+ Reply to Thread
Page 1 of 3 1 2 3 LastLast
Results 1 to 10 of 22

Thread: Je li opravdano biti na strani ugnjetavanih?

  1. #1
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    size="tall"

    Je li opravdano biti na strani ugnjetavanih?

    Pitanje je na neki način paradoksalno. Jedan određeni broj ljudi na ovo odgovara automatski - "ispravno je biti na strani ugnjetavanih". Na strani slabijega. No, ako pogledamo naš posljednji rat, ispada da to nije tako jednostavno. Jesmo li bili slabiji? Jesmo. Hrvati su bili slabiji i napala ih je agresorska JNA: istovremeno, Hrvati su počinili zločine u ratu nad još slabijima od sebe. Je li opravdano biti na strani tih slabijih, iako, možda oni imaju sustav vrijednosti koji nam nije simpatičan?

    Ovo je ključno. Jer ako netko svoj sustav vrijednosti, ili onaj kojeg je dobio od roditelja ili kojeg je stekao ili koji mu je intuitivno prirođen (pa i npr. da intuitivno "zna" da su crnci lošiji od bijelaca) smatra nadređenim imperativu da se bude uvijek na strani slabijeg (što je pravedno), onda će taj netko biti nekada i na strani jačega ako taj jači odgovara njegovim vrijednostima. Sve drugo bi, jelda, bilo relativiziranje svojih vrijednosti radi pomaganja slabijemu.

    A uzmimo da "naše vrijednosti" kažu da slabijeg treba zgaziti, jer je to prirodni zakon opstanka? Nacisti su takvo što otvoreno zastupali. Onda tek nemamo nikakvih rezervi da ne zastupamo isključivo "naše vrijednosti".

    Zato nalazim da je biti na strani slabijeg (u svakom trenutku) nadređeno bilo kojim "našim vrijednostima" koje se mogu pojaviti ikada i igdje u svijetu. Neovisno o tome koje su vrijednosti tog slabijeg. Štoviše, svake posebne vrijednosti uvijek su relativne, dok je biti na strani slabijeg APSOLUTNA vrijednost (snaga nekog s pištoljem naspram nekog bez pištolja jednostavno se ne može 'relativizirati'... ili probaj relativizirati rupu od metka u glavi kad ti je već prošao kroz nju). Prema tome, u smislu relativiziranja svojih vrijednosti, bivanje na strani slabijega uvijek je APSOLUTNIJE od tvrdokornog bivanja na svojoj strani (neovisno je li slabija ili jača). To ne bi, zapravo, odgovaralo Montesquievovom "ne slažem se s vama, ali borit ću se do smrti da to možete reći" iz kojeg je nastalo liberalno demokratsko poimanje komunikacije i stvarnosti koje u nekom obliku imamo i danas. Naime, "moći nešto reći" je u smislu prava ispod onog "moći naprosto preživjeti". Stoga bi se u nešto jačem smislu moglo reći i "ne slažem se s tim da postojite, ali borit ću se do smrti da ipak postojite". TO, dakle, nije samo tolerancija u smislu "dopuštam vam da postojite iako se razlikujete od mene", nego i "ne sviđate mi se, ali ipak ću se do smrti boriti da postojite", a iz čega proizlazi i (liberalni) nastavak "imate pravo i govoriti to što mi se ne sviđa i borit ću se da to možete".

    Naravno, biti na strani ugnjetavanih može biti ponekad suprotno našim vrijednostima ili interesima (pa i državnim, nacionalnim interesima), ali budući da se radi o APSOLUTNOJ vrijednosti koja je i OPĆELJUDSKA, onda jednostavno nacionalni interesi ili posebni interesi (kao što su interesi za bogaćenjem) moraju uzmaknuti.

    Postavlja se pitanje što bi se dogodilo kad ugnjetavanih više ne bi bilo. Kad bi svi bili slobodni da budu ono što jesu. Ništa. Ništa se ne bi dogodilo. Ljudi bi mogli slijediti svoje interese bez ugnjetavnja, bilo da ne budu ugnjetavani ili da ne ugnjetavaju nikoga oko sebe. Ugnjetavanje je potpuno nepotrebno i suvišno. Razlog zašto opstaje jedino je u ljudskoj zloći. Razmislite o ovome.

  2. #2
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,932
    Hm, da, no kad ne bi bilo ugnjetavanja tj. "jačih" i "slabijih", tada ne bi postojala mogućnost usporedbe, a bez nje, pak, ne znam kako bi postojale ikakve vrijednosti osim apsolutnih, što znači da ih kao vrijednosti ne bi mogli niti prepoznati, jer bi one, jednostavno, bile - baš kao i sve ostalo.

    Čovjek je pohlepno biće (zato ugnjetavanje kontinuirano opstoji). Uvijek hoće *više*, hoće *još* (bez obzira radilo se o materijalnim ili tzv. "duhovnim" dobrima), i ta ga njegova osobina, vjerujem, čini vrlo opasnim za opstanak cijele planete.

  3. #3
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Uzmimo sada opet primjer iz života. Hrvatska je napadnuta. Moramo je obraniti. Slučajno, izvana nametnu embargo na oružje, kako se ne bismo mogli obraniti. U toj situaciji, opravdano je surađivati sa zločinačkim organizacijama koje se bave trgovinom oružja. Budući da je reakcija svijeta na neki način - više zločinačka. Dopustiti agresoru da napada nenaoružanu žrtvu je zločinački potez. Zatim se Hrvatska obrani, ali zapravo, u toj obrani ona stvara svoj sustav na toj zločinačkoj osnovi. Zločinačke organizacije bave se trgovinom ljudima (kao jednim od najgroznijih oblika ugnjetavanja), trgovinom drogom i drugim nezgodnim stvarima. Po samoj logici stvari, za vrijeme rata nastaju ratni profiteri koji na kraju postaju vrlo moćni politički čimbenici. Sama država koja se branila od ugnjetavača postaje tako sluga nekih od najgorih ugnjetavača. No eto, onaj isti zapadni svijet koji je prethodno smatrao da bi bilo zgodno ostaviti nenaoružanu žrtvu da se sama brani od naoružanog agresora (a ispod pulta je ipak dopustio da se oružje prošverca preko zločinačkih organizacija), sada traži da se stvari lijepo urede, da se ugnjetavači progone i da se izbace zločinačke organizacije. Odnosno da ih se tretira kao ono što i jesu, a ne kao prijatelje i saveznike. I to u jednoj mjeri funkcionira, ali je jasno da će psihološki taj narod postati šizofren. S jedne strane do jučer je bilo ispravno ubijati sugrađane, jer tako se branimo od navođenih snajpera, itd., a sada se najednom traži da se te iste branitelje kazni zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom. I da se oduzme nezakonito stečena imovina ratnih profitera (ali to već puno manje, jer i sam zapad se okoristio od istoga biznisa). Jednostavno se takvom nalogu izvana neće vjerovati, odnosno smatrat će se da je uređeni svijet ugnjetavač, koji progoni časne branitelje. Jer dok je ugnjetavanje u ratu bila opravdana samoobrana, sada, u miru, ta ista samoobrana ima na sebi mrlje prekoračenja iste koje se moraju kazniti. Pa čak i ako je prekoračenje bilo nužno radi očuvanja nekih života i slično, jer je trebalo ići laganije. Na primjer, kad te netko kolje, moraš paziti da mu pucaš u nogu, a ne u glavu. U tom času sigurno ćeš se sjetiti da tako obazrivo postupiš prema napadaču. Dakle, u teoriji ova rasprava ima smisla. No, u praksi, stvari su ponešto drugačije. Čovjek ne funkcionira kao apsolutno racionalan i etičan stroj. Kaže nedavno Hrvoje Hitrec "dođe tako čovjeku da kaže nekom da je idiot". A taj ga onda tuži za uvredu i klevetu (konkretno: Mesić). Ali njemu je tako došlo... Što li tek onda čovjeku dođe u uvjetima rata, kad nije pripremljen i istreniran za takve uvjete. Kao što je netko primijetio, trgovina organima se može promatrati kao racionalan izbor - tijelo za pare - ali teško da se tijelo može promatrati kao trgovina s izlogom. Ili prostitucija - to je samo rad na sredstvima za proizvodnju. Pa probaj tako proizvoditi 10-20 godina, pa ćeš vidjeti kako ćeš se osjećati kad stroj koji "amortiziraš" bude tvoje vlastito tijelo i psiha. Da li će biti isto kao kad otpisuješ stari kompjuter se neupotrebljivim windowsima, ili malko drugačije. Prema tome, načelno, fizička sigurnost mora biti iznad teoretskih razmatranja. O tome nema razmatranja. To se garantira i amen. Ako je u vrijeme rata suradnja sa zločinačkim organizacijama bila stvar nužde, da bi se sačuvali životi, s istim trenutkom nastupanja mira, ti "prijatelji" postaju neprijatelji, budući da se bave ugnjetavanjem. Jer očuvanje života cijeloga naroda više nije prioritet, ali to postaje očuvanje života običnih pojedinaca koji se mogu naći na meti ovih ugnjetavača. Kažu danas neki: "što ima veze da je Vaso imao lažnu diplomu, kad je to dobar čovjek i branitelj". No, to što je branitelj ne daje mu pravo da izigrava zakon, a to što je dobar čovjek više ne stoji kad se tako ponaša. Vasine zasluge za narod bitno su manje od koristi koju si je prisvojio. Ali čak i da su jednake, ne može se branitelju davati korist koja će od njega činiti novoga ugnjetavača. Branitelj koji u duši gaji potrebu da postane novi ugnjetavač zapravo je od početka ugnjetavač. Sjaši Kurta, da uzjaši Murta. I ništa drugo. Braniteljem se može zvati samo onaj tko je načelno protiv svakoga ugnjetavanja, pa i kad bi se i njemu samome pružila prilika biti ugnjetavač. E, a takvih je branitelja podosta malo. Većina se buni kad su njihova prava ugrožena, no kad steknu neku moć vrlo im je lako ugroziti tuđa i reći "moja su bila ugrožena, sad je na vama red". I takvi se, u biti, ne razlikuju ni po čemu od onih koji su njih ugnjetavali - bila to UDBA; komunisti ili netko treći.... i oni su imali opravdanje....

  4. #4
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by enky View Post
    Hm, da, no kad ne bi bilo ugnjetavanja tj. "jačih" i "slabijih", tada ne bi postojala mogućnost usporedbe, a bez nje, pak, ne znam kako bi postojale ikakve vrijednosti osim apsolutnih, što znači da ih kao vrijednosti ne bi mogli niti prepoznati, jer bi one, jednostavno, bile - baš kao i sve ostalo.

    Čovjek je pohlepno biće (zato ugnjetavanje kontinuirano opstoji). Uvijek hoće *više*, hoće *još* (bez obzira radilo se o materijalnim ili tzv. "duhovnim" dobrima), i ta ga njegova osobina, vjerujem, čini vrlo opasnim za opstanak cijele planete.
    Da, vrlo opasnim. Jer to je nešto suštinsko, urođeno. Nije da se tako planira. U teoriji planira se pravda ili PravDA, ali kad dođe do stani-pani kako bi rekao Josip Broz ili do pravog meteža, krkljanca, pa i u običnim svakodnevnim životnim borbama, iz čovjeka izađe nešto drugo... iz onih koji su jači malo više, tako da na kraju ti jači ipak nadjačaju slabije, a onda i oni zavedu pravdu, onakvu kakva se njima sviđa i odgovara, manje ili više pravednu... No, u tom času postaje bitna teoretska nadgradnja, koliko se netko civilizirao, jer jasno je da u praksi koja je gola sila i borba za opstanak nema primjene te teorije. Ona dolazi na scenu tek nakon što se obavi krvavi posao i "uspostavi mir i red".

  5. #5
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Zapravo malo lutam ovdje... Hoćeš reći da bi apsolutne vrijednosti bile besmislene ako se ne bi mogle uspoređivati s relativnima? Onda su ionako relativne - odnose se kao apsolutne relativno (ili u odnosu na) relativne. Apsolutne vrijednosti postoje tamo gdje nema nikakvih relativnih vrijednosti koje bi se prema njima odnosile kao. Jednostavno su to skupovi koji se ne preklapaju. Relativizam je u svojem svijetu, ili balonu, a apsolutizam u svojem. No, ja razmišljam o tome da su vrijednosti obrane slabijih povezane s onim što obično zovemo "socijalizam", a vrijednosti utvrđivanja relativnih vrijednosti preko takmičenja jačih i slabijih su povezane s onim što obično zovemo "kapitalizam" ili "tržišna ekonomija". I jedno i drugo ima ozbiljnih problema. Socijalizam utoliko što je bilo potrebno da neka banda koja se oružanom silom popela na vlast utuvi ljudima u glavu da trebaju biti solidarni s drugima (pa dovraga, zar čovjek nije i solidarno biće, zar je zaista jedino i samo pohlepan, čovjek čovjeku vuk... pa ne bismo ni preživjeli da nismo bili u zajednicama...) - a s druge strane kapitalizam ima problem što se na kraju stvar svodi na takmičenje mrava sa slonom, odnosno nema (dovoljnih) ograničenja u takmičenju između korporacija i malih i srednjih poduzeća, makar su svaki u svojoj posebno kategoriji... kao da se teškaši u boksu mlate s bantam i perolakom kategorijom, pa da vidiš tko bi obrao bostan.

    Dakle, čovjek kao pojedinac nije isto što i čovjek u klanu i čovjek u masi. Korporativni čovjek ima neke sasvim druge karakteristike, kao što i čovjek koji koristi neku tehnologiju nije jednak čovjeku u prirodnom stanju - on ima veću moć i u skladu s time se i ponaša. Zanimljiv je slučaj kad korporativni čovjek pokuša sam otvoriti privatni firmu, na primjer netko tko se u banci bavio određivanjem rizika, i u samostalnom biznisu zglajza već na prvom riziku - zaduži se za službeni mobitel, auto i ostalo i ode u bankrot. Jer nije naučio da privatni biznis ima neke druge, opipljive rizike, za razliku od onih rizika koje on vidi kao brojkice u kompjuteru i na temlju kojih određuje da li će nekome odobriti kredit i s kojom kamatom. Kao borgovac iz Star Treka kojeg bi "otkočali" s elektronske sise, pa bi padao i teturao uokolo ne razumijevajući ništa oko sebe.

    Ova postava s "ugroženim ljudima" i "braniteljima ugroženih" pomalo je zastarjela. Branitelj nastupa kao pojedinac, a ne kao organizacija, ali na kraju ispada da su pojedinci danas ugroženi, a organizacije su oni koje ih ugnjetavaju; postoje i organizacije za obranu ugroženih, koje zapravo ugrožavaju one koje navodno brane, već samim time što su organizirane organizacije koje se financiraju iz raznih budžeta (dok ugroženi pojedinci moraju zaraditi svoj ručak svojim vlastitim rukama). I tako su oni koji imaju etički potencijal biti branitelji zapravo ugroženi, a oni koji organizirano brane ugrožene zapravo su postali neki drugi oblik ljudskosti, tzv. ljudskost korporativnog krda u kojoj ugroženost pojedinca više nema neku težinu, gleda se samo ugroženost cijele skupine, mase, klase... i njenih pojedinaca koji su kao stanice epitela kože koje pomalo otpadaju. Nebitno za cijelu priču, koja se vrti oko ukupnog tkiva, ljudske mase.

    Da se vratim na apsolutne i relativne vrijednosti, pojedinac i može funkcionirati i biti kao pojedinac samo kroz projekciju svojih apsolutnih vrijednosti. A u masi ili nekoj grupi postoje relativne vrijednosti koje se formiraju dogovorno i odnosima između članova zajednice, no u njoj se pojedinac sve više gubi, utoliko što se zajednica više ne doživljava kao zajednica ravnopravnih pojedinaca, nego kao grozd ljudetine u kojoj se naziru neki (eventualno) pojedinci. Ali samo kao utvare, maglice u ukupnom mljevenom humanom mesu za društvenu pljeskavicu. I utoliko su relativne vrijednosti doista praktičnije za svakodnevnu primjenu i na temelju njih se mogu ustrojavati sustavi, dok se na temelju apsolutnih vrijednosti mogu samo rušiti sustavi i vraćati moć pojedincu kojeg je sustav učinio nemoćnim. A bogami i to ponekad treba učiniti.

  6. #6
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Još sam htio reći da ugnjetavanje slabijih vidim samo u pravcu koji se kreće prema barbarizaciji društva. To znači da ugnjetavanje radi civiliziranja društva ne smatram jednakim oblikom ugnjetavanja kao i ono radi pljačke ili primjene nadmoćne sile nad slabijima. Ugnjetavanje koje bi se trebalo provoditi u školama služi svrsi - izgradnji civiziliranih ličnosti. Na kraju su učenici zahvalni svojim profesorima što su ih odgojili i osposobili za kvalitetniji život. Nažalost, u svim institucijama ugnjetavanje se u jednoj mjeri provodi i radi slamanja ličnosti i radi nametanja volje. To je surova realnost institucija, pogotovo takvih kao što je vojska i slično. Ali čak i vojska, ako je kvalitetno ustrojena, ima za cilj civiliziranje, a ne barbariziranje pitomaca. Ona ih uči kako se civilizirano ratuje, a ne kako se besmisleno i zločinački ubija. Prema tome, ovo što danas vidim u sve većoj tehnologizaciji i korporativizaciji društva ne shvaćam kao civilizacijski napredak, nego kao otklon u barbarstvo, jer je dehumanizirajuće. Korporativni sustavi imaju sve veću moć, ali njihov civilizacijski potencijal je sve manji i otvoreno je, zapravo, usmjeren prema pljački i porobljavanju. Tako možemo gledati i na odnos konkvistadora i Asteka. Iz njihove uljepšane perspektive radilo se o civiliziranju divljaka, no s druge strane, stvarni motiv nije bio tako plemenit - radilo se o pohlepi za zlatom. Tako i današnje korporacije u kapitalizmu djeluju kao da žele ljudima olakšati život, da se bore za veći standard, a zapravo se bore za veći profit uz što manje troškove, i otežavaju ljudima život jer ih izrabljuju - jer taj profit od nekuda mora doći, a otkuda će ako ne od ljudi. A takav je sustav izgrađen na RELATIVNIM vrijednostima, onima koje kažu da ti je bolje kad imaš više auta, odijela, itd. Na kvantiteti... a to je uvijek relativno, jer apsolutne kvanititete na sviijetu nema, kao što ne postoji najveći broj nečega. I novac je, zapravo, ustrojen kao sredstvo razmjene za relativne vrijednosti, a apsolutne se njime ne mogu tržiti ni kupovati. Uopće, inzistiranjena apsolutnim vrijednostima i na individualizmu jest antikapitalistički, ali nije zato nužno socijalistički (jer je individualno), nego je socijalistički samo u smislu ove apsolutne vrijednosti obrane slabijeg... a pojedinac je uvijek slabiji u odnosu na neku grupu. I utoliko sam, eto, socijalist.

  7. #7
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Možda izgleda kao da nemam nekog prethodnika u tome, no evo baš danas sam naletio na jednoga. Gustav Landauer. Der Geist ist alles kaže on, "duh je sve". Dakle, to je bio jedan kulturan čovjek, inače židov. Kaže on: "država je stanje, odnos između ljudi..." u svojem pamfletu "Slabi državnici, još slabiji narod!", pa nastavlja (na savršenom srpskom, da ga ceo svet razume) :

    Bledi, nervozni, bolešljivi i slabašni čovek sedi za svojim radnim stolom i piše note. Komponuje simfoniju. Radi marljivo i služi se svim tajnama zanata kojima je ovladao. Simfoniju izvodi orkestar od sto pedeset ljudi; u trećem stavu, nastupaju deset timpana, petnaest nakovanja i orgulje; u poslednjem stavu, njima se pridružuju hor od osam glasova i pet stotina članova, kao i dodatni orkestar sastavljen od duvača i bubnjeva. Publika je opčinjena nastupom te ogromne sile, njenom zadivljujućom snagom. Naši državnici i političari - kao i cela vladajuća klasa, u sve većoj meri - podsećaju na tog kompozitora, koji zapravo nema nikakvu moć, ali koji lako upravlja masama kao neka spoljašnja sila. Naši političari i državnici takođe kriju svoju stvarnu slabost i bespomoćnost iza džinovskog orkestra, koji se povinuje svakoj njihovoj komandi. U ovom slučaju, orkestar čine ljudi pod oružjem, vojska.
    Tako on ustvari te "jače" vidi kao robove društvenog stroja kojeg su upregli u održavanje sustava moći. I kaže dalje, nakon što se zgraža što mlade ljude koji bi trebali biti najradikalniji drilaju i pretvaraju u vojnike pod komandom nesposobne vlade:

    Mi socijalisti znamo kako se socijalizam - to jest neposredna komunikacija pravih interesa ljudi - borio protiv vladavine privilegovanih poslednjih sto i više godina. ... Ako bi silama neduhovne i nasilne politike ipak uspelo da stvore voelike ličnosti, to jest jake političare, obdarene vizijom i energijom, onda bismo možda imali poštovanja za te ljude, čak i ako bi se nalazili u neprijateljskom taboru. Mogli bismo se pomiriti s činjenicom da će vladavina starihsila potrajati još neko vreme. Ipak, postaje sve očiglednije da država ne počiva na ljudima čvrstog duha i velike prirodne snage. Ona, u sve većoj meri, počiva na ljudskom neznanju i pasivnosti. To važi čak i za najnesrećnije među njima, za proleterske mase. Mase još uvek ne shataaju da moraju napustiti državu i zameniti je, da moraju stvoriti nešto drugo. To ne važi samo za Nemačku već i za ostale zemlje.
    S jedne strane imamo moć države i bespomoćnost masa, razbijenih na nemoćne pojedince; s druge strane imamo socijalističku organizaciju, društvo društava, savez saveza, rečju, narod. Borba između te dve strane mora postati stvarna.
    Dakle, to je slično onome što i ja kažem. Nemoćnim pojedincima treba vratiti moć, ali kroz nešto što neće biti korporativistička prisila. No niti on ne vidi točno što bi to moralo biti... zato valjda i kažu da je anarhistički utopista... Ali zato kaže
    Nikakav progres, nikakva tehnologija, nikakva virtuoznost neće nam doneti spasenje i blaženstvo. Samo na osnovu duha, samo iz najdublje potrebe i unutrašnjeg bogatstva može doći do tog velikog preobražaja koji zovemo socijalizam.
    Naizgled i J. Krishnamurti je govorio nešto slično. Naime, da revolucija mora biti iznutra, u samom čovjeku.
    Kao što smo rekli, kapital nije stvar već duh koji vlada između nas. Ne oskudevamo u sredstvima za proizvodnju i trgovinu; kada bismo samo još otkrili sebe i svoju ljudsku prirodu! Ipak, zemlja je deo spoljašnje prirode. Ona je deo prirode kao vazduh ili svetlost. Ona je neotuđivi posed svih ljudi. Ali, zemlja je postala vlasništvo nekolicine...
    Taj "duh" koji vlada, zapravo je duh zloće, pohlepe, gramzivosti. Ali ni prema marksistima on nije puno blaži:

    Ti ljudi (marksisti, preciznije, socijaldemokrate tog vremena) nemaju nikakav instinkt o tome šta društvo zaista znači. Nemaju ni najmanju perdstavu o tome da društvo može biti samo društvo društava, samo njihov savez, samo sloboda. Zato ne znaju da socijalizam može značiti samo anarhiju i udruživanje. Oni veruju da je socijalizam oblik vladavine. Ali, tu su i oni drugi, koji žude za kulturom, žele da izgrade socijalizam zato što žele da se oslobode razbijenosti i bede koji vladaju u kapitalizmu, kao i od njegovih pratilaca, siromaštva, razduhovljenosti i prinude, koji su samo druga strana ekonomskog individualizma. Ukratko, oni žele da se oslobde države, da bi stupili u društvo društava i dobrovoljne saveze...

    Marksizam je sirovi pregalac koji ne zna za ništa važnije, ništa uzvišenije, ništa svetije od tehnologije i njenog progresa... Bezgranično poštovanje koje zaljubljenici u progres gaje prema tehnologiji ključe je za razumevanje izvora marksizma. Otac marksizma nije ni istraživanje istoriji, niti Hegela. To nisu ni Smit, ni Rikardo, niti neko od premarksističkih socijalista, a još manje volja i žudnja za kulturom i lepotom među ljudima. Otac marksizma je vodena para. Stare gospođe proriču iz šoljica za kafu. Karl Marks je proricao iz vodene pare. Ono što je Marsk video kao socijalizam, kao neposrednu pripremnu fazu socijalizma, nije bilo ništa drugo nego orgnaizacija proizvodnih pogona na osnovu zahteva koje je u okviru kapitalizma postavila parna mašina.

  8. #8
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Tako, zanimljivo je čitati neke stvari iz prošlosti, čovjeka kojem je parni stroj još bio neopisivo tehnološko dostignuće, sinonim za tehnologiju. On je, prirodno, kao i Marx smatrao da sva stvorena vrijednost dolazi od rada. No, ako kapitalu (kao akumuliranom i ušteđenom radu u obliku profita) nećemo dati nikakvu ulogu, još uvijek je tu i tehnologija koja pridonosi proizvodnji... A također nije ravnomjerno raspoređena - stvaranje tehnologije ovisi o stupnju razvoja društva, a - bogamu - hijerarhijski ustrojena društva su nešto bolja u proizvodnji tehnologije. Dakle ona koja nisu samo "društva društava" i "dobrovoljni savezi", nego u kojima postoji ugnjetavač i ugnjetavani, direktor kao gonič robova i njegovi šljakeri.... Makar, to ne bi moralo biti nužno točno. Velika otkrića su ostvarili i pojedinci kao Tesla, a tehnologiju na temelju tih otkrića su razvijale hijerarhijski ustrojene organizacije, poduzeća, države. Tako da proizvodnja iz čiste anarhije ne bi mogla vrijediti za npr. "industrijsku proizvodnju"... ali eto, to su samo neke male proturječnosti anarhizma kao takvog.

  9. #9
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    I tako mi je nedavno poslovna suradnica nešto pričala o socijalizmu i neonacizmu u Ukrajini, i pritom spomene da je Engels navodno rekao: "Nacionalizam je socijalizam za glupane"; ili nešto u tom stilu. I sad mi dopadne šaka ovaj malo stariji tekst Viktora Ivančića Dajte mi još i tako si mislim da možda ni on nije u krivu kad se tako ruga, ali s druge strane teško je ljude motivirati satirom na akciju... Pitali su, piše negdje, u Srbiji Peru Lukovića za što se on zalaže pa im nije znao reći. On se zalaže, sugerira taj koji ga je pitao, za uništavanje svega što postoji, to jest za - ništa. Umjesto onog što jest. No,to "ništa" zapravo nije baš"ništa", posvemašnje ništavilo ili Gehenna (ili pakao, makar je to izvorno značilo nešto kao smetlište za leševe u istoimenoj dolini), kako kazuje Isus u Novom Zavjetu, već je to ono što se njemu sviđa. A ne mora se sviđati nekom drugom. U tom je problem, naime ljudi nisu spremni jurišati na barikade za ono što se meni ili nekome sviđa, ali zato hoće za neke parole, apstraktne pojmove, floskule, ispiranja mozga nacionalističkim frazetinama... Za to će puno lakše dignuti ruku na drugoga, zbijati redove. Slično razmišljanje jedne moje stare profe prije 20-ak godina: "što bi moglo ljude pokrenuti, ako ne nacionalizam"? Fakat, da nije bilo grafita s U i križićem, Pavelićevih slika i drugih NDH nostalgičnih memorabilija, bismo li mogli primitivne tabadžije iz ruralnih krajeva izmotivirati da se idu ubijati u ratu i da nam obrane zemlju, kako bi fina građanska elita mogla ispijati kavicu u Kavkazu ili u Gradskoj Kavani? Teško. Makar je i to stereotip, budući da su i gradski sinovi kao i seljački branili domovinu, Slavonci i Dalmatinci, pa i Istrani i Zagrepčani i Riječani jednako kao i Hercegovci iz Ljubuškog i Čapljine. Možda takva razmišljanja proizlaze iz samih generalizacija, pa i sami ratovi iz njih proizlaze... inače bismo se lakše razumjeli. Ne bismo ugnjetavali jedni druge da možemo svoje stanje drugima adekvatno prenijeti, kada bi drugi uvidjeli da svatko nosi svoj križ i da ga nema potrebe opterećivati samo zato što smatramo da je naš teži. Smanjivanje izrabljivanja i ugnjetavanja ne dolazi pomoću ratova, nego pomoću razumijevanja, ratovi potiču nerazumijevanje kako bi profitirala manjina koja razumije samo jezik oružja i novca.

  10. #10
    persona non gratis
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    1,538
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Zato nalazim da je biti na strani slabijeg (u svakom trenutku) nadređeno bilo kojim "našim vrijednostima" koje se mogu pojaviti ikada i igdje u svijetu. Neovisno o tome koje su vrijednosti tog slabijeg. Štoviše, svake posebne vrijednosti uvijek su relativne, dok je biti na strani slabijeg APSOLUTNA vrijednost
    Imaš par problema s ovim.
    Najpre, ako pomažeš slabijem ma kakav da je - onda mu možeš pomagati i onda kada on, iako slabiji, ima nameru da nekog tlači, prevari, ugrozi isl.
    To mu bz pomoći ne bi moglo uspeti, al uz tvoju pomoć - pa, takvih primera je kroz istoriju bilo koliko voliš.

    Drugi problem:
    Slabiji na čiju se stranu stavljaju oni koji mu mogu pomoći protiv jačeg - automatski postaje jači.
    To znači da istog momenta kad staneš na stranu slabijeg - shvatiš da je on tvojim svrstavanjem postao jači, pa moraš preći na stranu trenutno slabijeg, tj. onog koji je bio jači pre nego što si se ti svrstao kod prethodno slabijeg. I onda počinje ping-pong, u kome si ti loptica.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts