Zvijezde su padale nauznak, osjećao sam kako se pretvaram u zlatnog retrievera... Zbog previše luka s čvarcima počelo mi se uzrigivati. Hladno maksimirsko predvečerje zateklo me kao Mamića nakon pobjede Dinama. Sumračnim su ulicama promicale svakojake spodobe. Uđoh u pekaru da kupim kolač od maka, a pekarica mi spremno ponudi škarnicl, za svaki slučaj. Na sreću ovaj put nije bilo napasti koje bi odvlačile pogled s pravog puta. Naišla je žena od kojih 130 kg, pričajući o svojim dogodovštinama, životu u predgrađu blizu Dugog Sela i kako bi rado pojela dobar sendvič. Zašto su žene od 100 kg i više uvijek tako pričljive i otvorene, a one manekenskog izgleda obično šutljive i distancirane? Kažu da je dobar ključ onaj koji otvara svaku bravu, a brava koju otvara svaki ključ je pokvarena. Ne bih se s time složio. Ima brava koje nijedan ključ ne bi poželio otvoriti, a i onih koje se uopće ne daju otvoriti. S druge strane, brava koju otvara svaki ključ ne mora biti obavezno pokvarena. Možda je zagorjela. A ona koja se ne da otvoriti osim zlatnim ključem, ta tek može biti stvarno pokvarena.
Reply With Quote
Originally Posted by N'dugu
