+ Reply to Thread
Page 3 of 19 FirstFirst 1 2 3 4 5 13 ... LastLast
Results 21 to 30 of 186

Thread: Kako vrednovati umjetnost?

  1. #21
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by servantes View Post
    Sve je to lijepo, ali ima jedan problem. Nema jedan um već više umova. Ako svaki od njih stvara svoj svijet, tada oni ni jenu stvar ne mogu doživjeti na isti način, Pa...ni pirbližan. Ako i riješimo taj problem dođemo do druge razine i kažemo da su umovi slični, ili su rasli u sličnom laboratoriju (kulturnom obrascu) pa zato na sličan način doživljavaju stvari. Tada se kao nužno zlo javlja kultura i ona određuje da ja i ti doživljavamo sliku Mona Lise na isti načn. Ako nemamo kulturu koja nas povezuje, tada ja mogu sliku Mona Lise doživjeti kao vrhunsku umjetnost, a amazonski domoridac kao dobro pokrivalo za glavu kada pada kiša.
    Ako riješimo i taj kulturološki problem, spustimo se na još nižu razinu i kažemo da stvari postaju stvari tek kad su "oplemenjene" našim duhom. Međutim to je samo obrnuti predznak stanja nezavisnosti duha i stvari. Ili ono životinjsko, idealno u svojoj puni. Živiš bez ikakvog razloga i sve stvari su samo neodvojiv dio tebe. A ti o tome nemaš pojima.
    na to pitanje se već dosta odgovaralo. iracionalne strukture imaginarnog su prema nekima (jung) arhetipovi, pa to onda znači da ih svi dijelimo u nekoj mjeri, samo je pitanje koliko su i koje od njih izražene u kojoj kulturi. predodređeni smo da ih ponavljamo na ovaj ili onaj način, samo s varijacijama na temu. na neki način sve je već rečeno, ali su varijacije i improvizacije neograničene, a netko može u tome biti vještiji, veći umjetnik, od nekog drugog.
    s druge strane, umjetnost je neodvojiva od života, ali istovremeno je i različita od života iako se stalno prepliće s njim. umjetnik želi da umjetnost dijeli puninu života, ne želi nekakvu sterilnu i beživotnu umjetnost koja se zadržava samo na estetici, ali istovremeno je želi odvojiti od života, ne zadovoljava se time da sam život doživljava kao neku vrstu umjetničkog djela. umjetnost nije samo slika bizona u kojeg treba uperiti koplje da bi ga se ulovilo ili veliki staljinov kip, umjetnik želi još i više, repliku života u kojoj će neke stvari pojačati i istaknuti, a neke druge potisnuti. umjetni svijet u kojem će kao bog odlučivati i stvarati. u korijenu umjetnosti je možda želja da se bude bog, a danas kad ljudi sve manje vjeruju u boga ni umjetnost više nije na cijeni. preporučam knjigu predraga fincija "priroda umjetnosti" koja se kvalitetno bavi tim pitanjem.
    mislim da su stari narodi umjetnost više doživljavali kao dio života, neodvojenu od njega iako različitu po manifestaciji, dok današnje shvaćanje umjetnosti dosta dugujemo nekakvom (malo)građanskom mitu o umjetnosti. o građanskim mitovima i načinu na koji oni oblikuju tu neku "kulturu" je pisao roland barthes u svojim "mitologijama". naša današnja umjetnost koja se probija kroz naplavine kulture i slojeve simbola uglavnom nastoji naći način da rastrga simboličko tkivo da bi došlo do iracionalnog imaginarnog, pa se u tu svrhu služi i provokacijama ili paradoksima, kontradikcijama, proizvodnjom osjećaja apsurda ili začudnosti (kao u sf literaturi). nekadašnja primitivna umjetnost nije trebala takvu pomoć i dodatnu stimulaciju jer sloj između umjetničkog i životnog, svjesnog i nesvjesnog, bio još uvijek vrlo tanak i nije ga bilo teško u bilo kojem trenutku pocijepati... zapravo su ljudi i živjeli u nekom stalnom stanju primitivne mitske svijesti, vjerujući u duhove i demone, vile i vilenjake pomoću kojih su tumačili svijet oko sebe. ali i danas je sloj racionalnosti puno tanji no što ljudi obično misle, kao vrhunac ledenjaka ispod kojeg je ogroman iracionalni dio, i dovoljno je samo malo zbunjivanja da se ljudski duh dovede u zabunu i da se počne pitati o prirodi stvarnosti u koju inače vjeruju. i dobar horror može izvući osjećaj straha iz sasvim običnih, svakodnevnih situacija gdje se pokazuje krhkost ljudskog "zdravog razuma". ali u svakom slučaju umjetnost nije samo stvar osjeta ili osjećaja, jer inače ne bi bila više od samozadovoljavanja. ona ima svoju funkciju u životu, neodvojiva je od života i značajna je utoliko što djeluje na druge.

  2. #22
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by Vertigo View Post
    Kaj, umjetnost je kurac. Umjetnici su egocentrični manijaci, a svaki od njih je budala na svoj način. To je nešto slično kao i težnja idealnoj ljubavi čiji motiv je da se pobijedi fundamentalna ljudska usamljenost. Nema mosta preko te rijeke. Inače, N'dugu, i ja sam iznijela negdje sličnu teoriju ali me je Apemant 'popljuvao' (i neka je) navodeći ime tipa koji je to odavno razradio.
    Što je "totalno uravnotežena osoba", to tek ne znam, ali znam da neuravnotežene osobe umiru od srčanog ili moždanog udara, a "uravnotežene" od karcinoma.
    Svi smo mi budale na svoj način, ali ipak nismo svi u istoj mjeri umjetnici. Most preko rijeke vodi u smrt. ali možeš si odmah vezati kamen oko vrata pa se baciti u rijeku ili probati svejedno ići mostom, pa kud puklo da puklo. Inače, imaš lijepu spiralu na glavi (od avatara mislim).

  3. #23
    član
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    316
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    mislim da su stari narodi umjetnost više doživljavali kao dio života, neodvojenu od njega iako različitu po manifestaciji, dok današnje shvaćanje umjetnosti dosta dugujemo nekakvom (malo)građanskom mitu o umjetnosti. o građanskim mitovima i načinu na koji oni oblikuju tu neku "kulturu" je pisao roland barthes u svojim "mitologijama". naša današnja umjetnost koja se probija kroz naplavine kulture i slojeve simbola uglavnom nastoji naći način da rastrga simboličko tkivo da bi došlo do iracionalnog imaginarnog, pa se u tu svrhu služi i provokacijama ili paradoksima, kontradikcijama, proizvodnjom osjećaja apsurda ili začudnosti (kao u sf literaturi).
    Mene upravo to smeta. Ta malograđanska, agramerska, pruska, prozapadnjačka bezdušnost kojom se zauzima pozicija Boga i osporava pravo svim ostalim ljudima na svijetu, bez obzira na kulturu i stupanj obrazovanja, da promišlja i vrednuje umjetnost. Sama riječ "umjetnost" ima u tom kontekstu neki svoj nezavisni, racionalni ili skroz iracionalni stav kojom želi vrednovati sve oko sebe. Upravo zato povijest umjetnosti 19. i 20. stoljeća je u stvari povijest borbe umjetnika protiv tog i takvog shvaćanja umjetnosti. Jer što je impresionizam, simbolizam, dadaizam.......itd, nego rušenje toga malograđanskog (florininog) shvaćanja umjetnosti.
    To bi bilo isto kao kad bi pojam "život" stajao u nekom posebnom, nezavisnom, kontekstu. S racionalne strane "znaš" kako treba živjeti, a upravo to "znaš" te sprečava da živiš.
    nekadašnja primitivna umjetnost nije trebala takvu pomoć i dodatnu stimulaciju jer sloj između umjetničkog i životnog, svjesnog i nesvjesnog, bio još uvijek vrlo tanak i nije ga bilo teško u bilo kojem trenutku pocijepati... zapravo su ljudi i živjeli u nekom stalnom stanju primitivne mitske svijesti, vjerujući u duhove i demone, vile i vilenjake pomoću kojih su tumačili svijet oko sebe. ali i danas je sloj racionalnosti puno tanji no što ljudi obično misle, kao vrhunac ledenjaka ispod kojeg je ogroman iracionalni dio, i dovoljno je samo malo zbunjivanja da se ljudski duh dovede u zabunu i da se počne pitati o prirodi stvarnosti u koju inače vjeruju. i dobar horror može izvući osjećaj straha iz sasvim običnih, svakodnevnih situacija gdje se pokazuje krhkost ljudskog "zdravog razuma". ali u svakom slučaju umjetnost nije samo stvar osjeta ili osjećaja, jer inače ne bi bila više od samozadovoljavanja. ona ima svoju funkciju u životu, neodvojiva je od života i značajna je utoliko što djeluje na druge.
    Stari Grci su išli u kazalište zato što je ono zadovoljavalo njihovu potrebu za pričom, za provjerom svojih stavova, za uživljvanje u glavne likove koji su izgovarali riječi koje je svaki od njih bezbroj puta izgovorio u stvarnim, životnim situacijama. Tamo su se družili, razgovarali, smijali se.......jer, kazalište, gluma, atmosfera je bila neizostavan dio njihovog svakodnevnog života.
    Danas, moderan čovjek (ne svi jer je glupo generalizirati) koji nema vremana ni za svoju djecu, ni za prijatelje, ni za dugotrajnija druženja, u kazalište ide da ga vide, da vidi, da zadovolji svoju potrebu za statusom, jer prisustvovanje na takvim mjestima je nužno potrebno da bi napredovao u poslu, sreo ljude koji ti mogu pomoći u životu, kao i prokomentirati način oblačenja omrznute prijateljice poznanice.
    Ukratko, danas je na djelu racionalizacija uživanja u nekom glazbenom ili kazališnom djelu. Želimo razumjeti, a samom tom željom, skidamo onaj tvoj tajanstveni, iracionalni, sloj po kojem razlikujemo nešto vrhunsko, majstorsko, značajno, od onog svakodnevnog, iritantno ponavljajućeg, svijeta.

  4. #24
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by servantes View Post
    Mene upravo to smeta. Ta malograđanska, agramerska, pruska, prozapadnjačka bezdušnost kojom se zauzima pozicija Boga i osporava pravo svim ostalim ljudima na svijetu, bez obzira na kulturu i stupanj obrazovanja, da promišlja i vrednuje umjetnost. Sama riječ "umjetnost" ima u tom kontekstu neki svoj nezavisni, racionalni ili skroz iracionalni stav kojom želi vrednovati sve oko sebe. Upravo zato povijest umjetnosti 19. i 20. stoljeća je u stvari povijest borbe umjetnika protiv tog i takvog shvaćanja umjetnosti. Jer što je impresionizam, simbolizam, dadaizam.......itd, nego rušenje toga malograđanskog (florininog) shvaćanja umjetnosti.
    To bi bilo isto kao kad bi pojam "život" stajao u nekom posebnom, nezavisnom, kontekstu. S racionalne strane "znaš" kako treba živjeti, a upravo to "znaš" te sprečava da živiš.
    Florine je u jednome u pravu, a to je da sud o nekom djelu traži i razumijevanje, a onda umjetnost ne može biti samo proizvodnja ugode i draškanje osjetila (zabava) jer razumjeti nešto zahtijeva učenje i trud koji obično nije ugodan ni zabavan. Ako curica od 9 godina kaže da je neka knjiga najbolja na svijetu, to je za nju sigurno istina, ali može li biti mjerilo za druge? Ako tip koji nije bio u muzeju ili galeriji zadnjih 20 godina kaže da je neka slika odlična, možda je to istina, ali može li se njegove kriterije uzeti kao najmjerodavnije? Naravno, nitko njima ne brani pravo na njihov ukus i mišljenje, ali umjetničko djelo traži i onoga koji će ga razumjeti, jer se umjetnost tako održava na životu. Ako bi svi ljudi počeli tražiti samo zabavu i zadovoljavali se time, umjetnost bi nestala jer je nitko više ne bi razumijevao, ne bi ulagao trud u razumijevanje, premda bi postojale umjetnine oko nas koje bi tražile da budu shvaćene. Finci kaže da njemačka riječ za umjetnost (Kunst) u sebi sadrži i kennen (znati) i konnen (moći). Znači, umjetnost je ipak neki vid spoznaje, a ne samo estetski užitak. Filozofskim rječnikom, umjetnost je ontološki zasnovana i umjetničko djelo koje je stvoreno, nastalo, ima svoj posebni bitak koji je odvojen od prvobitne namjere autora, koji govori o bitku bića, načinu na koji se bitak ispoljava kroz biće, a u remek djelima se bitak bića sasvim poklopi s bitkom neke druge stvari. E sad, Finci razlikuje razinu proizvoda, geste i umjetničkog djela. Proizvod je ono što radi Severina, gesta je neka provokacija u stilu Cagea ili Gotovčev performans, a umjetničko djelo mora imati taj neki bitak. Ja sam to shvatio više u nijansama, pa je meni proizvod ono što ima zadovoljavajući integritet djela, ali ne i autentičnost, gesta ima autentičnost ali šepa na strani integriteta, a djelo (ili Djelo kako piše Finci) ima i autentičnost i integritet, pa je prema tome izraz duhovne inovativnosti, umjetnosti.

    Stari Grci su išli u kazalište zato što je ono zadovoljavalo njihovu potrebu za pričom, za provjerom svojih stavova, za uživljvanje u glavne likove koji su izgovarali riječi koje je svaki od njih bezbroj puta izgovorio u stvarnim, životnim situacijama. Tamo su se družili, razgovarali, smijali se.......jer, kazalište, gluma, atmosfera je bila neizostavan dio njihovog svakodnevnog života.
    Danas, moderan čovjek (ne svi jer je glupo generalizirati) koji nema vremana ni za svoju djecu, ni za prijatelje, ni za dugotrajnija druženja, u kazalište ide da ga vide, da vidi, da zadovolji svoju potrebu za statusom, jer prisustvovanje na takvim mjestima je nužno potrebno da bi napredovao u poslu, sreo ljude koji ti mogu pomoći u životu, kao i prokomentirati način oblačenja omrznute prijateljice poznanice.
    Ukratko, danas je na djelu racionalizacija uživanja u nekom glazbenom ili kazališnom djelu. Želimo razumjeti, a samom tom željom, skidamo onaj tvoj tajanstveni, iracionalni, sloj po kojem razlikujemo nešto vrhunsko, majstorsko, značajno, od onog svakodnevnog, iritantno ponavljajućeg, svijeta.
    Uglavnom se izgubio sadržaj, smisao umjetničkog, a ostala je prazna forma, jer je i sam život dosta izgubio na vrijednosti i smislu. Slično kao kad naši prepisuju direktive za EU u domaće zakone - poštuje se samo forma, ali je društveni sadržaj i dalje isti ili se tek malo promijenio, i svima je jasno da to mora biti baš tako jer od balkana ne postaje europa u par godina, ali zbog ekonomskih i drugih interesa je bitno da to formalno ipak postane, a kad će stvarno postati to je već drugo pitanje kojim će netko drugi kasnije razbijati glavu.

    Kod umjetnosti nije toliko stvar u tome da razumijevanje ubija gušt, nego je problem u tome što ljudi uopće ne žele razumjeti, samo se prave da ih to zanima, jer nemaju vremena za razumijevanje - previše su zauzeti stjecanjem materijalnih dobara i jačanjem društvenog statusa i ugleda. A za gušt imaju trio "Gušt", Halida i Sevku. Umjetnicima odmah priznaju da su odlični, samo da ih previše ne gnjave i ako im to koristi za neki probitak. Možda ih neko umjetničko djelo malo zagolica po nekim skrivenim zakutcima uma, ali to ipak ostaje na nekoj gastro-razini. Današnji čovjek sve nekako površno proživljava, trči za nekakvim ciljem kao da bi htio u jednom životu proživjeti deset života naših baka i djedova, a na kraju ostaje s poluproživljenim i poluprobavljenim emocijama, mislima i stavovima kojima se samo može loptati po nekakvom fejsfuku ili drugom web 2.0 digitalnom poluproizvodu.

  5. #25
    član
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    316
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Florine je u jednome u pravu, a to je da sud o nekom djelu traži i razumijevanje, a onda umjetnost ne može biti samo proizvodnja ugode i draškanje osjetila (zabava) jer razumjeti nešto zahtijeva učenje i trud koji obično nije ugodan ni zabavan. Ako curica od 9 godina kaže da je neka knjiga najbolja na svijetu, to je za nju sigurno istina, ali može li biti mjerilo za druge? Ako tip koji nije bio u muzeju ili galeriji zadnjih 20 godina kaže da je neka slika odlična, možda je to istina, ali može li se njegove kriterije uzeti kao najmjerodavnije?
    Nitko ne spori da svako umjetničko djelo traži određeni stupanj razumjevanja. To se podrazumjeva. Ja ovdje prigovaram apsolutizaciji mjerila, ili, proglašavanje svog mjerila što je umjetnost a što nije, univerzalnim mjerilom.
    Zar nije bolje ovdje zauzeti relativističko stanovište?
    Ili ono Oscara Wildea iz uvoda njegovog jedinog romana "Slika Doriana Graya".
    Citirat ću, premda je malo duže, ali mislim to jedan lijep doprinos temi - vrednovanje umjetnosti:

    "Umjetnik je stvaralac lijepoga.
    Cilj je umjetnosti otkriti sebe, a pritajiti umjetnika.
    Kritičar je čovjek kojemu uspijeva dojam lijepog, izraziti u nekom drugom obliku ili oblikovati s pomoću neke nove materije.
    Najviši i najniži oblik kritike jest neka vrsta autobiografije.
    Tko u lijepome nalazi ružan smisao, poročan je i bez ljupkosti.
    To je mana.
    Tko u lijepom nalazi lijep smisao, profinjen je. Za takva čovjeka još ima nade.
    Među izabrane spadaju oni koji u lijepim stvarima vide samo Ljepotu.
    Nema moralnih i nemoralnih knjiga. Knjige su napisane dobro ili loše. To je sve.
    Nevoljkost što devetnaesto stoljeće osjeća prema realizmu jest bijes kojim kipti Caliban kad gleda svoj nakazni lik u ogledalu.
    Nevoljkost što devetnaesto stoljeće osjeća prema romantici jest bijes što ga osjeća Caliban kad u ogledalu ne vidi svoga lika.
    Moralni život čovjekov pruža umjetniku glavnu građu, ali moral umjetnosti u biti je savršena uporaba nesavršenih sredstava.
    Umjetnik nikad ne želi ništa dokazivati. A čak se i istine mogu dokazati.
    Umjetnik nema nikakvih etičkih naklonosti. Etička naklonost u umjetnika znači nneoprostiv mairizam.
    U umjetniku nema morbidnosti. Umjetnik može izraziti sve.
    Misao i jezik umjetnikovo su oruđe.
    Poroci i vrline umjetnikova su građa.
    Sa stajališta oblika, obrazac za sve umjetnosti glazbenikove je umijeće. Sa stajališta osjećaja, obrazac je glumčeva vještina.
    Sva je umjetnost površna i simbol u isti mah.
    Umjetnik koji ruje ispod površine, čini to na vlastitu odgovornost.
    Tko između redaka pronalazi simbole, čini to na vlastitu odgovornost.
    U umjetnosti se zapravo ogleda promatrač, a ne život.
    Oprečni stavovi o nekom umjetničkom djelu dokazuju njegovu novost, raznolikost i životnost.
    Nesuglasja kritičara dokazuje da je umjetnik u suglasnosti sa samim sobom.
    Možemo prostiti čovjeku kad stvara nešto korisno sve dok se sam ne počne diviti svome djelu. Jedino opravdanje za čovjeka koji stvara nešto beskorisno jest u tome što se neizmjerno divi svome djelu.
    Sva je umjetnost sasvim beskorisna."

    Nadam se da će sada biti jasnija moja polazišta u ovoj diskusiji o vrednovanju umjetnosti.

  6. #26
    Vertigo's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    80
    Quote Originally Posted by N'dugu View Post
    Most preko rijeke vodi u smrt.
    Ili u život. I umjetnost je jedan način premošćivanja ali samo za onog koji se u datom trenutku nalazi u tom transu. I za konzumenta bi mogla biti. Ali opet, oni to mogu premostiti samo svaki za sebe, odvojeno.

    ali možeš si odmah vezati kamen oko vrata pa se baciti u rijeku
    Takva situacija je za mene izuzetno motivirajuća. Nikad mi drugi nisu bili krivci, druge nisam okrivila za nijednu svoju situaciju. Samo sebe, a sad već dugo više ni to.
    Zašto uopće ljudi traže "krivca"? Jer ne prihvaćaju (u dubini svoga bića) sebe?

    Inače, imaš lijepu spiralu na glavi (od avatara mislim).
    Hvala, i u glavi.

  7. #27
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by servantes View Post
    Nitko ne spori da svako umjetničko djelo traži određeni stupanj razumjevanja. To se podrazumjeva. Ja ovdje prigovaram apsolutizaciji mjerila, ili, proglašavanje svog mjerila što je umjetnost a što nije, univerzalnim mjerilom.
    To ovisi o čovjeku. Neki su skloni apsolutizirati sva svoja mjerila, a neki nisu. Mene iritiraju i znanstvenici ikoji svoju metodu stjecanja znanja smatraju jedino ispravnom. Ali mora se priznati da znanstvena metodom eliminira neke očite nebuloze. Mislim, nitko tebi ne brani smatrati da je dobro liječiti ljude pijavicama ili tako da ih tjeraš u hladnu vodu kao "the Chiropractor" dr. Ante, ali klasična medicina daje bolje rezultate. Zato klasičnu medicinu smatramo medicinom, a neke druge metode šarlatanstvom. Ali eto, akupunktura se probila u priznatu medicinsku praksu iako se ne temelji na zapadnim mjerilima nego na jednom čisto umjetničkom konceptu neopisive energije či koja protječe tijelom kroz razne točke. Umjetnost je isto imala s jedne strane to svoje šamansko porijeklo, stari umjetnici su bili i vračevi koji su činili da se ljudi osjećaju bolje - psihički, ali i fizički, jer u to vrijeme nije bilo tako stroge podjele. No, umjetnost je malo po malo istjerana iz svih domena života, iz medicine, pa onda iz znanosti općenito, a sada bi joj neki htjeli suditi i na njenom terenu čistih umjetničkih djela. Neki znanstvenici predlažu uvođenje "znanoumjetnosti", što bi bilo nešto kao duhovna inovativnost sa svrhom ili opravdanjem. A Wilde, vidiš, smatra da prava umjetnost nema nikakvog opravdanja, da je beskorisna. Ali prave umjetnosti, larpurlartizma, u povijesti ima sasvim malo, jer su i umjetnici morali živjeti, dakle raditi ono što im je nalagao gazda - poglavica vraču ili kasnije faraon, mecena, patron. Danas umjetnost potpomaže država, što je donekle dobro jer glumci i pjesnici više ne moraju klošariti okolo, ali s druge strane moraju ipak raditi malo i onako kako kaže država, ili taj njen "establišment" koji dijeli pare, odlučuje tko će se moći upisati u umjetničke škole, itd. Dakle, posvuda su mjerila, a ako kažeš da mjerila uopće nema, rušiš i tu čisto ekonomsku stranu umjetnikovog preživljavanja. Severini ionako nitko ne bi priznavao određen umjetnički i glumački dar kad ne bi mogla napuniti puno kazalište, za razliku od profesionalaca kojima zjape poluprazna. A ipak svi oni od toga žive. I Oskić je morao prodati ulaznice, i Bernard Shaw, pa su se onda dovijali na razne načine. Njima je problem bio "moral", kojeg su ljudi onda tumačili kao "dobar ukus", pa onda nitko tko drži do sebe ne bi bio viđen na predstavi koja je "nemoralna". To su bili ondašnji šminkeri koji su došli do jedne razine kičastog ukusa ovisnog o moralnim pretenzijama, pa su smatrali da to mogu nametati i drugima kao "arbiter elegantiae". Čovjek koji zna malo više o umjetnosti neće to nikad činiti, jer kao i Sokrat da je "znati da ništa ne znaš" polazište najvećeg znanja (i razumijevanja umjetnosti).

    Zar nije bolje ovdje zauzeti relativističko stanovište?
    Ne baš relativističko, nego inkluzivističko. Znači, nikoga ne bacamo van samo zato što je (po našem sudu) loš. I J.S. Bachova umjetnost ne bi bila moguća da nije bilo njegovih rođaka prije njega i svih onih manjih kompozitora, pjesnika i drugih umjetnika njegovog vremena, pa sve do onog zadnjeg violinista koji gudi u drugom redu. Jedan umjetnik, pa čak i poznavatelj umjetnosti neće tek tako na nikoga pljunuti, nego će svakome dopustiti da se trudi u okviru svojih mogućnosti i stigne dokle mu je bog ili priroda već dao da stigne. Na kraju ipak ona više jednostrana i dosadna djela padnu u zaborav jer više nikoga ne zanimaju, a prežive ona koja u sebi imaju nešto što draška ljude dugo nakon smrti autora i njegovih suvremenika. Ali na paleti umjetnosti ne bi trebalo ništa a priori isključiti samo zato što nam se čini u sebi ima vrlo malo umjetničkog. Jer zapravo oni najbolji i oni najgori u početku obično podijele istu sudbinu - najbolje ne priznaju jer ih ne razumiju, a najgore pljuju jer su loši, samo što u najboljima uživa tek nekolicina, a u najgorima cijele mase. Uzmimo Gotovca i njegovo "djelo" ili gestu - njega još ni danas ne priznaju.

    Ili ono Oscara Wildea iz uvoda njegovog jedinog romana "Slika Doriana Graya".
    Citirat ću, premda je malo duže, ali mislim to jedan lijep doprinos temi - vrednovanje umjetnosti:
    Kao što rekoh, i O.W. je morao voditi računa o svojoj publici, sponzorima, pa čak i onoj strani svojeg djelovanja koja bi mogla biti zanimljiva ondašnjoj policiji i sudstvu. Zato je u slici Doriana Graya napravio roman u kojem će svatko sebe ogledati, ali zapravo neće znati koliko je nakazan. Vrlo "moralni" ljudi smatrat će da je roman dobar jer će misliti da je "nemoralni" Dorian zasluženo kažnjen svojom savješću u vidu slike na tavanu i svojim konačnim krahom, dok će se drugi možda identificirati s tim likom, a ružnoću vidjeti u okolnom društvu pa i samom zubu vremena koje mlade i neiskvarene gejeve pretvara u stare i okorjele propalice. Ali zapravo bi trebalo uočiti samo da je stvar dobro napisana i u cijelom romanu vidjeti samo Ljepotu, ako je vjerovati autoru, a zanemariti sva moralna razmatranja u vezi te priče.

  8. #28
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by Vertigo View Post
    Ili u život. I umjetnost je jedan način premošćivanja ali samo za onog koji se u datom trenutku nalazi u tom transu. I za konzumenta bi mogla biti. Ali opet, oni to mogu premostiti samo svaki za sebe, odvojeno.
    Pitanje je što je uopće odvojeno, a što spojeno. Za konja je možda od njega odvojeno sve što mu je u jednom času dosta daleko iza leđa ili u drugoj sobi, jer nema vještine snalaženja u 3D i misaoni aparat koje ima čovjek, pa se iznenadi ili razveseli kad mu iznenada skočiš na leđa. Naša umjetnost je u tri dimenzije prostora, dok dimenziju vremena samo naslućuje. Naše slikarstvo može na dvodimenzionalnom platnu dati iluziju treće dimenzije jer ju dobro poznaje, a trodimenzionalni volumen oblikovati tako da bude lijep sa svih strana u 2D. Možda bi čovjeku tehnički i mentalno superiorna bića mogla dimenziju vremena spoznati skoro kao što mi spoznajemo ove tri prostorne, i u nekakvom kompjuterski generiranom "holodecku" stvarati prostorno-vremenske skulpture/slike koje bi bile nešto kao hologrami života i u kojima bi se na temelju trenutnog rasporeda likova u prostoru i zadanih postavki moglo u potpunosti predvidjeti njihove odnose i kretanja u vremenu (slobodna volja kod čovjeka je iluzija, isto kao što konj možda ima iluziju da se trodimenzionalni objekt mijenja u dvije dimenzije jer nema dobar osjećaj za perspektivu i volumen). Ili bi se moglo ulaziti u takav holodeck (kao u star trecku) i tražiti da kompjuter "zamrzne" kretanje - i uživati u zaustavljenim hologramima, znajući istovremeno cjelinu odnosa koji se između likova razvijaju u vremenu. Nešto kao film u 3D koji se gleda napreskokce, sa ff i rev. "Umjetničko" u tome bilo bi: kako mentalno premostiti predvidljive i slijedom uzroka i posljedica zadane sudbine raznih likova. Umjetnik bi konzumente svojim posebnim rasporedom likova i početnim postavkama poticao na trans u kojem bi na čas imali iluziju slobodne volje. Umjetničko se u filmu gubi baš kroz to što gledatelj stalno ima iluziju slobodne volje likova, iako mu mora biti jasno da je to obična celuloidna traka ili pretprogramirani digitalni kod. Filmska umjetnost ostaje i dalje u 2D, a vrijeme samo naslućuje. Zato "umjetnički" film prvo ide na to da sjebe radnju, da bi uopće mogao postati umjetnički. Koji put i same likove (kao u Lynchevom "Mulholland Driveu").

    Takva situacija je za mene izuzetno motivirajuća. Nikad mi drugi nisu bili krivci, druge nisam okrivila za nijednu svoju situaciju. Samo sebe, a sad već dugo više ni to.
    Zašto uopće ljudi traže "krivca"? Jer ne prihvaćaju (u dubini svoga bića) sebe?
    Zato da bi našli potvrdu sebe u manjoj vrijednosti ili krivnji drugog. Možda zato što ne prihvaćaju sebe, a možda zato što ne prihvaćaju sebe u drugom i drugoga u sebi. Ili barem mogućnost drugoga u sebi.

    Hvala, i u glavi.
    Mda.

  9. #29
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Quote Originally Posted by View Post
    što ako umjetnički film olakša gledatelju da spozna sebe u datoj situaciji, te umjesto da učini ono što je učinio negativac, učini ono što je učinio pozitivac,,,na taj način izbjegava učiniti pogrešku koja bi ga stajala vremena, novaca a možda i vlastitog života.
    Zar umjetnost kao takva ne oplemenjuje naša djelovanja kao i nas same?
    vrlo romantično gledište. ima onaj jedan film woodyja allena gdje lik iz filma izađe vani, u realnost. film nije realnost, kao ni umjetnost. film je samo najuvjerljiviji, najbolje laže i pretvara se da je realnost, pa je zato pitanje da li se umjetničko zato lakše izgubi i ostane samo zabava, edukacija, itd., kao televizija. klinci su do nekih godina uvjereni da je televizija stvarnost, ali to sigurno nije umjetnost. strava u ulici brijestova ima osnovni motiv uvlačenja lika s ogromnim žiletima na noktima iz snova u realnost i iz realnosti u snove, ali dosta neuvjerljivo izvedeno, s litrama krvi po plafonu, bez uvjerljive radnje kao pornić... najbolji je prvi dio, a nastavci su za smeće. kad bi taj film mogao postići taj jedan odmak, da na način woodyja allena kaže "ovo nije uopće realnost" bio bi više umjetnički, a on ide baš za tim da te uvjeri...

    A onda kada netko sjebe radnju sa namjerom da dobije na vremenu obično izgubi gledatelja kao takvog npr. sapunice, film kojem u naprijed znaš svaki potez, npr. najgluplji film koji sam gledala je strava u ulici brijestova...danas nemam pojma kaj sam gledala...sjećam se samo naziva...

    ja vrednujem umjetnost jedino na taj način da u meni ostavlja dojam kao takav...nikada ne zaboravim te trenutke, scene, osmjehe, tugu...jednostavno ne ostajem ravnodušna...
    a čuj, recimo ova cabanelova venera koja se rađa iz morske pjene malo kojeg hetero muškarca ostavlja ravnodušnim



    malo bih si ju zadržao na promatranju, kao dr. house, vidi se da joj smeta sunce i nije joj baš dobro, pa joj je potrebna stručna njega, a ubave anđelčiće lako možemo ostaviti nekom paru bez djece ili ornitološkom institutu. Ali je li ta slika umjetnost? Nemam ništa protiv ljudi koji dobro crtaju žensko tijelo, kao Manara ili Sorayama, dapače, ali se erotizirani visoko stilizirani crteži i pin-upovi rijetko dovinu do umjetnosti (iako nije nemoguće).




    kad smo već kod sorayame, ne čini li ti se da bi mi ova baš odgovarala?



    ovaj je cabanel, inače ugledan francuski akademski slikar, zabranjivao impresionistima da izlažu u salonima jer mu se nije sviđao njihov stil. Oni su snježili (tj. nabili na nježnik ) upravo ono u čemu je on bio najbolji - crtež, igre svjetla i sjene... i stvorili nešto novo, umjetničko. međutim, koliko god cabanel bio savršen u tome, toj vrsti umjetničkog izražavanja je prošao rok trajanja, ispucala se i postala predosadna i namještena, sloj simboličkog je postao toliko tvrd da više nije bilo moguće nadraškati imaginarno, osim možda tek erotski. cabanel je postao oscar wildeov caliban koji glazurom od cukra i marcipana prekriva vlastiti jadac, nakaznost koju skriva negdje na tavanu kao dorian grey i uporno ne pokazuje javnosti. i mona lisu i boticellijevu veneru danas možemo umjetnički reanimirati samo kao parodiju ili zafrkanciju, jednoj je netko već odavno nacrtao brkove, a drugu možemo uvesti u digitalno doba.

  10. #30

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts