+ Reply to Thread
Page 2 of 19 FirstFirst 1 2 3 4 12 ... LastLast
Results 11 to 20 of 186

Thread: Kako vrednovati umjetnost?

  1. #11
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    "Slučajnost" nastaje zbog te neke "fiksacije" ili "vizije" koju umjetnik ima pred očima, zbog nekakve neurotske težnje za ostvarenjem nemogućeg (dvije suprotne motivacije koje se pobijaju). Mislim da takva neuroza može odvesti u psihozu ili može stvoriti blagi psi efekt (ESP, izvanosjetilnu percepciju). Zato je ono što izgleda kao slučajno ustvari autentično i odgovara umjetnikovoj fiksaciji (ne namjeri, jer kod ostvarenja nemogućeg ne može biti namjere, nego samo težnje, možda čežnje, tuge, a radost može nastati nakon popuštanja neurotske tenzije). Chopin je uglavnom bio iskren prema svojem srcu, a Severina uglavnom želi privući pažnju i zaraditi. No moguće je da i kod Chopina ima tu i tamo čistog egzibicionizma, a i Severina bi mogla osjetiti neki iskren osjećaj pa ga izraziti, nije sve tako crno bijelo. No, u umjetničkom smislu Severina je ipak prema Chopinu kao onaj strujić koji popravlja štekere po kući prema Tesli.

    Može li konj biti umjetnik? I to pitaš mene koji sam stavio temu o konjima slikarima? Ne znam, možda može, a možda se samo igra, pa ta igra tu i tamo preraste u nešto više. Zavisi koliko je neurotičan. Recimo da ima jednu želju, a vlasnik mu daje stalno nešto drugo (sijeno, recimo). I što onda konj radi?

    http://www.youtube.com/watch?v=wrqBo...eature=related

    Ali možda je to još uvijek na razini Severine, želi samo privući pažnju kakve dobre kobile. Primijetio sam da se starije životinje ne igraju. Neuroza se ispuše, pa postanu trome i dosadne. Osobito ženke nakon prvog okota. Možda i Severina prestane nastupati nakon što se okoti, vidio sam da i u ljudi ima dosta takvih slučajeva. A opet, kod nekih ljudi nije tako, mogu biti mladi u duhu i u starijoj dobi.

  2. #12
    Vertigo's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    80
    Evo zašto te pitam za konja:
    kada se Severini niječe autentičnost pjesama po pitanju iskrenosti prema svome biću, konju se po toj liniji ne može rušiti autentičnost, on je toliko autentičan da nije ni svjestan sebe, a veći stupanj autentičnosti teško je zamisliv. Dakle, idemo vidjeti može li se rušiti na integritetu. E, tu sad dolazimo do pitanja koje je ostalo u zraku: što određuje integritet? Uzmimo, to je neka 'cjelovitost' djela s obzirom na elemente izražavanja i ono što se formom izrazilo; ako su neki elementi izražavanja savršeno stavljeni u službu izraza, neka je taj izraz npr. ambivalentnost, tuga, iskonska sreća itd., tada ono ima svoj integritet. Ono što kod konja ne postoji je zapravo namjera - on hipotetski može postići i autentičnost i integritet djela, a da toga uopće nije svjestan, da mu uopće nije bila namjera. Znači, hipotetski, konj može napraviti djelo koje te izbaci iz cipela, ali ono nije odraz ljudskog duha. Ljudski duh u njemu je zapravo u stanju prepoznati 'božansko'. Je li i konj onda umjetnik kada se baš kroz njega izrazilo 'božansko'? Pa mogao bi biti ako bi napravio nekoliko ovakvih ciklusa.

  3. #13
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Što je bolje od haikua o konju? Pravi konj? Ali zašto onda ljudi pišu haiku o konju. Previše su vezani za simboličko, pa im je potreban šok da bi se vratili u realno. Mislim da istu svrhu ima i Gotovčev performans. Ljudi su previše opterećeni svojim glupim racionalizacijama, snobizmom, itd., pa im je potrebno nečije golo tijelo i duh koji ljubi asfalt na kojem stoji da ih vrati u realnost, podsjeti ih da su i sami gola tijela koja stoje na asfaltu i u kojima postoji još nešto nalik na duh. Čovjek može satima gledati konje i ne vidjeti "božansko", ali zato može razmišljati o tržišnoj vrijednosti konjetine, kopitima za industriju boja i lakova, konjskim utrkama i slično. Umjetnost čovjeka vraća konju i onom duhu kojeg dijeli zajedno s njim.

    Ali nije ni konj tako naivan kako izgleda i samo bedak misli da se u onom videu pastuh zabunio pa odlučio zajašiti balu sijena mješte da je pase. Zna on da se radi o hrani, ali mu je upravo to medij kojim izražava neki sasvim drugi osjećaj. On to sijeno uopće ne njuši i ne jede, samo ga malo gricka, mazi se s njim! A da je naprosto "zagorio", potražio bi partnericu. Svakom konju odmah bi bilo jasno o čemu se radi - to je konjska kinetička "poezija". Znači da je i konj donekle zarobljen u smiboličkom jer ima nekakav ego, makar i disperzan i manje organiziran od ljudskog. Gdje je ego, tu je i namjera. No, konj je manje zarobljen jer nema dovoljno samosvijesti da je bio toga svjestan. Rešetke konjskog uma nisu toliko fiksne i čvrste, ali je i sam um utoliko slabiji. Stoga je i umjetničko slabije utoliko što je konju od čovjeka potrebno manje duhovnog napora da bi se oslobodio uma i postao dio apsoluta.

    Simboličko nas navodi na razmišljanje o lažnom i istinitom (autentičnom), a jaki ego postaje brana prema spoznaji istine, tvorac kiča koji iz imaginarnog kao zli demijurg gradi neautentični svijet. Čim sam naučio crtati "onako kako se crta", kako drugi čine, umjesto onako kako mi je prirođeno, izgubio sam autentičnost jer je (kolektivno) simboličko zarobilo moje imaginarno i odvojilo ga od realnog (i simboličkog u realnom). Čovjeku je tako simboličko uvijek za petama i dahće mu za vratom, on ga se ne može osloboditi (kao ni ega) osim kroz umjetnost i doživljaj umjetničkog. Ili psi efekt u kojem se percepcija, simboličko u realnom i fikcija, simboličko u imaginarnom (području fiksacije) počinju sinhronizirati, trenutno preklapati bez vidljivih uzročno-posljedičnih veza i komunikacije (to je onaj sinkronicitet, kolektivno nesvjesno ili duh o kojem je pisao Jung). Kao kad vidovita osoba u svojoj imaginaciji učestalo i uzastopce "vidi" simbol na zenerovoj karti koju nasumično okreću ona ili ispitivač. I tako privremeno pobjeđuje statističku vjerojatnost pogađanja. Na taj se način čovjek prividno oslobađa trokuta realno/simboličko/imaginarno i samog vremena kao niza uzroka i posljedica, te se spaja s iracionalnim vanvremenskim (zapravo bezvremenskim) vječnim.

  4. #14
    Vertigo's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    80
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Što je bolje od haikua o konju? Pravi konj? Ali zašto onda ljudi pišu haiku o konju.
    Zato što su previše okrenuti sebi i ne vide druge, pa tek kad im netko kaže da je nešto umjetnost tada će se složiti s tim ako im se to sviđa, a ako ne onda će reći da je to egzibicionizam i sl.. Kakvo ukazivanje bi im moglo pomoći da dođu do spoznaje da je nešto umjetnost, ako sami to ne osjećaju?


    Čovjek može satima gledati konje i ne vidjeti "božansko", ali zato može razmišljati o tržišnoj vrijednosti konjetine, kopitima za industriju boja i lakova, konjskim utrkama i slično. Umjetnost čovjeka vraća konju i onom duhu kojeg dijeli zajedno s njim.
    Jučer je u tramvaj dijagonalno od mene sjela neka osoba sa smiješnom pletenom kapom iz vremena olimpijskih igara u Sarajevu. Najprije nisam bila sigurna je li muško ili žensko jer je za žensko bila izuzetno visoka (oko 187 cm), ali sam po rukama skužila da je žensko. Krenula je ispuhivati nos direktno u ruke, bez maramice, i počela to stavljati u usta. Međutim, koliko sam uspjela zapaziti, nije ništa uopće ni ispuhnula nego je samo činila tu radnju kao da stavlja u usta, u stvari je stavljala zrak u usta. Ne znam, možda je bila i gladna. Muškarac koji je sjedio nasuprot mene (to su oni niskopodni Končarevi tramvaji) je vidjevši što radi ova žena s gađenjem okrenuo glavu prema prozoru i nastavio cijelim putem gledati kroz prozor. Inače, daleko više se po tramvajima i ulicima susreće takvih spaljenih muških osoba, nego ženskih, možda i zbog rata.

    I samo stanje u glavi, neostvareno kao rad bilo kojeg medija možemo promatrati kao umjetnost; konstelacija događaja i elemenata tada prisutnih je djelo jedne neponovljive strukture koja se teško može naknadno konstruirati ili će ipak izgubiti nešto od svoje autentičnosti naknadnim konstruiranjem. Nekome je to možda shizofreno i koji bi to načini bili da netko drugi uspije "dohvatiti" to stanje u glavi drugog? Kako se uspijemo razumijeti, a komunikacija se odvija na iracionalnoj razini? Umjetnost počiva baš na tome.

    Ali nije ni konj tako naivan kako izgleda i samo bedak misli da se u onom videu pastuh zabunio pa odlučio zajašiti balu sijena mješte da je pase.
    Svakom konju odmah bi bilo jasno o čemu se radi - to je konjska kinetička "poezija".
    Taj konj me zapravo podsjetio na mene kad nakon nekog mentalnog napora stanem sa sve četiri na pod i pokušavam odatle skočiti na kauč. Ili kad bih ulicom najradije pocupkivala ali mi bude neugodno zbog drugih pa se to pretvori u neki brzi hod. A ponekad se čak malo i zatrčim, kao fol negdje žurim, a to bude samo izljev takve energije. Tako da ako itko konje razumije u njihovoj kinetičkoj poeziji...

    Znači da je i konj donekle zarobljen u smiboličkom jer ima nekakav ego, makar i disperzan i manje organiziran od ljudskog. Gdje je ego, tu je i namjera.
    To sve kreće od "slike" kao predodžbe. Baš se u zadnje vrijeme pitam što je slika, a još bolje, što nije slika i može li se ona ikako poništiti? Ego, slika, simbol , moguće da svoje iščeznuće dožive tek kad/ako se pretvore u potpunu materiju bez duha.

    No, konj je manje zarobljen jer nema dovoljno samosvijesti da je bio toga svjestan. Rešetke konjskog uma nisu toliko fiksne i čvrste, ali je i sam um utoliko slabiji. Stoga je i umjetničko slabije utoliko što je konju od čovjeka potrebno manje duhovnog napora da bi se oslobodio uma i postao dio apsoluta.
    Dakle, umjetnost je vezana za ljudski um jer nastaje u nadilaženju istog? Možda i konj na isti način nešto nadilazi, a da mi pojma nemamo o tome. Znači, i kad konj napravi nešto univerzalno, 'božansko', to razumijevanje kojim čovjek razumijeva je nadilaženje uma čovjeka - da li bi izvanzemaljac bio u stanju uočiti recimo umjetničku vrijednost Mona Lise ili to njemu ne bi bila umjetnost jer mu ne treba takvo nadilaženje uma kao čovjeku? Ako ne bi, gdje je tu onda univerzalnost?


    Simboličko nas navodi na razmišljanje o lažnom i istinitom (autentičnom), a jaki ego postaje brana prema spoznaji istine, tvorac kiča koji iz imaginarnog kao zli demijurg gradi neautentični svijet.
    I on se želi samo nekom dopasti, želi da ga se prihvati. Njegova neuroza je slabija, nije beskompromisna.


    Čim sam naučio crtati "onako kako se crta", kako drugi čine, umjesto onako kako mi je prirođeno, izgubio sam autentičnost jer je (kolektivno) simboličko zarobilo moje imaginarno i odvojilo ga od realnog (i simboličkog u realnom).
    Djecu se uči crtati (gledati) onako kako gledaju stariji, pa kad djeca počnu uočavati perspektivu, proporcije itd. to se smatra 'napretkom'. Onda kad ta djeca odrastu pokušavaju izvući onaj dječji rukopis iz sebe, ali to više ne ide. Međutim, nekad 'nađu' nešto od tog izraza pa onda forsiraju nazivajući to onda još i 'spontanošću', a u stvari je vrlo često šablona i glumljeno je - nije autentično jer ni taj čovjek više nije dijete. On može naći neki svoj spontani rukopis, to je najčešće onaj o kojem uopće ne razmišlja. Tvoj autentični rukopis možda nisi ni u stanju vidjeti, kao ni ja svoj, jer kad ga uočiš postoji opasnost da ga namjerno kreneš ponavljati i upadneš u šablonu. Premda, neki po svojoj prirodi ne trpe šablone jer im vrlo brzo postaju dosadne i same od sebe otpadaju.

    Čovjeku je tako simboličko uvijek za petama i dahće mu za vratom, on ga se ne može osloboditi (kao ni ega) osim kroz umjetnost i doživljaj umjetničkog. Ili psi efekt u kojem se percepcija, simboličko u realnom i fikcija, simboličko u imaginarnom (području fiksacije) počinju sinhronizirati, trenutno preklapati bez vidljivih uzročno-posljedičnih veza i komunikacije (to je onaj sinkronicitet, kolektivno nesvjesno ili duh o kojem je pisao Jung).
    Da, to je ono iracionalno razumijevanje kada i ti i ja u istom trenutku (radu) uspijemo vidjeti istu iracionalnu stvar koju ne možemo ni iskomunicirati jer je iracionalna.
    Last edited by Vertigo; 07-11-10 at 08:53.

  5. #15
    Vertigo's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    80
    Evo jedne Dovnikovićeve animacije koja povezuje rukopis, autentičnost, hod...:
    http://www.youtube.com/watch?v=wx-aj...eature=related

  6. #16
    Svjetlana Valentić enky's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    1,932
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Gdje je ego, tu je i namjera. No, konj je manje zarobljen jer nema dovoljno samosvijesti da je bio toga svjestan. Rešetke konjskog uma nisu toliko fiksne i čvrste, ali je i sam um utoliko slabiji. Stoga je i umjetničko slabije utoliko što je konju od čovjeka potrebno manje duhovnog napora da bi se oslobodio uma i postao dio apsoluta.
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Čovjeku je tako simboličko uvijek za petama i dahće mu za vratom, on ga se ne može osloboditi (kao ni ega) osim kroz umjetnost i doživljaj umjetničkog.
    po tome, onda, slijedi: što je ego više izražen, to su veće šanse za ostvarenje umjetničkog?

    Quote Originally Posted by Vertigo View Post
    Da, to je ono iracionalno razumijevanje kada i ti i ja u istom trenutku (radu) uspijemo vidjeti istu iracionalnu stvar koju ne možemo ni iskomunicirati jer je iracionalna.
    koja bi bila konkretna razlika između osjećaja sinkroniciteta i posljedica biokemijskog poremećaja izazvanog autosugestijom?

    ..........................

    ako umjetnost komunicira ideje, a ne informacije; te tako, iracionalnim putem, dovodi do promjene emocionalnih stanja pri kreiranju ali i percepciji; ne proizlazi li, onda, da vrednovati umjetnost, dakle komunicirati informacije o ideji, može samo totalno uravnotežena osoba, koja će, kao takva, bilo koje umjetničko djelo moći doživjeti racionalno?

  7. #17
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Hm, da... žao mi je što vas moram razočarati, no materija - zapravo - uopće ne postoji. Materija je proizvod uma, duha, onog što jest. Do te sam spoznaje došao prije oho-ho dvadesetak godinica, kad sam analizirao fiziku elementarnih čestica i uspoređivao je s psihoanalitičkom strukturom uma, te zaključio da fizičari u interakcijama čestica ustvari promatraju operacije vlastitog uma - id, ego, superego... su bozoni, fermioni, itd. Dobro, možda nije baš sto posto tako, ali - you get my picture. Mi živimo u svijetu koji je stoposto naša kreacija, analiziramo zakone "vanjskog" svemira koji su zapravo zakoni našeg uma, naše percepcije (nas "iznutra") nas samih (nas "izvana"). Biokemijski poremećaj mozga je zapravo proces u tom istom mozgu koji sam percipira sebe, tj svoj vlastiti poremećaj, ad infinitum. Time, naravno, ne mislim reći da stvarnost ne postoji, nego da je naša percepcija "vanjskog" i "unutrašnjeg" bitno poremećena zbog utjecaja onog što nazivamo "ego", što nam omogućava da racionalno mislimo, da vidimo oko sebe predmete... I sad se pitate ako je um (duh) zapravo u materiji, pa se nema on šta oslobađati od sebe da bi se rastopio u blaženstvu materije, zašto onda snagom volje ne možemo podizati predmete u zrak, otvarati vrata, mijenjati kanale na TV-u... E, pa zato što mi ustvari vidimo predmete oko sebe koji nisu realni. Mi vidimo stolicu ili vrata kao skup nekakvih atoma ili čestica, a uopće ne vidimo da je svaki atom stolice (ako uopće i postoji nešto takvo) neraskidivo povezan s nekim drugim u galaksiji udaljenoj sto tisuća svjetlosnih godina odavde. I sve je to skupa povezano s našim umom, tako da kad mi djelujemo svojom voljom, mi stvarno nešto "pomičemo" oko sebe, ali ne možemo pomicati te tzv. "predmete" kad uopće nisu realni, oni su samo u našoj (iskrivljenoj) percepciji. A kad se dvoje ljudi spoji kroz sinkronicitet ili kad umjetnik stvara umjetničko djelo, a promatrač uočava da se radi o umjetnosti, onda oni vide onu pravu strukturu, ne predmete koji su samo apstrakcija našeg uma, nego onu stvarnu, iracionalnu strukturu po kojoj svemir stvarno funkcionira i koju ljudski razum ne dohvaća. Možda zato što je naše preživljavanje bitno vezano za tu "predmetnu" percepciju, naš um je sam sebe ograničio puno više od konjskog, koji malo više vidi iracionalnu strukturu, a manje predmete, ali mu zato manje treba nekakva "umjetnost". Dakle, vrednovanje umjetnosti bi trebalo biti vezano za ono što nije predmetno. Umjetnost nije slika, Mona Lisa u okviru, taj predmet. Umjetnost je upravo sve ono što nije slika, predmet, okvir. I to treba vrednovati. A ideja da je samo racionalna osoba uravnotežena možda uopće ne stoji, jer tko zna kakva je njena stvarna iracionalna struktura (ne predmetna).

  8. #18
    Vertigo's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    80
    Kaj, umjetnost je kurac. Umjetnici su egocentrični manijaci, a svaki od njih je budala na svoj način. To je nešto slično kao i težnja idealnoj ljubavi čiji motiv je da se pobijedi fundamentalna ljudska usamljenost. Nema mosta preko te rijeke. Inače, N'dugu, i ja sam iznijela negdje sličnu teoriju ali me je Apemant 'popljuvao' (i neka je) navodeći ime tipa koji je to odavno razradio.
    Što je "totalno uravnotežena osoba", to tek ne znam, ali znam da neuravnotežene osobe umiru od srčanog ili moždanog udara, a "uravnotežene" od karcinoma.

  9. #19
    . Vess's Avatar
    Join Date
    Aug 2010
    Location
    Tamo negdje
    Posts
    372
    Vertigo, loš čovjek nije ujedno loš umjetnik, dapače može biti genijalan i stvoriti sjajna djela. A egocentično manijakalno govno od čovjeka.

  10. #20
    član
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    316
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Hm, da... žao mi je što vas moram razočarati, no materija - zapravo - uopće ne postoji. Materija je proizvod uma, duha, onog što jest.

    Mi živimo u svijetu koji je stoposto naša kreacija, analiziramo zakone "vanjskog" svemira koji su zapravo zakoni našeg uma, naše percepcije (nas "iznutra") nas samih (nas "izvana"). Biokemijski poremećaj mozga je zapravo proces u tom istom mozgu koji sam percipira sebe, tj svoj vlastiti poremećaj, ad infinitum. Time, naravno, ne mislim reći da stvarnost ne postoji, nego da je naša percepcija "vanjskog" i "unutrašnjeg" bitno poremećena zbog utjecaja onog što nazivamo "ego", što nam omogućava da racionalno mislimo, da vidimo oko sebe predmete...

    I sad se pitate ako je um (duh) zapravo u materiji, pa se nema on šta oslobađati od sebe da bi se rastopio u blaženstvu materije, zašto onda snagom volje ne možemo podizati predmete u zrak, otvarati vrata, mijenjati kanale na TV-u...

    E, pa zato što mi ustvari vidimo predmete oko sebe koji nisu realni. Mi vidimo stolicu ili vrata kao skup nekakvih atoma ili čestica, a uopće ne vidimo da je svaki atom stolice (ako uopće i postoji nešto takvo) neraskidivo povezan s nekim drugim u galaksiji udaljenoj sto tisuća svjetlosnih godina odavde. I sve je to skupa povezano s našim umom, tako da kad mi djelujemo svojom voljom, mi stvarno nešto "pomičemo" oko sebe, ali ne možemo pomicati te tzv. "predmete" kad uopće nisu realni, oni su samo u našoj (iskrivljenoj) percepciji.
    Sve je to lijepo, ali ima jedan problem. Nema jedan um već više umova. Ako svaki od njih stvara svoj svijet, tada oni ni jenu stvar ne mogu doživjeti na isti način, Pa...ni pirbližan. Ako i riješimo taj problem dođemo do druge razine i kažemo da su umovi slični, ili su rasli u sličnom laboratoriju (kulturnom obrascu) pa zato na sličan način doživljavaju stvari. Tada se kao nužno zlo javlja kultura i ona određuje da ja i ti doživljavamo sliku Mona Lise na isti načn. Ako nemamo kulturu koja nas povezuje, tada ja mogu sliku Mona Lise doživjeti kao vrhunsku umjetnost, a amazonski domoridac kao dobro pokrivalo za glavu kada pada kiša.
    Ako riješimo i taj kulturološki problem, spustimo se na još nižu razinu i kažemo da stvari postaju stvari tek kad su "oplemenjene" našim duhom. Međutim to je samo obrnuti predznak stanja nezavisnosti duha i stvari. Ili ono životinjsko, idealno u svojoj puni. Živiš bez ikakvog razloga i sve stvari su samo neodvojiv dio tebe. A ti o tome nemaš pojima.
    A kad se dvoje ljudi spoji kroz sinkronicitet ili kad umjetnik stvara umjetničko djelo, a promatrač uočava da se radi o umjetnosti, onda oni vide onu pravu strukturu, ne predmete koji su samo apstrakcija našeg uma, nego onu stvarnu, iracionalnu strukturu po kojoj svemir stvarno funkcionira i koju ljudski razum ne dohvaća. Možda zato što je naše preživljavanje bitno vezano za tu "predmetnu" percepciju, naš um je sam sebe ograničio puno više od konjskog, koji malo više vidi iracionalnu strukturu, a manje predmete, ali mu zato manje treba nekakva "umjetnost". Dakle, vrednovanje umjetnosti bi trebalo biti vezano za ono što nije predmetno. Umjetnost nije slika, Mona Lisa u okviru, taj predmet. Umjetnost je upravo sve ono što nije slika, predmet, okvir. I to treba vrednovati. A ideja da je samo racionalna osoba uravnotežena možda uopće ne stoji, jer tko zna kakva je njena stvarna iracionalna struktura (ne predmetna).
    Svaka čast.
    Izvanredan tekst. Znaš ti kad hoćeš.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts