+ Reply to Thread
Page 1 of 5 1 2 3 ... LastLast
Results 1 to 10 of 50

Thread: Moe li čovjek spoznati razmjere vlastite tatine?

  1. #1
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    size="tall"

    Moe li čovjek spoznati razmjere vlastite tatine?

    Komentirao bih slijedeću misao koja je osvrt na citat Nietzschea (dakle citat od citata):

    To the Denier of his Vanity.—He who denies his own vanity usually possesses it in so brutal a form that he instinctively shuts his eyes to avoid the necessity of despising himself.
    Onome tko poriče svoju taštinu. Onaj tko poriče vlastitu taštinu često je posjeduje u tako brutalnom obliku da instinktivno zatvara oči da se ne bi nužno prezirao.

    Pitanje je da li čovjek ikada preraste samozavaravanje. Cijela oligarhija motiva u glavi funkcionira tako da jedni druge varaju i daju si lažna opravdanja i predstavljanja. Čovjek ne bi ništa ozbiljno ni mogao napraviti da se ne zavarava oko svojih motiva. Vjerojatno bi se počeo prezirati.
    Ako čovjek ne osvijesti motiv, zašto bi onda imalo smisla smatrati da se samozavarava? Ako to čini na nesvjesnoj razini, onda se svjesno ne samozavarava, nego postoji samo neki nesvjesni mehanizam koji sprječava da motiv prijeđe u svijest. Sigurno je psihologija to već temeljito proučila i napisala milijun radova o tome, samo što se time ne bavim i ne stignem pročitati. Da mi netko plati ili da malo vremena, u jedno popodne bih izvukao osnovno, inače kad bih ozbiljno proučavao problem motivacije trebao bi mi cijeli život i ne bi bilo dovoljno da se sve prouči.

    Zanimljivo je da su već onda u pustinji neki židovi mislili da sve znaju. Danas čovječanstvo zna itekako više od njih, dosta smo vjerojatno i zaboravili (nitko više to ne zna). Ali pojedinačni ljudski mozak i dalje ima određeni kapacitet za "punjenje" i promjenu. Svi ljudi koji su ušli jako duboko u neku temu imaju problem nedostatka kreativnosti, jer im se čini da se sve ponavlja. Autor citata vjerojatno ima isti problem, jer puno čita i citira. Vjerojatno se samozavarava. Zašto bi čovjek čitao kada ne može istinski proučiti neku temu za cijeli svoj život, a puno čitanja smanjuje kreativnost? Onda je pravi motiv u tome da ti zapravo i ne treba kreativnost. Ali kreativnost je ugodna. Ako ti ona "ne treba", vjerojatno je nisi ni imao, a vjerojatno si ipak dovoljno pametan da spoznaš da puno čitanja ubija kreativnost. Možda čovjek sebe želi izazivati da vidi do koje mjere može čitati druge a da ne ubiješvlastitu kreativnost? Možda se želi uvjeriti da je to što ima zaista kreativnost, a ne već sto puta prežvakana stvar koju su drugi rekli pametnije i bolje, da bi na kraju zaključio da i jest tako ili da se više nema što novo izreći? Nažalost, i takvo razmišljanje dolazi iz ispraznosti (taštine), a taština blokira kreativnost još bolje od prepunjenosti mozga svakakvim činjenicama.

    Vještina je probrati ono čime će mozak stalno biti napunjen, a da ne bude opterećenje i moći ga relativno brzo napuniti prema potrebi i isprazniti od suvišnog sadržaja, isto tako prema potrebi. To je stvar volje. Mozak je kao i svaki drugi organ, mišić, ako se ne vježba oslabi, ako se vježba, funkcija se može poboljšati. Ima samo jedna stvar koju mi je bio problem zaboraviti, ali je intimne prirode, tako da se to ne može trpati u tu kategoriju jer aktivira neke druge potencijale bića. I možda i nije ispravno neke stvari zaboraviti. Ili možda određeni defekt mozga u tom pogledu, ali nema onoga tko bi to mogao popraviti, jer nitko praktički ništa ne zna o mozgu, osim kako da ljudima daje lijekove radi smanjivanja nekih simptoma za koje ne zna sasvim točno što ih uzrokuje i kakve će biti posljedice uzimanja.

    "Opake" misli od kojih se mučimo su tu kao i one druge, u svrhu popunjavanja našeg repertoara tuđih misli. Ako ne želimo te, možemo si razviti i vlastite, po svojem ukusu, koje će možda biti slične tima, a možda i nešto različite. Možemo ih zapisati, pa će onda netko drugi popuniti svoj repertoar njima Nebitno. Zapisivanje svojih misli je jedan oblik taštine, a s druge opet i nužnost jer čovjek zaboravlja i ponekad se teško prisjetiti od čega si krenuo da bi mogao misliti dalje. Svatko tko je ovdje malo duže ima gomilu svojih misli na forumu po kojima mu se sigurno više ne čačka, jer bi možda prezirao sam sebe ili bi bio sam sebi dosadan, ili bi ga podsjetilo na nešto što je htio zaboraviti...

    Ljudima koji "razmišljaju kako da sebe ne preziru" nedostaje ljubav prema istini. Kod Nietschea to ne može biti slučaj, pa mora biti da stari lukavac opet nas nastoji navući na tanak led, da pomislimo da on sebe ne prezire i da nije (u brutalnom obliku) tašt čovjek. Razmjer svoje taštine ipak nitko ne može spoznati, pa niti Nietsche to nije mogao. Sokratovo "znam da ništa ne znam" i tu djeluje sasvim efikasno, ali je pitanje da li se je i Sokrat samozavaravao?

  2. #2
    ...
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,913
    Skidam kapu za temu. Fakat je vrsno postavljena.

    Dodala bih, ovako na samom početku, to sam, ima već neko vrijeme, sastavila na jednoj drugoj temi, a tiče se upravo - tatine.

    Quote Originally Posted by enky View Post
    Samopotovanje - Prihvaćanje sebe, kao nekog tko vrijedi.
    Tatina - Prihvaćanje sebe, kao nekog tko vrijedi - vie od drugih.
    Pa, ako nije problem, zanimalo bih me tvoje miljenje o priloenoj/im definiciji/ama.

  3. #3
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by enky View Post
    Pa, ako nije problem, zanimalo bih me tvoje mišljenje o priloženoj/im definiciji/ama.
    Samopoštovanje? Što je to? Gledanje u svoj pupak i prihvaćanje da unutra uvijek ostaje malo crnog koje se ne da isprati?
    Taština: uvjerenje da je vlastiti pupak najčišći, bijel kao snijeg, dok je drugima sav crn kao zagorjeli lonac.

    To "gledanje" sebe, samopromatranje, doživljavam u jednoj mjeri kao "volju usmjerenu na unutra", ali samopoštovanje se ne može steći na taj način, nego usmjeravanjem volje na van. Da pojasnim, kao proučavatelj istočnjačke literature i kulture, ovo bi značilo da se čovjek ponaša "neplemenito". "Plemenit" čovjek je onaj koji volju usmjerava na vanjsko, koji je nesebičan, pokušava svijet učiniti boljim mjestom, skroman je, mudar.

    Istočnjaci osobito strogo sude taštini. Oni kažu da je to znak osobe nižeg roda, koja se želi izdići među plemstvo. Nešto kao Hercegovac koji uskoči iz opanka u cipelu, Nouveau riche, skorostek. Tamo u Kini nisu nikad voljeli takve. Za njih je pojam osoba koja, kao Buda, prezre svoje bogatstvo i ode meditirati pod neku bukvu. E, sad, uzmimo da osoba to stvarno učini, jer je nešto tišti. A što? Taština, ispraznost svijeta. Ona ne može zadovoljiti duh koji želi dostići nešto više. Obične duhove to može zadovoljiti i svijet je pun toga. Odbacivanje taštine je odbacivanje svijeta, svjetovnog načina života, ega. Cilj oslobađanja od taštine je da se ostvari samopoštovanje, jer tašt čovjek, prolazeći kroz fazu uvjerenosti u svoju veću vrijednost, može biti pokoleban nekim događajem i pasti u sumnju nakon čega će se sebi sam zgaditi i mučit će se, nastojeći povratiti samopoštovanje.

    Poanta je u tom odnosu sebe i drugih. Tašta osoba ima nerealnu sliku sebe i drugih. U toj slici sebe vidi kao superiornu osobu, ostale kao inferiorne i to predstavlja "usmjeravanje volje prema unutra". To je suprotno kreativnosti, jer predstavlja žudnju za dobivanjem umjesto potrebe za davanjem. "Superiorna" osoba ne može biti nekreativna osoba. U susretu s kreativnom osobom, ta umišljena osoba može jedino doživjeti katarzu ili može zamrziti i sebe i cijeli svijet. U pravilu je ovo drugo. Tašte osobe obično i mrze kreativce i nastoje im podmetnuti nogu gdje god stignu. Jasno je da ovo nije skroz crno-bijelo, dakle neka tašta osoba može u jednom času biti malo kreativna, pa se opet uljuljkati u taštinu, a kreativna osoba može zapasti u taštinu zbog neke dekadencije duha.

    A samopoštovanje je nešto što se ne može dobiti samo od sebe, usmjeravanjem volje na unutra. To se može dobiti tako da se volja usmjeri na van i da se nešto ostvari, da bi se dobilo natrag u vidu poštovanja drugih. E, sad dolazimo na ovu priču o ljudima koji mrze jer se ne mogu suočiti sa svojim nižim potencijalom (koji nije nužno niži, nego ga sami snižavaju svojim sebičnim stavom), koji takvim ljudima ne iskazuju poštovanje, nego im nastoje zagorčati život. Utoliko je onda čovjeku za ostvarenje samopoštovanja potrebna mudrost, to jest spoznaja činjenice da svijet nije onako dobar kako bi mogao biti, jer ljudi nisu tako plemeniti koliko bi mogli biti.

    A u zapadnjačkoj verziji stvari, samopoštovanje se stječe "uspjehom" i prestižem, dakle, materijalnim bogatstvom, ugledom, uspjehom u romantičnim vezama i seksu, dobrim autima, zadovoljstvom u ostvarenju svojih ciljeva... To je u tvojoj verziji samo taština. Čovjek se nadmeće s drugima u tim stvarima da bi zadovoljio svoju taštinu, ali cijelo vrijeme ima nedovoljno samopoštovanje ako je pametniji i na kraju ispada iz utrke, ili ako je nešto siroviji, gluplji, uspjeva ostvariti samopoštovanje koje je više nešto kao samozadovoljstvo.

    Mislim da dosta ima veze s inteligencijom. Što je čovjek inteligentniji, to je kritičniji prema sebi i teže ostvaruje samopoštovanje. To govori o meni da sam možda inteligentniji nego što mislim. Može se čovjek i slomiti pod tim teretom, ali to je onda već neki defekt ličnosti. Postoje zaista obrambeni mehanizmi kojima čovjek sebi gleda kroz prste, ili ono što kaže Nietsche da se samozavarava da se ne bi prezirao... Ali mjera tog samozavaravanja je mjera inteligencije. Hiperinteligentan čovjek se ne zavarava, jer sam sebe uvijek prozre, ali je moguće i da skroz prolupa od toga. Da postane stvarno luđak. Hiperinteligentan čovjek može ostvariti samopoštovanje jedino ako ostvari nešto zaista izuzetno ili mora biti luđak.

  4. #4
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Pitam se ima li prethodni post ikakvu univerzalnu vrijednost ili izražava samo moj osobni, intimni stav. Prije ovo drugo.

    Pogledajmo univerzalnije. Stoički stav podrazumijeva da je čovjek indiferentan prema gubitku i dobitku. Ali ono što smatra gubitkom i dobitkom ovisi o onom što smatra bitnim, a to što smatra bitnim je ono što godi njegovoj taštini ili što mu omogućava da se samopotvrđuje i stvara samopoštovanje.

    Na koji način onda stoik stvara samopoštovanje? On, također, mora imati neki pojam o gubitku i dobitku, no poanta je u tome gdje stoik sebe postavlja vremenski. On sebe postavlja u onu točku u vremenu koja neposredno prethodi smrti. Najbliži je smrti, koja je za nas najveći mogući gubitak - čak i samoga sebe - pa iz te perspektive sagledavajući stvarnost, pomiren sa smrću, može naći i najveći stupanj samopotvrđivanja. Čovjek suočen sa smrtnošću može smatrati - pesimistički - da će nakon 10000 godina ili puno ranije nestati svaki trag o njemu, tako da i nije bitno što radi i što je napravio, ili se može na neki način motivirati na djelovanje iz perspektive "tu i sada".

    S jednog stanovišta moguće je ionako da je su i vrijeme i prostor samo iluzija, tako da 10000 godina iza smrti ionako nema nikakvog smisla. Za nas, zapravo, postoji samo trenutak do smrti i nakon toga više ništa. A početak nam je u rođenju. Ono što je prethodilo našem rođenju je samo priča koju pričaju drugi. I što onda čovjek mora prihvaćati da bi se poštovao? Sebe kao malu, novorođenu bebu koja piški i kaki u gaće? Sebe kao starca na samrti koji i opet piški i kaki u gaće? Sebe u onim nebrojenim trenucima između, kada možda ne piški i ne kaki, ali radi nešto jednako glupo i s kozmičkog stanovišta sasvim nepotrebno? To što se prihvaća je jedan "koš" u kojeg trpamo sve moguće trenutke, stanja svijesti, bivanja, epitete, transformacije.

    Budući da se s time zbog ograničenja svijesti (čisto empirijski gledano ona nije kontinuitet) u nekom apsolutnom obliku ne možemo nositi, uspostavljamo si "benchmark", mjerilo, to jest odmjeravamo se stalno prema drugima. Na taj način djeluje ljudsko krdo ili jato. Kao što u krdu svaki bizon ili gnu drži odstojanje jednako prema drugim životinjama u krdu, a ptice isto tako u jatu, onda predvodnik krda jedini zapravo predstavlja točku od koje se odmjerava cijelo krdo. U ljudskom društvu nema apsolutnih predvodnika krda, ali postoje "autoriteti", postoje ljudi koji su stekli veliku moć ili bogatstvo ili neki drugi statusni simbol, od kojih se odmjerava, kao u krdu. To je taj "svjetovni" život.

    Taština nam je potrebna da bismo ostali u krdu. I letjeli svaki svojem jatu kao ptica. Nietsche je imao instinktivni otpor prema krdu. Odvajajući se od svojega stada, tražeći razlikovnu funkciju, on se nije nastojao postaviti niti kao predvodnik krda (jer bi u tom slučaju morao trpjeti da se odmjeravaju prema njemu), nego se nastojao potpuno izdići izvan krda, kao nadčovjek, na planinu gdje se drugi prema njemu ne mogu odmjeriti, jer ga ne mogu ni shvatiti. Bijes prema krdu, bijes prema vlastitoj nemoći ili nesposobnosti jedinke u stadu da živi i preživi bez stada ili da ne bude izgaženo kopitima, ili "volja za moć". U jednom času ljudi uvode monoteističkog Boga kao onu točku neizmjernog od koje sebe odmjeravaju, a budući da su je postavili kao apsolutno dobro i moć, istovremeno napuhavaju svoju taštinu do maksimuma, a s druge se strane unižavaju do zrnca prašine pred tim božanstvom, apsolutom. Tako se formiraju malo veća stada, kao što je Izrael - židovski narod.

    Može li se čovjek izjednačiti s apsolutnim, beskonačnim u svojoj ograničenosti konačnog? Može li se prestati odmjeravati prema nečem konačnom i zato uvijek besmislenom, principu stada? U rimskom panteonu postoji stalno odmjeravanje besmrtnih bogova između sebe, cijeli jedan sajam taštine, koji se prenosi i na smrtnike. Grci su "hybris" ili bahatost smatrali najvećim grijehom, nakon kojeg slijedi odmazda, kazna bogova. Grčki su bogovi još uvijek bili preblizu ljudima, komunicirali su s njima preko duhova i raznih drugih bića koje su oni redovito viđali, a koje danas više ne doživljavamo. Kod monoteističkog boga toga "bahaćenja" na ljudskoj razini više nema, ali ga ima na nebu u priči o Sotoni gdje je on strovaljen u pakao jer se pokušao odmjeravati s Bogom i u priči o "istočnom grijehu" Adama i Eve, gdje su oni htjeli biti jednaki s Bogom jedući jabuke s drveta spoznaje. S Bogom nema odmjeravanja - time se želi stati na kraj taštini, no istovremeno, svećenici na taj način postaju prave Sotone - onaj tko je prvi do Boga pod najvećim je iskušenjem da se obahati. Zato se izmišljaju sve veće i veće naslage anđela i arkanđela između Boga i naših svećenika i nas, kako bi se održao privid sitnosti čovjeka prema Bogu i kako ne bi čovjek pokušao preuzeti ulogu Boga. No, u pravilu, to se ipak događalo stalno. Zato igra prelazi na novu razinu. Smisao ideje utjelovljenja Boga u čovjeku je taj, da se čovjek oslobodi "grijeha", koji proizlazi iz "odmjeravanja" s Bogom, zamišljenim autoritetom ili prema drugome, bližnjem. Ljubav prema bližnjem traži da se čovjek na isti način oslobađa, da bude autentičan kroz poništavanje svoje taštine. Grijesi kao što su oholost, srdžba, lijenost, neumjerenost, bludnost, itd., proizlaze iz odmjeravanja ega prema drugom gdje se drugoga pretvara u objekt, stavlja ispod sebe, a sebe izjednačava s Bogovima.

    Stoik izbjegava odnos subjekta i objekta. Njegova sljubljenost sa smrću ga poništava kao subjekt koji može provoditi objektificiranje stvarnosti. On se tu nalazi u egzilu, ex ponto (kao što je Seneka pisao svoje epistole), kao član stada koji se izdvojio, ostao usamljen i čeka da ga poždere neki predator - tigar ili neka druga zvijer - ili da jednostavno crkne od starosti ili gladi. Čovjek obuzet voljom za moć nastoji silom izdići se iznad stada dok je još uvijek u njemu. Transformirati se u neku drugu životinju koja će sama biti predator ili će nadići ograničenja stada kojemu pripada. I iz jedne i iz druge perspektive vidi se taština, ispraznost svijeta stada, koja se sastoji samo u držanju međusobne udaljenosti jednog od drugih, kako bi mogli bolje potrčati u stampedo ako se na vidiku pojavi neki tigar. Oslobađanje od kruga taštine znači prihvaćanje uloge tigra ili (istovremeno) i tigrovog plijena, one neke stare i odbačene životinje koja više ne može trčati ukorak s ostalima.

    Budući da je pravi stoicizam danas nemoguć, svi su manje ili više tašti ljudi i zabrinuti za svoju dobrobit i dobitak (korist). Zato je svijet u određeno vrijeme zapao u krizu.

    Onda se pojavio netko tko nije bio samo običan stoik, nego je smatrao da umirući od tigra kao odbačena životinja spašava i sve ostale u stadu.

    Budući da je to očigledno bio najtaštiji čovjek na svijetu, koji je sebe smatrao Bogom, dakle istovremeno po starom sustavu gledano i najgrješniji od svih (što su tada prepoznali i veliki svećenici, tek nešto malo manje Sotone), on je svojom taštinom poništio sve naše taštine i njemu se nitko u taštini niti ne može približiti. Poništavajući naše taštine, istovremeno se i on iskupio za svoju i postao bezgrješan. I tako je danas dovoljno vjerovati u to da je taj čovjek bio bez grijeha i u njemu proživljavati opet tu maksimalnu taštinu žrtve koja se predaje za spas svijeta, tako da nam on bude nedostižni "benchmark" pred kojim će se naša taština istopiti i da na taj način dolazimo do slobode i ljubavi prema bližnjemu.

    I rekao je netko pametan da se nečega možeš osloboditi ne tako da se protiv toga svim silama boriš, nego samo tako da to maksimalno proživiš, do kraja. Tako je valjda i s taštinom.

  5. #5
    član
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    316
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    To "gledanje" sebe, samopromatranje, doivljavam u jednoj mjeri kao "volju usmjerenu na unutra", ali samopotovanje se ne moe steći na taj način, nego usmjeravanjem volje na van. Da pojasnim, kao proučavatelj istočnjačke literature i kulture, ovo bi značilo da se čovjek ponaa "neplemenito". "Plemenit" čovjek je onaj koji volju usmjerava na vanjsko, koji je nesebičan, pokuava svijet učiniti boljim mjestom, skroman je, mudar.
    Svako jutro, otprilike oko est sati se probudim i počnem razmiljati. Moj mozak, kao da ga je netko navio, uhvati se jednog problema i počne ga razmatrati sa svih strana. Netom to dovri jedno, počne razmiljati o drugome i tako u beskraj. Cijelo vrijeme se borim da zadrim kontrolu na njim, da ga spregnem, da spavam bogati ko sav normalan svijet, da se ne brinem i ne estim kad mi rezultati pojedinih razmiljanja ne idu u korist. Ali uzalud. On i dalje radi u potpunosti me ignorirajući, i "smijući" mi se iza leđa.
    S vremenom sam se na neki način i navikao na njega. Pomalo, opet razmiljajući, dolazim do zaključka da to nisam ja, ja volim spavati i izleavati se kopajući nos ne misleći na nita, već je neka bolest zahvatila moje tijelo i moj mozak, a manifestira se u razmiljanjima bez kraja.
    to misli N dugu koja bi to bolest bila? Boluje li i ti ponekad od toga?

  6. #6
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by servantes View Post
    Svako jutro, otprilike oko est sati se probudim i počnem razmiljati. Moj mozak, kao da ga je netko navio, uhvati se jednog problema i počne ga razmatrati sa svih strana. Netom to dovri jedno, počne razmiljati o drugome i tako u beskraj. Cijelo vrijeme se borim da zadrim kontrolu na njim, da ga spregnem, da spavam bogati ko sav normalan svijet, da se ne brinem i ne estim kad mi rezultati pojedinih razmiljanja ne idu u korist. Ali uzalud. On i dalje radi u potpunosti me ignorirajući, i "smijući" mi se iza leđa.
    S vremenom sam se na neki način i navikao na njega. Pomalo, opet razmiljajući, dolazim do zaključka da to nisam ja, ja volim spavati i izleavati se kopajući nos ne misleći na nita, već je neka bolest zahvatila moje tijelo i moj mozak, a manifestira se u razmiljanjima bez kraja.
    to misli N dugu koja bi to bolest bila? Boluje li i ti ponekad od toga?
    Lijenost. Hiperaktivnost mozga koja nije usmjerena ni na to korisno je nusproizvod lijenosti. Svaka stvar ima svoje lice i naličje. Tatina, rekao bih, dolazi iz neznanja, iz fundamentalnog neznanja tko smo mi sami. To dolazi od rascjepkanosti svijesti, a um ima potrebu integrirati te djeliće u nekakvu cjelinu, ostvariti integritet. On to moe ostvariti kroz identitet ili identfikaciju, a identifikacija je jednostavnija. Biti navijač BBB-a. Čovjek se identificira s tim BBB-om, premda je identitet zapravo neto drugo. Moda je čovjek narcisoidan manijak koji se voli skidati i govoriti drugima "i to nabijem na kurac". Tko zna. A ustvari tebi se događa da se identificira sa svojim mislima koje se odvijaju tako, neovisno o tebi... Već jer Rimbaud govorio o jeziku u sebi koji je odvojen od njega... Lacan je govorio o "Drugom" i o nesvjesnom kao o jeziku Drugog... No, ovo to se tebi događa je svjesni proces, osvjetavanje jednog dijela misli koje se inače odvijaju nesvjesno, to znači da jedani dio Drugog pretvara u ego, u sebe, identificirajući se s tim mislima, a s druge strane osjeća otuđenost od toga, osjeća da je tvoj identitet neto odvojeno od misli koje kuljaju iz podruma nsevjesnog u prizemlje ili prvi kat svijesti. Ta podvojenost je neto to je primarno identiikacija kojoj nedostaje identitet, jer, pretpostavljam, subjekt ima problem sam sebi priznati da je lijen i da mu je dosadno ili da ba i nema neku svrhu i cilj u ivotu. Naravno, to se svakome moe dogoditi, pa i meni. Zna onaj vic... ide tip između dvije zgodne enske i prdne, pa kae "to se moglo i meni dogoditi"...

    Znači, kad si čovjek otvoreno prizna da voli ljenčariti već je krenuo putem ozdravljenja, ali misli i dalje postoje odvojeno i vrte svoju ploču... To moe biti i posljedica premorenosti od previe rada. Za Brucknerovu 9. simfoniju je mislim Wagner napisao da je to posljedica prenadraene mate dirigenta premorenog nakon 300 proba Tristana. Ili neto u tom smislu. U svakom slučaju, kotačići se vrte u prazno, a postoji i onaj neki "promatrač", dio svijesti koji se ne vrti nego samo promatra to se unutra zbiva. Tipično za neke introvertirane INTP tipove. Mislim da bi me deprimiralo kad bi mi se to čeće događalo. A zamisli Apemanta. Njemu se to uopće ne događa jer je nesposoban promotriti sebe malo dublje. To mu je i Druid rekao, da bi mu on sa strane mogao moda otkriti neke stvari o sebi kojih ni sam nije svjestan, pa se Ape malo kao osupnuo i ono u stilu "a valjda ja najbolje znam to se vrti u mojoj glavi, poznajeme sebe iznutra bolje neg' kaj bi ti mogao", ali eto, moguće je da čovjek ima i homoerotske sklonosti kojih nije svjestan, a bude svjestan svojih logičkih misli koje opravdavaju da se homoseksualce tretira kao bolesnike. Eto, mozak je tempirana bomba, rekao je jedan psihijatar, i nikad ne zna kad će puknuti. Tako je svima. Ako se tebi misli vrte i toga si svjestan, mislim da je fitilj jo dug, dok kod Apea nisam ba siguran, a nekom kome se misli počnu bez kontrole vrtjeti a toga vie i nije sasvim svjestan je mislim već pet do dvanaest.

  7. #7
    član
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    316
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    . Ta podvojenost je neto to je primarno identiikacija kojoj nedostaje identitet, jer, pretpostavljam, subjekt ima problem sam sebi priznati da je lijen i da mu je dosadno ili da ba i nema neku svrhu i cilj u ivotu. Naravno, to se svakome moe dogoditi, pa i meni. Zna onaj vic... ide tip između dvije zgodne enske i prdne, pa kae "to se moglo i meni dogoditi"...
    Vidi, taj pristup da je uzrok moga "jada" lijenost nije mi pao na pamet. Lijenost i dosada pretpostavljaju nedostatak cilja u ivotu, a to opet povratno djeluje na povećanje vlastite tatine. Pa opet, Gončarov je u svom "Oblomovu" tu lijenost i dosadu digao na pijadestal stvarnosti, ali on se ne budi u est sati, ne misli do beskonačnosti u mnoto različitih pravaca, ne nervira se i nije zabrinut, već spava kao beba.
    A zamisli Apemanta. Njemu se to uopće ne događa jer je nesposoban promotriti sebe malo dublje. To mu je i Druid rekao, da bi mu on sa strane mogao moda otkriti neke stvari o sebi kojih ni sam nije svjestan, pa se Ape malo kao osupnuo i ono u stilu "a valjda ja najbolje znam to se vrti u mojoj glavi, poznajeme sebe iznutra bolje neg' kaj bi ti mogao", ali eto, moguće je da čovjek ima i homoerotske sklonosti kojih nije svjestan, a bude svjestan svojih logičkih misli koje opravdavaju da se homoseksualce tretira kao bolesnike. Eto, mozak je tempirana bomba, rekao je jedan psihijatar, i nikad ne zna kad će puknuti. Tako je svima. Ako se tebi misli vrte i toga si svjestan, mislim da je fitilj jo dug, dok kod Apea nisam ba siguran, a nekom kome se misli počnu bez kontrole vrtjeti a toga vie i nije sasvim svjestan je mislim već pet do dvanaest.
    Ima ljudi koji sve znaju i uvijek su u pravu. Zamisli kako je samo dosadno u tvojoj glavi kada neosporno zna da si uvijek u pravu i da je sve ono to misli upravo identično svijetu koji se nalazi van tvojih misli.

  8. #8
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by servantes View Post
    Vidiš, taj pristup da je uzrok moga "jada" lijenost nije mi pao na pamet. Lijenost i dosada pretpostavljaju nedostatak cilja u životu, a to opet povratno djeluje na povećanje vlastite taštine. Pa opet, Gončarov je u svom "Oblomovu" tu lijenost i dosadu digao na pijadestal stvarnosti, ali on se ne budi u šest sati, ne misli do beskonačnosti u mnošto različitih pravaca, ne nervira se i nije zabrinut, već spava kao beba.


    Imaš ljudi koji sve znaju i uvijek su u pravu. Zamisli kako je samo dosadno u tvojoj glavi kada neosporno znaš da si uvijek u pravu i da je sve ono što misliš upravo identično svijetu koji se nalazi van tvojih misli.

    Dakle, ti si neurotični Oblomov. Pa ima ih tu oko nas dosta, mislim.

    Baš sam danas pričao s jednim frendom o tome. Koliko je zapravo ljudska svijest ograničena i kada ćemo to spoznati. Uglavnom, postoje granice nečije spoznaje i s pozicije onog tko spoznaje više možeš spoznati tko spoznaje manje, ali ne možeš znati gdje su tvoje vlastite spoznajne granice. To ti može reći onaj tko spoznaje više od tebe, ali da li ćeš mu vjerovati?

    A gdje je tu vanjski svijet? Može li se uopće odvojiti od spoznaje? Rekao je jedan - kad ja umrem, nestaje i svijet. Svijet je to što ja spoznajem. I točka. Ipak, ako priznaješ da je svijet nešto veći od tvojih spoznajnih mogućnosti, onda se nadaš da bi te mogućnosti mogao pomaknuti i početi spoznavati nešto više. To je optimistično gledanje na stvari. S druge, pesimistično je da je to vjerojatno zanemarivo ili ako možda samo sebe uvjeravaš da si nešto pomaknuo, dok zapravo stojiš u mjestu ili ti se mogućnosti čak i smanjuju... Najbolje je kad imaš Alzheimera... svaki dan nešto novo naučiš...

  9. #9
    član
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    316
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    ... Najbolje je kad ima Alzheimera... svaki dan neto novo nauči...
    Pa, postao sam djed, i izaao iz faze "imati" i polako pokuavam "biti".
    U zadnje vrijeme mi se često dogodi da u knjinici posudim knjigu i tek poslije stotinjak strana shvatim da sam je nekad davno čitao. Naravno, ne znam sve detalje pa dalje nastavim čitati kao da je prvi put čitam u ivotu.
    To je ljepota zaborava. Neto to si već davno provakao opet ti postane zanimljivo.
    Sve neto sanjam da odem u mirovinu, a mogao sam već odavno, da kupim brod od jedno 7 m i odlazim u ribe. Ali, kad onaj moj "oblomov" počne analizirati snove vidi da je to malo vjerojatno jer danas zaborava nema. Uvijek ima neki Jandroković da te podsjeti kako glupim ljudima izgleda glup.

  10. #10
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by servantes View Post
    Pa, postao sam djed, i izašao iz faze "imati" i polako pokušavam "biti".
    U zadnje vrijeme mi se često dogodi da u knjižnici posudim knjigu i tek poslije stotinjak strana shvatim da sam je nekad davno čitao. Naravno, ne znam sve detalje pa dalje nastavim čitati kao da je prvi put čitam u životu.
    To je ljepota zaborava. Nešto što si već davno prožvakao opet ti postane zanimljivo.
    Sve nešto sanjam da odem u mirovinu, a mogao sam već odavno, da kupim brod od jedno 7 m i odlazim u ribe. Ali, kad onaj moj "oblomov" počne analizirati snove vidi da je to malo vjerojatno jer danas zaborava nema. Uvijek ima neki Jandroković da te podsjeti kako glupim ljudima izgledaš glup.
    Ti si nešto malo stariji od mene, no kako čovjek stari vrijeme ide sve brže, tako da se ta razlika sve više smanjuje. I sad si razmišljam - jesmo li se mi možda rodili u neko pogrešno vrijeme? Nijedno vrijeme nam nije išlo na ruku. Prethodna generacija je imala razdoblje prosperiteta u Jugoslaviji, ova slijedeća imat će neko bolje razdoblje u EU ili što već dođe iza, a mi smo imali stalnu krizu. Od krize raspada Jugoslavije, pa rata za neovisnost, do krize Hrvatske koja i dalje traje, pa krize EU i svijeta... Čemu služi takav život? Može čovjek napraviti potomstvo koje će nešto imati u toj narednoj generaciji, ali sam nije poslužio ničemu osim da prenese gene dalje. Kakvi su da su. Ne čudim se ljudima kao "cipalica" koji odustaju i od te priče s prenošenjem gena, jer zapravo nemaš ni od toga ništa. Priroda i stvarnost su nas zajebali i zašto bih sad morao ja njima izlaziti u susret da prenosim gene? E, baš neću.

    Jasno, može se to i tako gledati kao da su "bolji" ljudi prevladali i prenijeli svoje gene, no nismo ni ja ni ti baš glupi i jasno nam je da ako su to ti "bolji", da su čovječanstvo i civilizacija u banani. Još par takvih generacija i majmuni će nas pobijediti kod Armagedona, ako sami sebe ne uništimo prije toga zagađivanjem i neumjerenim uništavanjem svega oko sebe. Ljudi koji posjeduju gene koji sprečavaju samouništenje su ostali u manjini i to će se sada samo još pogoršavati. Nema dovoljno "mandela" da spase svijet, onih drugih je puno više. To je, u neku ruku, prirodna ravnoteža, jer nešto mora smanjiti populaciju ljudi, pa ako nema vanjskog faktora ili predatora moraju to sami ljudi učiniti, uslijed genetske degeneracije i razmnožavanja lošijih jedinki. To je neizbježno. Ali se čovjek ipak mora dividi prirodi kako je to sve lijepo "uredila", a da ništa zapravo ne uređuje, makar i iz te gubitničke pozicije.

    Što se tiče taštine, da se vratim temi, sjećam se da je Dostojevski lijepo u liku Karamzina u Bjesovima opisao svojeg arcineprijatelja Turgenjeva... Oni su se svojedobno častili otprilike kao Raos i Tvrko Zane AKA Branimir Donat u DRK-H ili sada Raos i PEN-ovci, glede rodno-pederske ideologije. Dostojevski se na taj način izrugao taštini Turgenjeva, dok se s druge strane pojavila i njegova socijalna kritika ljudi kao što je bio Tolstoj, grof koji ima dosta vremena da piše i objavljuje jer je - bogat. To i jest jedan osnovni problem, što mišljenje i stvaranje zahtijeva određena financijska sredstva, a kada ih nemaš ili si stalno u nekoj poziciji crkvenog miša koji mora nešto žicati i moljakati, prekovremeno raditi da bi uopće ostao, taština se drastično smanjuje. Znači, mislim da elitizam pogoduje nastanku taštine, kao i mogućnost života bez grčevite borbe za opstanak. Jasno, alternativa taštini je kronično nezadovoljstvo, koje je na kraju kod Dostojevskog kulminiralo nekakvim vjerskim zanosima i veličanjem "majčice Rusije". Mogu slično primijetiti i kod nas, da ljudi koji, recimo, ne mogu dobiti posla od Jovanovića kao ministra znanosti postaju sve više obuzeti vjersko-nacionalističkim zanosima, željom da se predaju za taj neki "viši cilj" od običnog pojedinačnog individualiteta, da im to na neki način jača osjećaj samopoštovanja i vlastite vrijednosti koji ne mogu imati s obzirom na vlastita mršava primanja ili ponižavajuće okolnosti u kojima preživljavaju. Ali to je isto neka zamka, zapravo. Takvi ljudi oslobađaju u sebi neke životinjske nagone, koji mogu u jednom času prerasti i u ono što zovemo "fašizam", a i ne moraju, ali zapravo oslobađanjem od sebe i svojeg individualiteta i stavljanjem na oltar vjeri i domovini ne rješavaju osnovni problem, što je taj individualitet uopće i čemu služi. Opet nastaje identifikacija s nekim velikim, vrhovnim ciljem, samo zato da bi se čovjek oslobodio neugode vlastite slobode i izbjegao samoubojstvo, ludilo ili nešto treće. Iz svega toga može se nazrijeti samo zaključak da sam čovjek nije dovoljno vrijedan da se drugi čovjek založi za njega. Čovjek nije dovoljno vrijedan. Čovjek je smeće. A i sam čovjek je onaj tko tako zaključuje, pa u nekim "višim", kolektivnim stvarima traži zamjenu za čovjeka, pa makar se ti kolektiviteti ipak u konačnici opet svode na puno malih ljudi na kupu.

    P.S. ako je dopušteno, zahvaljujem na podršci Pašku P., Florine, Druidu, F. Chiefu, blue bird, pa u jednoj mjeri i Apemantu (ako tu nikakve podrške nema, ispričavam se unaprijed, ali određenu toleranciju u njegovom slučaju smatram već nekim vidom podrške ). Ostale ću izbrisati iz svojeg srca, jer tamo ne zaslužuju biti. Donekle mi je jedino žao za alimom i Sanjom.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts