroz svoju optiku, panoramu, na način koji se njima sviđa, i da vrijednosti drugih (idealista i realista podjednako) budu kroz to cirkusko ogledalo distorzirane upravo po njihovome guštu. Stoga se njima može prigovoriti na određenoj podmuklosti prema tuđim vrijednostima, no s druge strane, oni će reći (osim možda jedino cinika )da se samo bore za istinu. A istina, također, na jedan način je nekakav nedostižan ideal.

    Cinik će reći da se on smije svakoj istini, kao najudaljeniji od idealizma i bilo kakvih vrijednosti, no iz tog stava će povući upravo svoju vrijednost (vrijednost odbacivanja bilo kakve ideološke okovanosti). Ono što ciniku nedostaje je, međutim bilo kakva pozitivna usmjerenost, odnosno prikriveni ili otvoreni nihilizam. To je određeni problem ciničnog stava. Također, ciniku se može prigovoriti na određenom ziheraštvu ili kukavičluku, jer odbijajući zauzeti stranu ili podržati bilo kakve vrijednosti, on se ne upušta ni skim u direktan sukob; s druge strane, budući da je latentno sa svima u sukobu, za takav je stav potrebno dosta otpornosti.

  6. #16
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Kako god, prezir kao osjećaj i stav prema drugome izražava pripadanje kolektivnim vrijednostima, krugu, civilizaciji, dok su cinizam, ironija i sarkazam bitno individualni načini izražavanja individualnih stavova i vrijednosti. Budući da su kolektivne vrijednosti nadređene individualnima kod većine pojedinaca, odnosno predstavljaju dio njihovog socijalnog i kulturnog kapitala kako ga shvaća P. Bourdieu, onda iz njih proizlazi također i odnos moći, hijerarhija, to jest simboličko nasilje kojim jedna skupina nastoji drugu podvrgnuti svojim vrijednostima. I izraz tog simboličkog kolektivnog nasilja u svojoj individualnoj formi jest upravo - prezir. On označava pripadnost aristokraciji, deklariranje svojeg socijalnog i kulturnog kapitala kojim se izdižemo iznad drugoga i kojeg, zapravo, pretvaramo i u ekonomski kapital - jer samo posjednici određenog sociokulturnog kapitala (recimo određenog naglaska, pisma, porijekla, vjere, domovine, "korijena"... ) mogu ga pretvoriti u ekonomski kapital i u odnos moći koji proizlazi iz veće količine tog kapitala. Naime, oni će puno prije dobiti dobar posao, bit će promaknuti u službi, novac će se "lijepiti" za njih... Štoviše, uspjet će se i politički nametnuti, svojim prezirom, tako što će djelovati fetišistički na narod.

    O čemu se tu zapravo radi? Ovo mi zvuči tako zgodno, da bih skoro otvorio temu "Uspon poitičkog fetišizma u Hrvatskoj..."
    Naime, politički fetišizam je predstavljanje samoga sebe, pojedinca kao zastupnika grupe, zastupnika vrijednosti. Kada jedan čovjek delegira svoju moć drugom čovjeku, tu se ništa bitno niti loše ne događa. No, delegat veće grupe ljudi ima na kraju veću moć od onog pojedinca koji je za njega glasao i prenio mu tu moć. On je mali mravac iz grupe, a ovaj je totem, idol, veliki vođa. Kako se uspijeva nametnuti masi? Tako što poništava svoju individualnost i prikazuje se kao da je isključivo sastavljen od kolektivnih vrijednosti. I tako, na taj način, delegat grupe zapravo stvara tu grupu - on joj nameće kolektivne vrijednosti koje oni, tobože, svi dijele, i postaje njihov "fetiš", simbol moći, koju izražava prezirom prema onima koji imaju druge fetiše ili koji te kolektivne vrijednosti ne dijele. Nije loše ako takav "fetiš" ujedno pripada i nekom "polju" moći u društvu (prema teorijama P. Bourdieu-a), npr. sferi kulture ili znanosti. Tako, na primjer, sveučilišni profesor ili istaknuti intelektualac koji se prikazuje glasnogovornikom jedne društvene skupine, iako ne raspolaže nekom stvarnom fizičkom moći, može ostvariti značajnu "simboličku moć", autoritet, koja čini da mu se ljudi pokoravaju kao da ima i stvarnu, fizičku/ekonomsku moć... koju na kraju može i ostvariti.

  7. #17
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Sad bih još dodatno razvio ovu temu, budući da je ona otišla previše u pravcu političkog, a zapravo se radi o nečem što je duboko intimno. Smatram da je prezir u osnovi autodestruktivan. On polazi od političkog fetišizma, dajući nekom zamišljenom autoritetu, Bogu, Peđi, Kim il Zoki, pravo da sudi u naše ime i kojemu se mi podvrgavamo kako bi crpili iz kolektivne snage prezira, no na vrhu piramide prezira stvari nisu tako jednostavne. Dakle, postoji konkurencija na vrhu piramide, za što je jedan dobar primjer osvajanje vlasti u Rusiji u vrijeme komunističke revolucije, kada je početni autoritet bio Marx/Engels, koji je zamijenio Boga, kao neki sveti androgin bradatih dojčera, a Lenjin je bio u funkciji Isusa... Međutim, Staljin je vrlo brzo tog Isusa dao razapeti na križu, to jest vjeru je se da je pukao od stresa, a da ga je Staljin pomalo i trovao cijankalijem kako bi se domogao moći. Naime, Lenjin kao preziratelj buržujske klase ili čega već nije imao tu snagu prezira kao Staljin, pa je Staljin svojom snagom prezira, koju je uperio i na samog vođu revolucije, uspio ovoga istisnuti. Ako pogledamo i slučaj samoga Isusa, vidimo da je njega Sv. Pavao uspio lijepo istisnuti i zamijeniti, dakle svoj je prezir prema rimskom životu kojeg je dobro poznavao uspio nametnuti i recimo stigmatizirati, anatemizirati homoseksualce i razne druge "griješnike", koje sam Isus uopće nije na taj način osuđivao, štoviše Isus je radi njih, navodno i došao na svijet, da bi se družio s njima. No, Isus je ipak uveo načelo prezira (prema bogatima, prema moćnicima) i stavio se na stranu siromašnih, potlačenih. Sve ok, no ipak upsostavlja odnos prezira prema onima koji to nisu, odnosno poziva ih da se odreknu bogatstva i moći. E, sad, vidimo da crkva danas ima i bogatstvo i moć, i nije joj ni na kraj pameti da se odrekne, kao što nije bilo na kraj pameti ni KP SSSR ni bilo kojoj drugoj eliti u povijesti. Iz čega možemo zaključiti da načelo prezira počinje iz nemoći, ali završava u moći, to jest pretvara se upravo u ono što je navodno preziralo, utjelovljuje svojeg neprijatelja/suprotnost, makar deklarativno poziva na uništavanje tog istog neprijatelja u liku neke fantazme (Židovi, strani agenti, izdajnici, Jude i njihove škude, zeleni, crveni, žuti i ostali vragovi, nečastivi, itd.)

    Tako bih rekao da je to intimno gledano jednako primjenjivo i na intelektualne elite svih doba. Jer je nemoguće, zapravo, uspostaviti odnos prezira iz "Naroda"; dakle, narod treba elitu, avangardu koja ga predvodi, deklarirano ili ne, bila ona Kompartija, Opus Dei, U ime obitelji, Nacionalna fronta, Zlatna zora, NSDAP, boljševici, politički korektni liberali ili bilo što drugo, a ta elita generira prezir koji hijerokratski, odnosno hijerarhijski (kao poslanici nekog zamišljenog božanstva) prenosi na ostatak individua koje pomasovljuje u terminu "Narod".

    Ono što ta elita proizvodi u duhovnom smislu se zove obično kič, ili suvišak forme u odnosu na sadržaj. Što više prezira i isključivanja nepodobnih, to veći kič, to više Trenkovih pandura, Medvedgrada, štafeta za druga Tita, sletova, golemih kipova Velikog i Dragog vođe, zlatnih svastikica, HAŠK Građanskih, gej prajda na čelu s vodećim političarima, i svega toga sranja.

    No, što je zanimljivo, i u umjetnosti i filozofiji postoji intelektualna elita, a ta je upravo najgora jer ona sebe smatra pozvanom da proglasi što je kič, a što nije. Ona se, naravno, zgraža nad pojavama kiča u politici i slično.

    Međutim, proglašavati što je kič, znači i odnos prezira, uspostavljanje hijerarhije, neovisno da li na nebu ili zemlji ili u nekoj paralelnoj stvarnosti koja sudi lošim stvarateljima i proizvođačima "kiča". A to je ono što proizvodi kič. Prema tome, arbitri elegancije koji sebi dopuštaju suditi o tome što je kič, zapravo su kreatori vrhunskoga kiča, kiča na kvadrat, kiča na kub. Kič je Žižek, kič je bilo koji "umjetnik" koji nepobitno zna što je kič. Kič bi bio i ovaj tekst kad bih ja tvrdio da znam što je, zapravo, kič.

    No, ja to ne tvrdim.
    Štoviše, tvrdim da je nužno prihvaćanje kiča, kiča u samome sebi, kao i izvana, da se ne bi bilo kič. Dok god netko pokušava "ne biti kič", dotle jest kič. Jedino je moguće možda da netko glumi da zna što je kič da bi zajebavao ljude koje i dalje još misle da se protiv kiča, iz svojih malograđanskih i snobovskih razloga, treba boriti.

  8. #18
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Kič je zato nužno manipulacija, čak i ako se ne biva kičem sam po sebi. Manipulacija je ono što ne djeluje iskreno, iz suštine bića, nego se nastoji prikazati poželjnim drugom biću. U tome nema dubine, nema sublimacije. Postoji odnos manipulatora, "onoga koji zna" i manipuliranoga "koji ne zna". Manipulator zna da je manipulator, manipulirani ne zna da je manipuliran, premda i on, da bi sudjelovao u manipulaciji, mora na nju pristati. Lažna umjetnost je manipulacija, ushićenje manipuliranog lažnim također nije iskreno, jer iako manipulirani ne zna da je umjetnost lažna, njegovo je ushićenje svejedno lažno, jer ne počiva na ničem istinitom. Na taj način se lažnost širi u biću i obuzima ga. Odnos prezira je temeljno svojstvo kiča.

    Proizvođač kiča, manipulator, prezire svojeg konzumenta, prezire i samog sebe kao tvorca kiča, ali konzumenta prezire više jer konzument nije svjestan da konzumira kič, dok proizvođač to jest. Utoliko je odnos proizvođača kiča prema sebi povezan s gađenjem koje je jače od prezira, dok je prema konzumentu prezir veći od gađenja. Budući da je gađenje jači, intenzivniji osjećaj od prezira, jer je subjektivan i intiman, dok prezir predstavlja izraz kolektivnih vrijednosti u individui, onda to gađenje nalazi svoj egzistencijalistički izraz u samom djelu - kiču - koji se proizvodi, a prezir je rezerviran za konzumenta koji konzumira to gadljivo. Potreba za proizvodnjom kiča je potreba da se gađenje odvoji od prezira, kako bi se prezir uperio pretežno na drugoga, a gađenje zadržalo za sebe.

    Tako možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da su se nacistički vođe - Hitler, Goebels i drugi - gadili sami sebi, Hitleru se, vjerojatno, gadila i njegova sterilna pastoralna umjetnost, ali ju je nametnuo svima, propisao kao obrazac, čime je izrazio svoj prezir prema nesretnom narodu kojem se nametnuo kao politički fetiš. Stvarna umjetnička djela dao je spaljivati kao "degenerična". Umjetnička djela proizvodili su uglavnom ljudi koji su bili poniženi, zbog toga što su bili židovi, homoseksualci, kratkih nogu kao Toulouse Lautrec, trknuti kao Van Gogh ili na drugi način neobični. Baš zato što su bili takvi, mogli su proizvoditi umjetnost. Njihova djela nisu mogla izražavati prezir, nego prihvaćanje, budući da su sami bili konačno, definitivno prezreni, odbačeni. U odbacivanju nema manipulacije. Ono je finalno i neopozivo. Ne očekuje se da se išta više napravi ili bude. Samo da se popije otrov, da ciklon B izađe iz tuša, malo dima iz spalionice, i to je sve. Konačna manipulacija ili pretvorba organskog u anorgansko, tranformacija koja nema mogućnost kajanja ili reinterpretacije. Umjetnost, zato, nastaje iz krajnje odbačenosti, iz izlaska iz društvene igre, kada se ne može postati fetišom i kada se ne može biti podložan ikakvom fetišu. Umjetnost postoji izvan krugova moći, izvan identiteta i svjetonazora. Prezrena od svih, postoji jer je baš takva najbliža prirodi stvarnosti, istini.

  9. #19
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Još jedan oblik iskazivanja prijezira prema drugome je inzistiranje na hiperkorektnosti. Drugoga se čovjeka smatra nepravilnim, neispravnim, poremećenim, nedostojnim jer ga je priroda takvim stvorila, a društvo i život oblikovali, te ga treba stalno ispravljati, preoblikovati i ponižavati. Takva je praksa bila uobičajena u Staljinovom SSSR-u, gdje su "inženjeri duša" zdušno radili na stvaranju novog sovjetskog čovjeka, a Staljin je čak financirao i tajni projekt stvaranja novog vojnika kojem neće smetati glad, napor i slično, koji bi nastao križanjem majmuna i čovjeka. Kineska kulturna revolucija još je jedan primjer "preodgoja" ljudi, staljnistički gulazi ili naš Goli otok, na kojem su ljudi sustavno vrijeđani i ponižavani ne bi li "uvidjeli pogrešku"... itd., itd.

    Hiperkorektnost može biti vidljiva i u jeziku. Inzistiranje na jezičnom čistunstvu, sankcioniranje ljudi koji koriste "srbizme", ili neke nedovoljno hrvatske izraze, pokazuje prijezir i teži uspostavljanju hijerarhijskog odnosa između ja (koji znam) i drugog (koji ne zna, neadekvatan), pa se čak nepotrebno cenzuriraju ili "lektoriraju" djela književnika i pisaca. Time savršenstvo postaje također jedan oblik fetiša, amblema, kao što je nacistička "plava zvijer" (idealni čovjek bez osjećaja za drugoga, nemilosrdni i okrutni ratnik plave kose i očiju). To je sve simptom jednog kičastog stanja, potrebe da se ideal multiplicira u beskonačnost, kao redovi jednakih barbika... No, upravo je ono što se izdvaja iz sveopće jednakosti lijepo ili može biti lijepo čak kada je i ružno. Uniformnost je ružna kao takva, kič, bez dubine. U ime uniformnosti, zajedničkih vrijednosti, gazi se posebnost koju se proglašava nakaznošću, gadljivošću... a koja je zapravo ona izvorna humanost, ljudska vrijednost pojedinca onakvog kakvim ga je priroda stvorila, a ne kakvim su ga zamislile ideologije ili ideološki "bog".

  10. #20
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Jedna posebna vrsta kiča je patetika. Možemo se pitati što ona ima s prezirom. Je li patetika, zapravo, odgovor na prezir okoline kojom se prezreni pokušava obraniti i "uzvratiti udarac" preziratelju? Osobno sam se u to uvjerio kao rođeni "pušač" patetike, smrznutih suza na trepavicama prelijepo namazane Angeline Jolie dok lica ukočenog od botoxa miluje lišca male crnačke dječice posvojene da bi bila otrgnuta od sigurne smrti od tigra u afričkoj džungli. Ili nešto slično tome. Naime, uvjerio sam se na vlastitoj koži da nema okrutnijih žena od proizvođačica patetičnog kiča, da nijedan stvor ne može okrutnije zgaziti živo srce koje tuče u njegovoj neposrednoj blizini dok istovremeno duboko pati zbog malih srdaca nesretne djece u Biafri i žrtava potresa na Haitiju, zbog Filipina... Poznato je, na primjer, da je Angelina obožavala sadomazo igrice prije svoje humanitarne faze. Ali nisu samo "humanitarci" patetični, toga ološa ima i na drugim mjestima.

    Borci za ljudska prava koji se izlažu pogibelji u građanskim ratovima, koji kod kuće imaju nekoliko ljubavnica i blazirano se dosađuju prepucavajući se po novinama s jednako dokonim polemičarskim asovima, veliki rodoljubi i branitelji punih džepova od šverca oružjem... Patetičnost s jedne strane polazi od napuhane svijesti o vlastitoj važnosti, ogromnog ega i taštine, a s druge strane od nemoći i poniženosti koja, iako djeluje kao da je izazvana surovošću, beščutnošću i okrutnošću svijeta, na taj način vlastitom ljigavošću teži osvojiti svijet. Patetičnosti ima i kod svećenika koji upiru svoje oči u nebo, moleći se ponizno, dok zapravo zbrajau blago na zemlji ili blagoslivljaju topove za rat... Nietsche bi to nazvao voljom za moć koja se pravi da je nemoć, osvajanje moći kroz nemoć.

    Proizvođač patetičnog kiča u suštini prezire onoga koji taj kič konzumira, svećenik u caritasu prezire budale koje ostavljaju ogromna nasljedstva i daju imetke da bi oprali svoju savjest, hercegovački "pratar" prezire iz dna duše majmune koji hodočaste gledati kip gospe namazan fluorescentnom bojom, humanitarac i borac za ljudska prava gnuša se svojega donatora, glupe i tašte ovce koja plaća da bi se određena prava "promicala" u nekoj državi, često i iz političkih ili čak ekonomskih motiva... Prezire ga s jedne strane jer je moralno superioran seljačini koja plaća za uslugu duše koje nema, a s druge jer je iskvareni ološ koji prezire budalu koja još uvijek naivno vjeruje u istinu. Mnoge su ideologije ogrezle u patetiku, čak se i u novije vrijeme prava seksualnih manjina brane s patosom, umjesto na neki veseo i prpošan način što bi sugerirala riječ "gay" i tako privlače bijes onih kojima ta prava nimalo nisu bliska, ali osjećaju prezir koji izbija iza patetike, prezir moralne superiornosti prema seljaku, urođeniku kojega treba prosvijetliti, "odići ga na naš nivo", kako bi rekao legendarni Žika Pavlović (Dragomir Bojanić - Gidra) iz srpske "Žikine dinastije".

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts