http://www.nybooks.com/blogs/nyrblog...error-boredom/

Lars von Trier je režiser koji voli ekstremne situacije - smak svijeta je jedna od njih. Suočeni s ekstremnim ljudi pokazuju svu dubinu svoje ljudskosti, ono prizemno i površno pada u drugi plan. Možda je u tome poanta njegovih filmova. Kod "Nimfomanke" on portretira jednu ljudsku slabost koja je istovremeno i ekstremna (ovisnost o seksu) i prizemno-površna. Kako proizlazi iz gornjeg teksta, junakinja "joe" na kraju sebe vidi samo kao sebičnu osobu kojoj nikada nije dovoljno užitka, ali i koja zapravo ne nalazi taj užitak, odmiče se od njega i završava u dosadi. De Sade je izbjegavao dosadu i zasićenje izmišljajući sve stravičnije oblike užitka, ali ih nije prakticirao; naime, postavlja se i pitanje čisto fizičkog ograničenja u nasladi. U povijesti imamo primjere Messaline (žene cara Klaudija, onog mucavog iz serije "Ja, Klaudije") koja je navodno spavala za okladu s cijelim Rimom natječući se s poznatom prostitutkom, ili Casanove kao muškog primjera nezasitnosti, što je više psihološki nego fiziološki problem (što kod nimfomanije ne mora biti slučaj).

In various chapters, Joe’s motivations are variously ascribed to her sexual curiosity, desire to exercise traditional male sexual prerogatives, rejection of love, unresolved oedipal feelings, narcissism, loneliness, pathological low self-esteem, depression, frigidity, guilt, and masochism.
Nimfomanija, dakle, proizlazi iz želje da se bude kao muškarac, osvajač, kazanova, ali ograničeno onim Lacanovim "la femme n'a pas", žena je ona "koja (Ga) nema", pa taj vječiti osjećaj nedostatka izaziva potrebu za još većim ispunjavanjem. S jedne strane može proizvesti nimfomaniju u stilu "Krvave Meri" koja je ganjala dlakave zvijeri, a s druge frigidnost ili želju da se vlastita seksualnost koristi kao oružje protiv tih istih (muških) zvijeri i da se tako kompenzira vlastiti nedostatak. Ili čak i ekstremno demonstrativno potiskivanje seksualnosti, kao kod naše Marijane Petir. Ustvari, sve to čak djeluje i samorazumljivo u svjetlu nedavnog samoubojstva lijepe L'Wren Scott, to jest možda bi bilo bolje da Ga je Jaggeru odrezala umjesto da je sebe objesila o kvaku (kako li je samo uspjela, tako visoka). U biti, Jagger kao ekvivalent kazanove našeg doba potencira vjerojatno kod žena osjećaj nedostatka, pa bi njemu pristajala nekakva nimfomanka kao partnerica, a ne neko osjetljivo biće koje vjerojatno čezne za malo ljubavi i pažnje.

Ako je netko vidio film, može slobodno komentirati.