+ Reply to Thread
Results 1 to 3 of 3

Thread: Pofukova kritika Milanovića preko Charlesa Billicha

  1. #1
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    size="tall"

    Pofukova kritika Milanovića preko Charlesa Billicha

    Uzmimo jedan primjer na kojeg se osvrnuo g. Pofuk u Pilselovom autografu (autograf.hr). Radi se o slikaru Billichu, poznatom po sljubljenosti s HDZ-om u vrijeme Tuđmana i velikim cijenama koje su njegova djela postizala na aukcijama za zakladu Ankice Tuđman, milijunima koje su plaćali Jambo, Šušak i drugi velikani povijesne zbiljnosti u posljednjih 20-ak godina. Tema je ovdje politička, dakle radi se o kritici prijašnjeg nenarodnog režima iz pozicija tvrdokornog emigrantskog nacionalizma. Onako kao što bi rekao mwm - tvrdokorna mrlja - pa što više ribaš deterdžentom, to se više širi i prlja sve oko sebe.



    Tu je, dakle, Ch.B. prikazao Tita kao Ceausescua, krvoločnog diktatora. Na stranu što bi se takve, zapravo karikaturalne sličice, mogle lako pronaći i za druge diktatore, za Slobodana Miloševića, pa čak i za samoga Franju Tuđmana (mislim u Le Mondeu ili Canard Enchaine). Bit je u temi, ne u originalnosti, i u izrazu. Evo što je napisao Pofuk:

    No, vratimo se mi tamo dolje, u Australiju, gdje je hrvatski premijer našao vremena da izazove i jednu omanju kulturološko-političku sramotu i nesreću. Novinar HTV-a u Dnevniku 10. ožujka kaže da je naš premijer u Sydneyu “tijekom dana pronašao vremena i za posjet galeriji svjetski poznatog umjetnika hrvatskog podrijetla Charlesa Billicha”. Na službenim stranicama Vlade RH taj je posjet zabilježen fotografijom ispod koje piše: “Predsjednik Vlade u galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najpoznatijih živućih australskih slikara”. Prepisano je to s internetskih stranica samog Charlesa Billicha.

    Međutim, Australija je ozbiljna država čija Vlada na svojim službenim internetskim stranicama promovira kulturu tako detaljno da donosi i popis svojih najcjenjenijih (ali očito ne i svjetski najpoznatijih) suvremenih umjetnika. Virtualno se može razgledati i australski Muzej suvremene umjetnosti. Ni na jednom od tih mjesta ni traga Charlesu Billichu.

    Naravno, biti svjetski poznat i biti cijenjen od struke nipošto nije jedno te isto. Kao argumente svoje slave sam gospodin Billich, odmah ispod svog imena, iznosi dvije njemu očito najvažnije reference: “Od Bijele kuće do Vatikana”. Ne znam tko je Papi odnio portret koji je naslikao Billich, ali dobro se sjećamo kako je njegova slika završila u Bijeloj kući, gdje se vjerojatno više i ne nalazi. U jesen 2006. tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu na dar ju je odnio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, a tadašnji je glasnogovornik Vlade Ratko Maček rekao kako je Charles Billich iznimno poznato ime u svijetu suvremenog slikarstva.

    Struka je o državničkom daru imala nešto drugačije mišljenje. “Poklon koji je Sanader dao američkom predsjedniku kompromitira hrvatsku kulturu i umjetnost i Hrvatsku koja pretendira biti dijelom Europe”, rekao je tada kolegici Patricji Kiš za Jutarnji list povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Galerist Damir Grubić Billicha je ocijenio kao “sladunjavog slikara veduta i aktova koji je čak i unutar akademske manire prosječan, te koji se preko veza uspio nametnuti međunarodnoj kič klijenteli”. Takve su otprilike ocjene i australskih kritičara.
    http://www.autograf.hr/ljudske-lobanje-za-zokija/

    Naglašavam da mene tema "Tito" i "zločini komunizma" uopće ne čini pristranim, tako da vjerujem da te zločine treba osvijestiti i odnositi se prema njima prikladno, kao i općenito prema zločinima počinjenima u prošlosti. Koliko god je nekad Titov kult ličnosti bio jak, toliko je danas opravdano da bude razmontiran i umjetničkim gestama i djelima, makar bi bilo bolje da se to činilo u ono vrijeme kada je bilo aktualno. Činjenica je da se Zokijeva "socijaldemokracija" uopće ne razlikuje od Tuđmanova nacionalizma. Sve je to falšo, lažno, pa ne začuđuje sličan odabir slikara kod ta dva državnika. Pitanje je samo odnosa samog slikara prema ovom drugom, hoće li biti jednako blagonaklon... No, po svoj prilici, hoće. Jer biznis je ipak - biznis. Makar je komunizam komunizam.

    Ono što je, zapravo, zanimljivo jest - da Billich jest cijenjen od struke. Ali samo u Hrvatskoj. Pofuk čak i nije mjerodavan suditi o kvaliteti Charlesa Billicha, jer nije likovni kritičar, nego glazbeni kritičar (ako me sjećanje dobro služi). Makar si uzima pravo suditi o svemu. No, kako sam čuo iz usta stručne osobe, Charlesa Billicha struka cijeni (naravno, osim Z. Makovića, ali to je jedna notorna komunjara), te se o tome iz pozicije laika nema više pravo suditi. Preduvjet je da se prethodno u Hrvatskoj završi likovna akademija ili barem povijest umjetnosti. Ako već ne u Hrvatskoj, onda najdalje u Sloveniji.

  2. #2
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Što god struka govorila, ovdje je primarna tema. A tema nije umjetnička, nego politička. I ona određuje "kvalitetu" djela. A s druge strane, i objektivnu nekvalitetu djela. Jer, po čemu se takvo "djelo" razlikuje od socrealističke umjetnosti kojom se veličao komunizam ili od nacističkih plakata na kojima su židovi prikazani kao polipi? Sve je to obična propaganda koja nema veze s umjetnošću. Možda jedino s U. I s politikom - a gledano iz te političke perspektive, Josip Broz je puno veće ime od Charlesa Billicha. Toliko veće da se uopće ne mogu uspoređivati. E, sad, recimo da je umjetnik jednako veliko ime u umjetnosti, uzmimo Picasso, pa da iz te pozicije ide interpretirati jednako velikog političara, to bi možda bilo u redu. Ali Ch.B. svakako nije kalibar u umjetnosti kakav je Tito bio u politici. On bi, eventualno, mogao raditi karikature Milanovića ili Tuđmana. Ili kad bi neki manji umjetnik radio sličnu karikaturu Barrosa u socrealističkom stilu, to bi možda još i bilo umjesno. Makar je i Barroso na svojoj razini uspješan, tako da i umjetnik koji bi njega interpretirao ne može biti samo učo slikanja u srednjoj ili osnovnoj školi u nekom selu. Ili možda može, ne znam. Ali to svakako ne bi nadilazilo razinu jeftine samopromocije, to jest isfuravanje vlastitog imena na račun nekog, već poznatijeg, imena.

    Čak i Pofuk tu pada za moj ukus na testu, jer ga ne zanima primarno umjetnička vrijednost djela nego se bavi politikom (kako popljuvati Milanovića) i time omašuje ceo fudbal. Trebao bi se baviti pitanjem je li to umjetnost ili nije, a ako nije, zašto nije, i što joj nedostaje da to bude.

  3. #3
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Mene, dakle, zanima odnos politike i umjetnosti. Je li umjetnost nužno u poziciji služavke kad takne u politiku? Može li velika umjetnost nastati iz političkog motiva, a da se ne pretvori u pamflet? Tu bi se dalo razmišljati o Dostojevskom. Nedavno je netko utvrdio da se njega dobro da tumačiti preko Bahtina, to jest ideje neprekidnog dijaloga u beskonačnost (to bi sad trebalo malo duže objašnjavati), što bi značilo da Dostojevski ne polazi od fiksnih likova koji imaju zadane "role" i političke stavove, nego ih stavlja takve, "od krvi i mesa" da pričaju s drugima i razvijaju se u stalnom dijalogu i zapravo, stalnom nastajanju koje ne prestaje. I na taj način razvija roman i likove u njemu. Ako tako gledamo, polaziti iz pozicije U prema Titu, iz jedne fiksne poltičke uloge, stava, a pripisivati svojem modelu jednu oprečnu, također fiksnu, ulogu, to nije dijalog, nego zapravo - monolog. Ili dijalog gluhih, kako se već hoće. Ni jedno ni drugo nije pravi dijalog u smislu Bahtinovog dijaloga. Taj pravi dijalog podrazumijeva da se i vlastita pozicija preispituje, pa da se može i potpuno promijeniti, čak i dijametralno. Ako se tako pristupa političkoj temi u umjetnosti, možda se može stvoriti i velika djela - pod uvjetom da vlastita točka nije fiksna i da se ostvaruje dijalog s temom/modelom. Naslikati Josipa Broza u njegovoj višeznačnosti, višeslojnosti, to bi bilo bliže umjetnosti, pa čak i onaj Kuljišev pristup kojim se dodaju svakakve izmišljotine i lovačke priče (npr. da Tito dolazi od TT - tetejac i slično), jer to već portret izdiže iz razine puke političke sfere i daje mu jedan romantizirani glanc, kao u romanima o tajnom agentu 007, pa kad bi se malo dublje pristupilo temi mogao bi od takvog lika nastati i neki roman, umjetničko djelo. Pod uvjetom da je autor kadar uspostaviti dijalog s temom, a ne s kultom ličnosti prema kojem se može postaviti ovako ili onako (obožavati ili prezirati).

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts