+ Reply to Thread
Page 1 of 2 1 2 LastLast
Results 1 to 10 of 20

Thread: Što je prezir?

  1. #1
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    size="tall"

    Što je prezir?

    Kakav je osjećaj nekoga potpuno prezirati, kao nešto nevrijedno pažnje? Čemu to služi?

    Ovdje ne mislim na utemeljeni prezir ili gađenje prema nekom tko čini nešto odvratno, nego naprosto prezir, pogled s visoka na drugoga koji toga drugoga čini nevrijednim pažnje, kao na primjer kad gledamo mravinjak i ne čini nam se važno obratiti pažnju na pojedinačnog mrava.

    Uzmimo da ima puno ljudi pa moramo nekako napraviti selekciju.

    Po kojem kriteriju odlučujemo koga ćemo prezirati, a koga uzdizati na pijedestal?

    Kriterij može biti i primitivni nacionalizam/šovinizam ili bilo koja druga glupost, a može biti možda i nešto važno. Što to?

    Ako zaključujemo po tome kakvi su kriteriji za isključivanje drugih, odnosno svrstavanje u "bezvrijedne" ili "nedostojne pažnje", većina onih koji druge isključuju iz svojega društva zaslužili su biti stavljeni na Goli otok, u samice. No ipak, potreba da se nekoga prezire ili isključuje spada u važne ljudske potrebe. Time se, pretpostavljam:

    a) afirmira vlastita posebnost i izuzetnost;
    b) uzdiže vlastiti ego
    c) izbjegava razumijevanje drugoga, koje zna biti naporno, te eventualno neki drugi problemi i neugodnosti
    d) ...

  2. #2
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Budući da nitko ne odgovara, nastavit ću ja.
    Dakle, prezir izražava prije svega osjećaj vlastite vrijednosti naspram tuđe bezvrijednosti.

    Prema tome, u osnovi, tu se radi o vrijednostima.

    Moja je pretpostavka da se na osobnim, vlastitim vrijednostima ne može temeljiti prezir, jer jednostavno pojedinac je previše usamljen da bi imao dovoljnu snagu za prezir čitave okoline. Pojedinac je, uslijed svoje slabosti, upućen na toleranciju i suradnju. Prema tome, kod prezira radi se o vrijednostima neke grupe, društvene skupine, nacije, rase, korporacije ili slično.

    Za osobu koja je sklona prezirati, te su vrijednosti uglavnom - čvrste i nepromjenjive. Jer da nisu, onda bi uvijek postojala mogućnost da prezirana osoba sebe 'popravi' na neki način i postane vrednija i zavrijedi pažnju preziratelja, a s druge strane moguće bi bilo i da se same vrijednosti 'olabave' u dovoljnoj mjeri da se na jedan human način uključi i osobu koja ne iskazuje te vrijednosti, ali se, recimo to tako - trudi. Dakle, đak ponavljač koji na kraju dobije dva, jer je zagrijao stolicu, vrijedan je jer je pokazao trud da usvoji vrijednost znanja, dok je za nekog tko prezire neznalice on osoba s trajnim svojstvom neznanja, trajno vrijedna prezira bez obzira na trud. Jednako kao što je za rasista osoba druge boje uvijek vrijedna prezira, čak i kada ima vitiligo pa joj se crna boja promijeni u bijelu i slično.

    Ali koja bi bila korist od čvrstih vrijednosti? I zašto prezirati?
    Za moj pojam, prezir je jedan oblik represije. I to onaj koji još ne prelazi u otvorenu represiju fizičkom silom, ali ima oblik isključivanja drugoga iz društvenog tkiva, jer ne pripada tim, čvrstim, vrijednostima. Represija može uroditi četverostrukim rezultatima - ili će se osoba pod pritiskom represije slomiti i postati rezignirana, ili će nastojati usvojiti vrijednosti koje ne može usvojiti pa će uvijek biti tretirana kao drugorazredna osoba, ili će reagirati agresijom, ili će čekati svoj trenutak da na represiju uzvrati i obori taj sustav vrijednosti koji nad njom represiju vrši. Postoji možda i peti način, koji bi se mogao opisati kao razumni stoicizam ili filozofski pristup, ali to ćemo za sada ostaviti po strani.

    Prema tome, ako isključimo da je cilj prezira preodgajanje ili psihičko slamanje druge osobe, a jasno je da se preziratelj bori za očuvanje svojih vrijednosti i samim time ne želi da one budu poražene, zaključujem da je cilj prezira upravo izazivanje agresije prezirane osobe i nakon toga eskalacija represije koja ima za cilj potpuno iskorijenjivanje, dakle fizičku eliminaciju neprijateljskih vrijednosti. A to je, ruku na srce, fašizam.

    Dakle, prezir nužno vodi u eskalaciju represije, agresiju na neprijateljski sustav vrijednosti i u konačnici eksterminaciju, konc-logore i slično.

    Neka me netko ispravi ako griješim, ali imam dojam da je baš tako.

    S druge strane, tjerati drugog da tolerira njemu neprihvatljiv sustav vrijednosti agresija je na integritet te osobe.

    Mogu li uopće čvrsti sustavi vrijednosti koegzistirati u miru, a da se nužno ne olabave radi potrebe za suradnjom ili uđu u trajni sukob do istrebljenja jednog ili drugog sustava?

  3. #3

    Join Date
    Aug 2012
    Posts
    20
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    zaključujem da je cilj prezira upravo izazivanje agresije prezirane osobe i nakon toga eskalacija represije koja ima za cilj potpuno iskorijenjivanje, dakle fizičku eliminaciju neprijateljskih vrijednosti. A to je, ruku na srce, fašizam.
    Jako interesantna tema.
    Prvo što mi ja palo na pamet, dok sam ju čitao, bila je moja supruga (kad se ne bi čitalo dalje, čovjek bi mogao svašta pomisliti ), koja ne može smisliti jednog našeg susjeda za kojeg se zna da truje mačke/pse. Mnogi ga u kvartu mrze i to je postalo jedno sasvim normalno stanje. On mrzi njihove živine, a mačko i pesoljupci mrze/preziru njega.
    I ova mi konstrukcija opisanih odnosa nekako ne ide na ovo što sam ti citirao. A opet, baš i nisam siguran.
    Ti si, garant, vidi se to, vrlo dobro razmislio o temi. Na kraju krajeva, njen si i pokretač. Ti bi možda onda i najbolje mogao raščlaniti, objasniti kako bi se moglo gledati na takvu vrstu prezira (mislim na ovu mačko i pesoljubaca prema kvartovskom trovaču).

  4. #4
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by Vlado View Post
    Jako interesantna tema.
    Prvo što mi ja palo na pamet, dok sam ju čitao, bila je moja supruga (kad se ne bi čitalo dalje, čovjek bi mogao svašta pomisliti ), koja ne može smisliti jednog našeg susjeda za kojeg se zna da truje mačke/pse. Mnogi ga u kvartu mrze i to je postalo jedno sasvim normalno stanje. On mrzi njihove živine, a mačko i pesoljupci mrze/preziru njega.
    I ova mi konstrukcija opisanih odnosa nekako ne ide na ovo što sam ti citirao. A opet, baš i nisam siguran.
    Ti si, garant, vidi se to, vrlo dobro razmislio o temi. Na kraju krajeva, njen si i pokretač. Ti bi možda onda i najbolje mogao raščlaniti, objasniti kako bi se moglo gledati na takvu vrstu prezira (mislim na ovu mačko i pesoljubaca prema kvartovskom trovaču).
    Ne bi vjerovao, ali moje iskustvo vijećnika u mjesnoj samoupravi naše metropole svodilo se uglavnom na rješavanje ovakvih problema i sukoba vrijednosti. Doduše, nije bilo trovača pasa, ali su postojali pesoljubci kojima je bio cilj što više proširiti dijapazon kretanja svojih živina, te im omogućiti da nesmatano jure bez brnjica, kenjaju po dječjim parkovima i slično, te roditelji djece koji su bili - logično - protiv ovih (a često su pesoljubci osobe bez djece, iako ne mora biti), a onda imamo i treću skupinu autoljubaca, koji imaju vozila i bitan im je parking, te onda četvrtu najsiromašnijih koji nemaju ništa i preziru/mrze sve ostale, jer ipak nešto imaju.

    Iz ovoga se da zaključiti da su ti sukobi vrlo često sukobi oko imovine ili korištenja prostora (javnog, privatnog), ali se u to često uplete i svjetonazor (oni s djecom misle garant da su bolji katolici od onih koji ljube peseke, a bivši komunisti su za javne prostore, dok su ovi što su popušili ideologiju neoliberalizma i privatizacije za iživljavanje poduzetnika radi "zapošljavanja", zaradu na parkingu i slično). Tako sam čitao i da je Amos Oz u jednoj svojoj knjizi naveo da je sukob Židova i Palestinaca u osnovi sukob "čija je to kuća" (Izrael/Palestina), a manje vjersko, svjetonazorsko, vrijednosno, ekonomsko, geopolitičko, itd. pitanje.

    Prema mojoj koncepciji, ipak, ljudi su iracionalna bića i ponekad ispoljavaju nerazumni prezir, mržnju, agresiju jednostavno zbog svoje konfliktnosti. Nešto im ide "na ku*ac", kako se ono kaže, ne da ih stvarno ugrožava nego se sukobljava s nečim unutrašnjim, pa recimo da su te te neke "vrijednosti" ili ustrojstvo ličnosti, integritet, što bilo, bilo da je to stečeno društvenim kondicioniranjem, odgojem ili je nešto u samom karakteru osobe, ličnosti ili genetskim predispozicijama.

    E, sad, recimo, rekao bih da je ljubav prema psima i odbojnost prema onima koji truju pse nešto prirodno, normalno, ali kako to reći kad znamo da u Kini i Južnoj Koreji premlaćuju pse i kuhaju ih žive, da bi ih jeli i da bi to meso bilo što mekše, a time i jačaju vlastiti osjećaj muškosti i snage. Dakle, ljubav prema psima je isto kulturno, kulturološki uvjetovana, a samo djelomično biološki (ljubav prema živim bićima, životu), dok bih za ljubav prema djeci rekao da je ipak više biološki... Tip koji mrzi živine osjeća da ga one ugrožavaju, da ljudi koji vole pse ugrožavaju njega i njegov sustav vrijednosti, koji je po svoj prilici posve antropocentričan, ako ne i sasvim egocentričan, psihopatski. Stoga on reagira agresijom, ubijanjem pasa. To se uklapa u moju shemu, dakle, ustvari vlasnici pasa na jedan način iskazuju prezir, agresiju prema ljudima koji nemaju pse, svojim napadnim ljubakanjem tih živina, ispoljavanjem osjećaja u javnosti, što se onda kod nekih ljudi koji osjećaju taj prezir (zašto ne voli mene, a voli psa) pretvara u agresiju. A s druge strane, poznajem ljude koji jednostavno misle da su psi bolji ljudi od ljudi. Ili da su jednostavno bolji, bolja bića od ljudi. Na jedan način preziru većinu ili sve ljude, možda i zasluženo, ili nezasluženo, pa to može izazvati agresiju kod nekih ljudi koji se time osjećaju ugraženi.

  5. #5
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Ali dobro, nećemo se baviti samo pitanjima životinja, uobičajeno je da se životinje smatra manje vrijednima, pa je mene svojedobno Igaszag nazva "N'dogo"; insinuirajući time neki moj podanički, pseći karakter. To isto predstavlja specifičan vid rasističke komunikacije, kao kad se crncu obraćamo s NIGER ili crnjo, ženama kao "Pička", i slično. Našao sam zanimljiviji citat (Rawls) koji, premda iz daleke prošlosti, odudara od naše sirove balkanske stvarnosti:

    “Now our self–respect normally depends upon the respect of others. Unless we feel that our endeavors are honored by them, it is difficult if not impossible for us to maintain the conviction that our ends are worth advancing …. Moreover, one may assume that those who respect themselves are more likely to respect each other and conversely. Self–contempt leads to contempt of others and threatens their good as much as envy does. Self–respect is reciprocally self–supporting.

    Samopoštovanje obično ovisi o poštovanju drugih. Ako ne osjećamo da drugi cijene našepostupke, teško je, ako ne i nemoguće ostati uvjeren da vrijedi istrajati u našim ciljevima... Osim toga, možemo pretpostaviti da oni koji sebe poštuju će prije poštivati druge i da preziranje sebe vodi u preziranje drugih i ugrožava njihovo dobro isto kao i zavist. Samopoštovanje nam se vraća u vidu podrške koju i mi dajemo drugima.

    Iz ovog bi se dalo zaključiti da se poštovanje isplati, čak iako se s nekim ne slažemo, jer ćemo svoje ciljeve prije ostvariti u okružju poštovanja, nego u okružju prezira. Kultura preziranja vodi u kulturu nemoći (da se išta ostvari), jer je pojedinac prepušten sam sebi i svojem sustavu vrijednosti ili ovisan o grupi, koja po svojoj prirodi teži održanju statusa quo. Pojedinac je onaj koji nešto mijenja, a za to mora imati podršku (poštovanje) grupe. Stoga, nadalje, zaključujem da je prezir jedan vid obrane od promjene, dakle da se u stvari temelji na strahu od promjene. Osoba koja se ne boji promjene (i promjene sebe same) neće se hvatati za prezir kao oslonac svojim "čvrstim" vrijednostima, dakle nepromjenjivim svojstvima. A što ako samu promjenu shvatimo kao vrijednost, kao način života koji maksimalno koristi prednosti sadašnjeg trenutka? Onda će poštovanje biti dominantan obrazac ponašanja, osim u krugu onih koji nepromjenjivost postave kao jedinu vrijednost. No, ako pravo razmislimo, nepromjenjivost je i neprirodna. Sve se neprekidno mijenja... od rođenja, pa do smrti, mi se i fizički i psihički stalno mijenjamo. Ako smo za nepromjenjivost, mi se zapravo zalažemo za jedan vid otpora entropiji koji je neprirodan i zahtijeva ulaganje puno većih napora za ostvarenje puno manjih rezultata (uzmimo primjer Sjeverne Koreje... cijeli narod gladuje da bi održao komunistički sustav u svijetu koji se već debelo promijenio). Tamo gdje caruje dogmatizam, prezir je uobičajen i odnosi među ljudima se temelje na preziranju, a s druge strane na uzdizanju velikog vođe. Poniženost je dominantan osjećaj. Utoliko su europski liberalni mislioci bili u krivu kad su smatrali da čovjek bez slobode koji stalno živi u ekstremnom strahu diktature (teroru) gubi svoja svojstva, individualnost, osobnost... Naprotiv, ta se osobnost realizira onda kroz dominantni osjećaj poniženosti i traumatiziranosti uslijed koje se "ja" rastavlja, šizofreno, na dva dijela - jedan koji se identificira s poželjnim osobinama (velikog vođe, partije) i drugi, koji se osjeća nedovoljno vrijednim, te se stoga stalno mazohistički samoponižava (od strane svojeg superega)... a to je, upravo, ona narcistička slika preko koje Lacan objašnjava nastanak psihoze, izlazak iz realiteta i ulazak u prostor fantazmi, koji vodi u raspad ličnosti, prije svega raspad etičnosti koja se mora temeljiti na samopoštovanju, a onda i na poštovanju. Preziratielji, koliko god se pozivali na neku višu etiku, zapravo su suštinski neetični... etičnost je univerzalna, a prezir se temelji na nečem što je pojedinačna, isključiva osobina (koju drugi nemaju). Stav koji isključuje univerzalnost temelji se na osjećaju lažnosti, iskonstruiranosti takve univerzalnosti, odbacivanju univerzalnosti (npr. ljudskih prava i slično), i uvođenju terora koji se temelji na posebnosti jedne rase, klase ili nekog drugog svojstva.

  6. #6
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,922
    Teška je tema.
    Voljela bih se uključiti u nju i ostati smislena. Jedini način na koji način bi to (meni), uopće, moglo biti moguće, jest "vaditi iz rukava" konkretne primjere pa ih pokušati raščlanjivati uz pomoć podizača teme.

    N'dugu, uzmimo dva, usko povezana, učestala i jednostana primjera: trgovina ljudima i seksualno zlostavljanje djece.
    Dakle, postoji vrlo unosna grana biznisa, koja se bavi trgovinom ljudima. Najčešće su to mlade djevojčice (7-12 godina) i dječaci, plave, loknaste kose i plavih očiju. A, naravno, sve mlado i zdravo, poslužit će svrsi profita pa su, stoga, ugroženi tako reći svi, koji spadaju u kategoriju *mladog*.
    Svatko će, pa i onaj koji je direktno uključen u trgovinu ljudima te tim poslom puni džepove, prezirati onog, koji bi trgovao s nekim njegovim. Čak što više, pogotovo će onaj, koji se bavi takvom trgovimom; koji je najbolje upućen kakve grozote prolaze oni, što su prodati u roblje; biti van sebe sazna li da je netko njegov poslužio za, recimo, snimanje porno filma u kojem "glavnog glumca/glumicu" siluju i muče do same itekako stvarne smrti.

    Kao što vidite, dala sam drastični primjer, no, vjerujem, na takvima se najbolje može uočiti stvarnost, jer, to što se ne priča o nekim stvarima, ne znači da one ne postoje tj. da nisu sveprisutna svakodnevica, isto kao što ne znači da ne postoje, jer se (trenutno) ne događaju meni/tebi/vama.

    E sad, ono što je meni zanimljivo jest sljedeće: vjerujem, kao što rekoh, da nema čovjeka, koji ne bi prezirao ljude, koji se bave trgovinom ljudi, a, s druge strane, svi mi, koji se ne bavimo time i čiji (naj)bliži nisu žrtve istog, okrećemo glavu na drugu stranu, no ne zbog prezira, već jer biramo ignorirati.

    Zašto?

    edit:
    Imam odgovor na vlastito pitanje, i sav gore "bolestan" mi tekst vodi u obrazloženje, zbog čega smatram nas, ljudsku vrstu, jedinu (mi poznatu) vrstu - vrijednu prezira.
    N'dugu, prije no što se raspišem, pričekat ću tebe, tvoj feedback (i, naravno, od drugih, bude li ih bilo. Teška je tema. Lakše je čitati ju, nego o njoj pričati, pogotovo razborito. No, što je tu je - kad "razumna vrsta" razum ne štuje ).

  7. #7
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by enky View Post
    Teška je tema.
    Voljela bih se uključiti u nju i ostati smislena. Jedini način na koji način bi to (meni), uopće, moglo biti moguće, jest "vaditi iz rukava" konkretne primjere pa ih pokušati raščlanjivati uz pomoć podizača teme.

    N'dugu, uzmimo dva, usko povezana, učestala i jednostana primjera: trgovina ljudima i seksualno zlostavljanje djece.
    Dakle, postoji vrlo unosna grana biznisa, koja se bavi trgovinom ljudima. Najčešće su to mlade djevojčice (7-12 godina) i dječaci, plave, loknaste kose i plavih očiju. A, naravno, sve mlado i zdravo, poslužit će svrsi profita pa su, stoga, ugroženi tako reći svi, koji spadaju u kategoriju *mladog*.
    Svatko će, pa i onaj koji je direktno uključen u trgovinu ljudima te tim poslom puni džepove, prezirati onog, koji bi trgovao s nekim njegovim. Čak što više, pogotovo će onaj, koji se bavi takvom trgovimom; koji je najbolje upućen kakve grozote prolaze oni, što su prodati u roblje; biti van sebe sazna li da je netko njegov poslužio za, recimo, snimanje porno filma u kojem "glavnog glumca/glumicu" siluju i muče do same itekako stvarne smrti.

    Kao što vidite, dala sam drastični primjer, no, vjerujem, na takvima se najbolje može uočiti stvarnost, jer, to što se ne priča o nekim stvarima, ne znači da one ne postoje tj. da nisu sveprisutna svakodnevica, isto kao što ne znači da ne postoje, jer se (trenutno) ne događaju meni/tebi/vama.

    E sad, ono što je meni zanimljivo jest sljedeće: vjerujem, kao što rekoh, da nema čovjeka, koji ne bi prezirao ljude, koji se bave trgovinom ljudi, a, s druge strane, svi mi, koji se ne bavimo time i čiji (naj)bliži nisu žrtve istog, okrećemo glavu na drugu stranu, no ne zbog prezira, već jer biramo ignorirati.

    Zašto?

    edit:
    Imam odgovor na vlastito pitanje, i sav gore "bolestan" mi tekst vodi u obrazloženje, zbog čega smatram nas, ljudsku vrstu, jedinu (mi poznatu) vrstu - vrijednu prezira.
    N'dugu, prije no što se raspišem, pričekat ću tebe, tvoj feedback (i, naravno, od drugih, bude li ih bilo. Teška je tema. Lakše je čitati ju, nego o njoj pričati, pogotovo razborito. No, što je tu je - kad "razumna vrsta" razum ne štuje ).
    Ja sam konkretno imao na umu neke primjere iz prošlog rata. Nedavno se postavilo pitanje zašto se kod nas šuti (okreće glavu, jel') o seksualnom zlostavljanju muškaraca - Hrvata - u prošlom ratu. Uvijek se spominju silovane žene, i to obično Bošnjakinje /muslimanke/ kad se priča o tome, a muškaraca nigdje. A bilo je toga... u srpskim logorima Omarska, Keraterm, Manjača ili kako su se sve zvala ta mjesta za proizvodnju užasa. Moj logičan refleks bio je - ni Hrvati sigurno nisu bili samo janjad, a logora je bilo u tzv. HZ Herceg-Bosni... možda se zato o tome puno ne priča, da se ne bi išlo rasvjetljavati i hrvatski doprinos... I tako, ispostavilo se da je zaista popisano sve što se događalo npr. u hrvatskom logoru Dretelj, što su stanoviti "Crvenkapica" i društvo radili tamo zatočenim Srbima i Bošnjacima, itd. Tako da ova bajka o naivnoj Crvenkapici koja ide svojoj hrvatskoj bakici i zločesti je vuk presretne i odvuče u srpski logor, gdje je već čeka bakica, ima i svoje naličje, gdje je i sama Crvenkapica odigrala ulogu zločestog vuka. Meni je jedan od strašnijih momenata u prošlom ratu bio kad se otkrilo da i Hrvati imaju svoje logore u BiH i da su potpuno preuzeli obrazac srpskog agresora i primijenili ga na drugoj žrtvi, s kojom su se trebali zajedno boriti protiv tog prvobitnog agresora. Tamo su se na sličan način iživljavali nad zatočenicima i ponižavali ih. Tjerali ih da si međusobno puše... da glume životinje, na primjer da muču, bleje, laju, njaču kao magarci... jedan Hrvat se navodno posebno istakao u tome, osobito je uživao baš u tome, ali sad se ne mogu sjetiti kako se zvao. Mislim Zelenika, kao sadašnji zamjenik ministra znanosti Jovanovića. Znači, on je svoj prezir prema Srbima izabrao pokazati baš tako da ih pretvori doslovno u životinje i natjera ih da se tako ponašaju. Ali zašto prezirati životinje? One su puno bolje od ljudi. Ne čine zlo. Nemaju logore za ljude ili druge životinje. Znači, zaključujem da ljudi upravo najviše preziru nemoć. A najnemoćnija bića u prirodnom stanju - bez oružja, itd. - upravo su ljudi. Njih sve poždere. Nedavno sam vidio kako je netko napisao da bi zombiji bili još nemoćniji od ljudi... naime, budući da su žive lešine, njih bi sve požderalo - od bjeloglavih supova, lešinara, muflona, tigrova, jelena, pa do najobičnijih razlagača, crva, muha, bakterija i ostaloga. Ne bi se nikako mogli obraniti. A ljudima su oni pojam nečeg strašnog... Dakle, ono čega se ljudi najviše boje, zaključujem, zapravo je ono što je najjadnije, najbjednije, a ima ljudsko obličje - a zašto? Zato što to najbjednije, kad se dočepa moći, biva najokrutnije i najgore iskazuje svoj prezir... A koliko bi tek neki zombi koji se raspada iznutra mogao biti jalan, bijesan i očajan da se iživi na nekom živom čovjeku, to se ne može ni zamisliti. Ti koji se, u grupama, zombijevskim hordama koje tupo marširaju, iživljavaju nad nekim pojedincima koje "preziru" upravo su najjadniji, najbjedniji primjerci, šugavi, zakržljali, koji jedva hodaju i slično. Ili koji su na druge načine bili ponižavani u životu, pa se dočepali moći. Trgovci robljem, vjerojatno, isto su nekad bili nečiji robovi ili žrtve nesavjesnih i zlih roditelja ili staratelja zbog čega su se počeli osjećati kao robovi. Eksternalizirajući osjećaj nakon što su se dočepali moći, počeli su i sami trgovati robljem. Žrtva je postala krvnikom ili krvnikovim šegrtom. To je taj Stockholmski sindrom, kod kojeg žrtva, u nemogućnosti da se oslobodi tlačitelja, počinje prvo s njim suosjećati, na kraju ga internalizira i sama postaje isto takav tlačitelj, Krvnik. Koji je obično nekakav bijednik, frustrirani jadnik, možda na neki način hendikepiran, nedovoljno muževan ili na neki drugi način iskompleksiran.

  8. #8
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369


    Evo, na primjer, ovaj. Za njega odmah vidiš da u prirodnom stanju ne bi dugo opstao. Odmah bi ga rogovima odalamila neka antilopa, a lav ga ne bi ni dirao jer bi mislio da je previše koščat zalogaj.

    Ali kad smo već kod njega, tu je i jedna druga stvar kod ljudi. Oni uvijek imaju neku pričicu o svemu. Negdje nakon 5-6 godina ljudi uče kako se laže. U toj dobi još ih je jako lako razotkriti, jer lažu besmislice, stvari za koje je jako lako znati da nisu istina. Na primjer, vanzemaljac je došao i skuhao ručak. Jednorog mu je pojeo bilježnicu i nije mogao napisati zadaću. Ali kad malo odrastu... te pričice stvarno nekome mogu i prodati. A pričice mogu biti svakakve, o opasnim zombijima, polipima, napastima, zlim susjedima koji dave malu djecu, truju pse i mačke po susjedstvu... nebitno je li to istina ili nije. Poanta je da se dobije reakcija, da se ljude pričicom natjera na djelovanje - obranu od opasnih zombija koji prijete i jedu živo ljudsko meso, kolju nejač i rade ogrlice od njihovih prstića. Dovoljno dobro ispričana pričica, mit, duže se drži od istine. Dokazano. Čak i urbane legende, kao o onim tipovima koje je netko namamio u kuću, a ujutro su se probudili u kadi s gomilom leda, a netko im je skalpelom izvadio bubreg.

    A onda, opet, imamo i one ljude koji preispituju te pričice i utvrđuju koliko u njima ima istine, a koliko laži. Takve nitko ne voli, jer nitko ne voli da mu se sruši pričica u koju je uložio jako puno truda. Tako da te "istinoljupce" svi preziru. A zapravo, vjerojatno je 99% laži na svijetu... Povijest, tradicija, bla, bla... Eventualno u prirodnim znanostima je nešto u jednoj mjeri istinito, ali samo do one mjere do koje nije laž. Stoga, ispostavlja se, naše je znanje krhko i mi smo i dalje vrlo bijedna bića u prirodi, "bunch of babes in the woods", kako bi rekao S. King, i zapravo ono što imamo je nešto malo razvijenija tehnika. Za razliku od majmuna, koji imaju jednostavne alate, štapove kojima dohvaćaju banane, mi imamo malo naprednije štapove koji grme, pucaju bestrzajno i rasprskavajuće, gledaju iz svemira... I zato smo se, eto, zahvaljujući toj tehnici, grč. Tehne (a ne zahvaljujući znanju, logosu, etosu ili nečem drugom) uspjeli izdići iznad prirode i zavladati njom... dok nas ne poždere neki razlagač ili lešinar.

  9. #9
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,922
    Ja mislim da mi svi lažemo, svjesno i/li nesvjesno, a ponajviše sebe.
    I mislim da čovjekom vlada pohlepa i egoizam, jer čovjek tako reći uvijek hoće više - za sebe.
    ili
    Kako se, već, u narodu često kaže - svak samo na svoju guzicu misli.

    Dakle, ja prezirem ljudski rod kao vrstu, i prezirem sebe kao pripadnika te vrste.
    No, ja prezirem sebe i kao sebe, jer, baš kao i velika većina drugih ljudi, sebe uzdižem na svojevrsni pijedestal, kad se uspoređujem s ostalima (u svom okruženju), dočim nisam po ničemu bitnom bolja od njih.

    Lako je teoretizirati, pljuvati po drugima, zgražavati se, a s druge strane dok se ja svaki dan gostim različitim finim jelima, desertima, grickalicama - koliko ono djece umre od gladi?
    I što ja poduzimam po tom pitanju?
    NIŠTA!


    I što da ja više kažem na ovoj temi?

  10. #10
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by enky View Post
    Ja mislim da mi svi lažemo, svjesno i/li nesvjesno, a ponajviše sebe.
    I mislim da čovjekom vlada pohlepa i egoizam, jer čovjek tako reći uvijek hoće više - za sebe.
    ili
    Kako se, već, u narodu često kaže - svak samo na svoju guzicu misli.

    Dakle, ja prezirem ljudski rod kao vrstu, i prezirem sebe kao pripadnika te vrste.
    No, ja prezirem sebe i kao sebe, jer, baš kao i velika većina drugih ljudi, sebe uzdižem na svojevrsni pijedestal, kad se uspoređujem s ostalima (u svom okruženju), dočim nisam po ničemu bitnom bolja od njih.

    Lako je teoretizirati, pljuvati po drugima, zgražavati se, a s druge strane dok se ja svaki dan gostim različitim finim jelima, desertima, grickalicama - koliko ono djece umre od gladi?
    I što ja poduzimam po tom pitanju?
    NIŠTA!


    I što da ja više kažem na ovoj temi?
    To je ključno pitanje. Što čovjek može učiniti za ljudsku vrstu, život na zemlji, svemir, a time i za sebe, a ne da misli samo što ljudska vrsta, život na zemlji, svemir/Bog može učiniti za njega. Ustvari, parafraza poznate Kennedyjeve rečenice "Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete ućiniti za svoju zemlju." Ali zašto išta činiti za svoju zemlju ako je tvoja zemlja promicatelj zločina, štetočina koji prodaje oružje u Siriju, Ugandu, općenito u Afriku i svugdje gdje treba, koja je i sama primala oružje od narkokartela, kriminalaca, filonacista, udbaša, kgb-ovaca i mračnjaka svih fela da bi uopće nastala, koja pomaže svojim snagama da se očuvaju granice radi kojih ljudi ginu u Lampeduzi kao štakori, itd., itd. Zato što je cilj nastanka te zemlje bio PRAVEDAN. Naime, zahvaljujući tom cilju i njegovoj realizaciji, trećina zemlje se spaljena i minirana, Vukovar je trajno razoren i nitko neće dati novac da se opet sagradi, u Zadru i drugim mjestima šteta je velika, osim mrtvih, ranjenih i traumatiziranih imamo i cijelu legiju debila zaraženih rigidnim nacionalizmom koji će svoje traume prenositi i dalje, na slijedeće generacije, koji će samo misliti na to da li se negdje tko krsti s tri prsta ili šakom, piše li ćirilicom ili uopće ne piše... Na kraju, zemlju koja je nastala radi pohlepe i straha bivše elite iz komunizma koja je naglavačke posrljala u nacionalističke ratove samo zato da ne bi bila razvlaštena. Dakle, što iz toga možemo vidjeti? Ako netko pokuša narušiti status quo u kojem postoje određene privilegije nekih pojedinaca, većih skupina i slično, ili oni smatraju taj status quo poželjnim, npr. jer inače svi više gube ako izađu iz statusa quo, nego što dobivaju, onda svaki pokušaj narušavanja ravnoteže, pa čak i ako je riječ o humanitarnoj pomoći, hranjenju djece u Africi, uzrokuje nasilnu obranu i reakciju. Pa kad pogledamo i zašto se Hrvatska nije mogla osamostaliti jednostavno odlukom naroda, koja je legitimna, zašto je bio potreban takav razorni rati, riječ je jednostavno o tome da se ravnoteža koja je postojala u blokovskoj podjeli svijeta između SSSR-a i SAD-a narušila i u tom preraspodjeljivanjeu snaga svi su nastojali očuvati postojeće pozicije ili izboriti bolje, a tamo gdje se nisu mogli za to dogovoriti izbijali su ratovi. Ili gdje su ljudi bili dovoljno glupi da ratuju za tuđe ciljeve, a ne za svoju dobrobit, umjesto da te ratne huškače jednostavno zagute, da im ne dopuste da laju. Normalno, i meni bi pasalo da sad izbije rat u SAD-u, da se pokolju između sebe, da im prodajem oružje i usput zajašem par izvora nafte ili koju tvornicu... samo što oni nisu baš tako glupi da zarate između sebe... U povijesti, oni su ratovali samo kad im se isplatilo i kad su oni imali što za zajašiti, a ne zato da sjebu sebe. Toliko o tome kad se priča da su Amerikanci "glup narod". Možda i jesu, ali oni koji ih vode - WASP-ovi, Židovi i ostali - nisu.

    Znači, nije dovoljno imati idealizam, lijepe želje, npr. kao za osamostaljenjem, za "biti svoj na svom", da bi se samo po sebi imalo smisla. Ujedinjavanje EU samo po sebi ima smisao kao grupiranje veće grupe radi obrane od drugih većih grupa na svjetskom tržištu, ali kao što se vidi nema smisla utoliko što je sama grupa unutar sebe razjedinjena i nije homogena (što grčka i njemačka imaju zajedničko, osim što grci kupuju njemačku robu), riječ je o "rogovima u vreći"... Uzmimo, ako bismo htjeli spašavati djecu u Africi, trebalo bi smisliti model za sve države tamo, kojeg bi svi prihvatili tako da svi imaju interes da im bude bolje. No, tu je uvijek i taj iracionalni moment, uzmimo da ljudi žele da im bude bolje u Ruandi, ali ih smeta što jedni imaju veće nosnice od drugih, treba te s većim nosnicama pomlatiti mačetama... Prema tome, sposobnost dogovaranja predstavlja put k rješavanju problema svijeta, a za to je bitna spsosobnost komunikacije. Ako tako gledamo stvari, svatko tko nekoga prezire, tko odbija komunikaciju i ne traži rješenje nego se umjesto toga "bori za svoje čvrste vrijednosti" neizravno ubija djecu u Africi. Svojim stavom. Pa eto mu onda takve vrijednosti, kad voli.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts