+ Reply to Thread
Page 1 of 19 1 2 3 11 ... LastLast
Results 1 to 10 of 186

Thread: Kako vrednovati umjetnost?

  1. #1
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    size="tall"

    Kako vrednovati umjetnost?

    Umjetničko djelo može imati intrinsičku i ekstrinsičku vrijednost.

    Kao prvo ćemo analizirati intrinsičku vrijednost. Umjetničko djelo ima formu i sadržaj. Ne može imati samo formu ili samo sadržaj. Forma je ono čime se izražava – slika, zvuk, itd. A što je sadržaj, ono što se izražava? Po meni, to je čista inovativnost ljudskog duha. Zato filozofija ne može dobro dati odgovor na pitanje što je vrijednost umjetničkog djela, jer ga svodi na estetiku koju donekle smatra objektivnom, a duh(ovnost) je nešto ipak više od čiste estetike i emocija. Inovativnost je, inače, svojstvo razlikovanja u odnosu na ono čemu prethodi, što već postoji u nekom određenom trenutku povijesti. Inovativnost (u tehnologiji na primjer) odnosi se na rješavanje određenog (tehnološkog) problema i prema tome tehnološka inovacija mora još ispunjavati neke druge uvjete – mora biti učinkovitija u rješavanju problema od prethodnih rješenja. Umjetnička inovacija, da bi uopće bila inovacija, također mora ispunjavati dodatne uvjete – mora biti učinkovita s obzirom na autentičnost i integritet, kao kvalitete ljudskog duha. Znači, umjetničko djelo je inovativno, što znači da je učinkovito s obzirom na autentičnost i integritet, ali autentičnost (originalnost) i integritet djela nisu pozitivno korelirani, što znači da povećavanjem originalnosti možemo narušiti integritet, dok pretjeranim inzistiranjem na integritetu određene umjetničke zamisli možemo izgubiti originalnost. Na primjer, neka jazz improvizacija može biti vrlo originalna, ali može narušiti integritet izvedbe (sve skupa gubi smisao), dok neko klasično djelo može biti izvrsno zanatski izvedeno s obzirom na integritet, ali dosadno (neoriginalno).



    Dodatak temi : Percepcija umjetnosti
    enky



    ..............

    Ovako se bori protiv lopova (klik)

  2. #2
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Lako je uvidjeti da je nemoguće ostvariti umjetničku inovativnost bez učinkovitosti s obzirom na autentičnost i integritet, što dokazuju pretenciozni hrvatski filmski režiseri koji, na primjer, u nekoj ozbiljnoj i turobnoj drami prikazuju crnce s marsa koji iz aviona padaju u čokoladu s medom. Jasno je da to još nije nikada viđeno, ali s druge strane je neautentično (takvo što autor sigurno nije izvukao iz vlastitog iskustva i nema veze s nekakvom njegovom unutrašnjom vizijom a la David Lynch ili Monthy Python) a nema ni integritet s obzirom na nekakav zadani umjetnički cilj. To je ono prosto cirkusiranje da se zapanji publika, koje prolazi kao šou ako je zabavno, ali u ozbiljnom djelu predstavlja kič.

    Za testiranje ove teorije o vrednovanju umjetnosti, idemo probati vrednovati neka djela: 1) Severinin pornić; 2) Neku Severininu pjesmu; 3) Chopinov koncert u izvedbi Ive Pogorelića; 4) Nekog klasičnog autora u izvedbi zagrebačke simfonije.

    1)Djelo je svakako autentično, što god tko mislio o tome, i glavni razlog zašto ljudi traže "homemade" i "amateur" porniće je u tome što su autentični u odnosu na porniće iz porno industrije, koji su im dosadni deja vu. No, to još uvijek nije dovoljno da bi djelo bilo umjetnički inovativno. Ono je samo zabavno, jer nema inovativnost s obzirom na integritet, budući da Severina svoje djelo nije napravila s namjerom smišljene diverzije, nego joj je ono slučajno iscurilo na internet. Stoga ima nula bodova za integritet. No, zanimljivo je da je autorica pokušavala dokazati svoja autorska prava na sudu, a to bi joj, po mojem mišljenju i uspjelo da je pokušala dokazati da je namjerno pustila snimku na internet, no u tom slučaju (ako bi to namjerno učinila) ne bi mogla potraživati odštetu, pa bi opet zeznula sama sebe. Ovako je sud presudio da se ne radi o autorskom djelu jer nema dovoljno inovativnih elemenata da bi se takvo djelo smatralo autorskim. Iako je ona sama određivala što će obući, gdje će se djelo događati i s kojim partnerom.
    2)Većina Severininih pjesama nije autentična i nema više inovativnih elemenata od njenih pornića. Ali zato ima određeni integritet s obzirom na ono što se djelom htjelo ostvariti. Takvo djelo koje ima integritet, ali nema autentičnost - nema ni inovativnost i ne može se smatrati umjetničkim, nego samo dobrim zanatskim djelom.
    3)Pogorelićeva interpretacija Chopina je smišljena tako da bude inovativna, no problem je nastao u tome što je mnogo kvalificiranih za procjenu izvedbe smatralo da se time gubi autentičnost i integritet – naime, da takvo djelo više ne sliči na Chopina, njegovu izvornu viziju, i da nas Pogorelićeva izvedba udaljuje od onoga što je Chopin htio nekim djelom ostvariti. To je možda i točno, ali većina ljudi nije kadra uočiti razliku. Većini je Pogorelićeva izvedba ipak nekako histerična, ali pobuđuje interes jer je različita. No, i crnci koji padaju iz aviona u čokoladu s medom bi mogli pobuditi kratkotrajan interes u nekoj učmaloj sredini, kao što je ona koja voli slušati samo klasičnu glazbu, tako da nikad ne znaš.
    4)Klasični autor nema inovativnosti u odnosu na današnji trenutak, tako da inovativnost može postojati samo u izvedbi. Ona mora povećavati dojam autentičnosti i integriteta nekog klasičnog djela u uhu današnjeg slušatelja. Tako da je svaka nova izvedba nekog klasičnog djela nalik na prijevod, staro djelo se prevodi u današnji trenutak, kako bi ga mogli slušati današnji slušatelji. Ali svakako da i u tome ima umjetnosti, makar nema baš i stvaralaštva. Odnosno ima ga isto kao i kod prevoditelja koji prevodi neku već napisanu pjesmu na svoj jezik.

  3. #3
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Također bi trebalo napomenuti da stupanj složenosti i tehničke izvedbe nekog djela povećavaju mogućnosti za inovativnost. Jednostavno glazbeno djelo (bubnjanje o drvo, recimo) može biti inovativno samo s obzirom na ritam, ali simfonija može biti inovativna s obzirom na ritam, harmoniju, polifoniju, orkestraciju, melodičnost, itd. Prema tome, što kompliciranije – to veće mogućnosti za originalnost i integritet, no preveliko kompliciranje opet može dovesti do entropije i gubitka inovativnosti koja se počinje počinje pretvarati u čistu stihiju, slučaj, dok umjetnost mora zadržati određeni stupanj voljnosti i namjere da bi bila umjetnost (inače bi i prirodne pojave bile umjetnost ili recimo slika koju bi konj nacrtao slučajno mašući repom umočenim u boju po platnu)..

    Ekstrinsička vrijednost može biti subjektivna (u umu slušatelja) i ekonomska.

    Djelo koje je učinkovito s obzirom na autentičnost i integritet kao duhovne kvalitete uvijek ima i određenu ekstrinsičku vrijednost koja se očituje utjecajem tog umjetničkog djela – djelovanjem na publiku. Naime, publika također ima duh, pa ono što je učinkovito na autentičnost i integritet jednog duha mora imati sličan učinak i na druge duhove. Nažalost, problem s masovnosti je u slijedećemu: kao što smo već pokazali, stupanj inovativnosti raste sa složenošću djela, a time se smanjuje dostupnost djela većem krugu slušatelja zbog receptivne barijere u njihovim umovima. I tako percepcija najbolje umjetnosti ostaje privilegija onih koji su u stanju percipirati najveću složenost, iako umjetnost postoji i na nižim razinama složenosti. Običan ljubić, krimić, horror, fantasy ili neko drugo žanrovsko djelo pisano po pravilima zanata teško mogu doći do inovativne razine umjetnosti zbog prejednostavne strukture, ali Tolkienu to ipak uspijeva, dok istovremeno zadržava dovoljnu jednostavnost, gotovo banalnost, da bi dotakao veće mase i bio komercijalan.

    Subjektivna vrijednost je ovo: ako imamo umjetničko djelo, ono u umu nekog slušatelja x ima vrijednost y, u umu slušatelja x' ima vrijednost y', itd. Vrijednost nekog djela u nekom trenutku je suma vrijednosti od y(0) do y(n) po svim x do n slušatelja. Pretpostavimo li da se vrijednost nekog djela u umu slušatelja mijenja s vremenom, za ukupnu vrijednost bi trebalo napraviti integral po vremenu od početka do kraja života slušatelja, a onda sumu po svim slušateljima od nastanka djela, pa do kraja svijeta. Iz toga proizlazi da starija djela više vrijede, jer imaju više slušatelja koji su im pripisivali neku vrijednost. Ekonomska vrijednost ovisi o tržištu i njegovim faktorima.

    Zašto se nekome može učiniti da je Severinino djelo bolje od Mozartovog? Zato što gleda koliko ljudi dolazi na Severinine koncerte danas, a koliko na Mozartove. Ali zaboravlja koliko je ljudi do sada poslušalo Mozarta, koliko ga danas sluša (preko CD-a, interneta, itd.... a koliko Severinu?) i koliko će ga još poslušati. Osim toga, moguće je da puno slušatelja Severine ne dolazi na njene koncerte zato što njihov duh osjeća autentičnost i integritet njenog djela, nego zbog atmosfere i opuštanja, iz istog razloga iz kojeg ljudi idu na nogometne utakmice ili gledaju televiziju. Prema tome, vrijednost Mozarta u umu poklonika Mozarta sigurno je puno veća od vrijednosti Severine u umu poklonika Severine. Vrijednost Severine u uhu njezina obožavatelja je otprilike jednaka vrijednosti ćevapa u nepcu i želucu ljubitelja ćevapa (što ne znači da je to zanemarivo, ali ipak...), naravno ako se ne radi o nekom manijaku, opsesivnom tipu, dok Mozart može nekom svojem obožavatelju duhovno vrijediti puno više...

  4. #4
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Vrednovanje umjetnosti se može usporediti s vrednovanjem ljepote top modela. U modnoj industriji o tome odlučuju mnogi homoseksualci i ljudi koji baš ne vole žene, pa se zbog toga te cure izgladnjuju i sve više nalikuju dečkićima. S druge strane, na manje elitnim tržnicama ljepote i u porno industriji je na cijeni ono što se sviđa heteroseksualnoj većini, pa se za porno-glumice i fotomodele biraju žene koje imaju 'dobre' sise i dupe (veliko, oblo, itd.)

    O vrijednosti umjetnosti, odlučuju ljudi koji su pročitali toliko knjiga o umjetnosti da im se već odavno morala zgaditi ili osrednji umjetnici koje je napustila volja za stvaranjem, pa su se prometnuli u kritičare, ocvali akademici... Slično je i u znanosti, dok o vrijednosti popularnih znanstveno-umjetničkih sadržaja (Severina, Slaven Letica, Vidoviti Milan) odlučuje raja, a o isplativosti producent/izdavač (ozbiljnim kritičarima je ispod časti baviti se tim fenomenima).

    Ekonomski gledano – postoji barijera (prepreka) ulasku stvarnih umjetničkih djela na tržište, a ona je prije svega u ljudskim glavama. Potrošačko kapitalističko društvo je vrlo anti-umjetničko, čak i više od staljinističkog koje je nametalo socrealizam kao poželjan stil ili nacističkog koje je proganjalo 'dekadentne' umjetnike, jer nastoji i uspijeva stvoriti konkurentne surogat-proizvode, boreći se tako protiv prave umjetnosti strogo tržišnim metodama konkurentske prednosti. Ukoliko je surogat bolji od originala, pobijedt će na tržištu, kao što natreen istiskuje šećer pod izlikom da je zdraviji (iako izaziva rak), najlon i poliester prirodnu vunu. No, dublji društveni cilj te tržišne operacije jest stvoriti savršeno poslušnog građanina i savršenog potrošača surogata i falsifikata u jednoj falsificiranoj i surogatnoj stvarnosti. Jer pravi umjetnici su poznati po tome da loše slušaju autoritete, u ovom slučaju bogate i utjecajne elite (kao oni homoseksualci s početka priče), a slično vrijedi i za znanstvenike.

    Postoji, dakle, hiperprodukcija surogata kojima se zasićuje tržište umjetnosti, u kojem sudjeluju i oni ljudi koji nemaju tako veliku barijeru u glavi da ne bi mogli konzumirati pravu umjetnost. Bit tih surogata je da se stalno daju isti ispravni odgovori tek malo izmijenjena i predvidljiva pitanja. Umjetnost je u znanosti postavljati prava, nepredvidljiva pitanja, pa onda dati odgovor koji još nikome ni izdaleka nije pao na pamet, a čista umjetnost (kao umjetnost) je davati odgovor sebi i onome koga to možda zanima - bez ikakvog pitanja koje se može formulirati, samo iz neke unutrašnje stvaralačke potrebe umjetnika.

  5. #5
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Zapravo je stvar prilično jednostavna. Zašto vrijedi zlato? Jer je lijepo i rijetko. Svi su umjetnici u svoje vrijeme bili rijetka pojava, a većina ljudi se slagala da je ono što proizvode lijepo. Zar su majke starih Helena tjerale svoju djecu da idu gledati Sofokla, Eshila, Euripida i Aristofana zbog snobizma, ili su tada svi odlazili gledati izvedbu zato da bi doživjeli katarzu, užitak, ili neki drugi nesvakodnevni doživljaj koji je na njih snažno utjecao. Ako je neki tip u Africi dobro bubnjao, svima je bilo dobro, pa se nisu pitali zašto, nego bi zahvalili bogovima na takvom daru. Čak su i oni kojima se nisu sviđala takva djela, priznavali umjetnicima posebnost, i to upravo zbog iskonske potrebe za stvaranjem, koja je iskonska i koju su smatrali božjim darom (ili darom muza). U to staro doba, vrijednost umjetnosti je bila opravdana već time što nije svakoga dotakla muza, pa su umjetnici bili rijetki.

    Međutim, danas niti novac ne vrijedi puno više od papira na kojem se tiska, a njegova vrijednost ovisi o tome koliko će dugo ljudi u nju vjerovati. Da bi novac vrijedio, tiskaju se materijali kojima se "dokazuje" da iza vrijednosti novca stoji nešto konkretno – proizvodnja, BDP, itd. Vrijednost novca ipak se na kraju temelji na kvaliteti nekih stvarnih proizvoda i usluga, koji se pokazuju na sajmovima, izložbama, itd. Ljudi svoje povjerenje iskazuju trgovanjem na burzi. Jednako je i s umjetničkim djelima – umjetnici se školuju u umjetničkim školama (tek iznimno su samouki, "naivci"), a vrijednost djela ovisi o tržištu. Više nisu tako rijetki, a broj potrošača koji zaista žele umjetnost, a ne surogat umjetnosti, bitno se smanjio. U ekonomskoj teoriji poznato je da na konkurentsku prednost utječe broj konkurenata i njihovih proizvoda, broj novih "ulaznika" na tržište, ali i mogući 'surogati' koji u potpunosti ili "dovoljno" zamjenjuju proizvod. Kao natreen umjesto šećera, koji još i ne deblja (premda izaziva rak, ali tko te pita). Tako postoji danas mnogo ljudi koji više vole imati surogat umjetnosti umjesto čiste umjetnosti, a surogate je lakše i jeftinije masovno proizvoditi.

  6. #6
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    A umjetnička djela uopće nije moguće masovno proizvoditi. Umjetnici su danas u poziciji izumitelja s izvrsnim patentom, recimo za auto koji vozi na zrak i ne troši ništa, ali ga ne mogu nigdje prodati je već postoji cijela industrija koja živi od prodavanja auta koji voze na motore s unutrašnjim sagorijevanjem. Puno bolje će se prodati savršeniji motor s unutrašnjim sagorijevanjem, nego sasvim novi tip motora, jer je publika već naučena na stari tip. Da bi se novi tip probio, potrebno je vrijeme i ulaganje, marketing, itd. Moguće je da u Hrvatskoj postoji umjetnik čija djela jako puno vrijede, ali ih nema priliku izložiti tamo gdje se puno plaća, na nekom većem "sajmu" od ovih naših lokalnih. Vrijednost djela ograničena je kupovnom moći i interesom publike, teško je biti svjetski konkurentan proizvođač prekoocenaskih brodova ako živiš u maloj močvari. A da bi se došlo do najbogatije publike, prethodno je potrebno proći selekciju - neki 'znalac' mora procijeniti djelo i zaključiti da je podobno za izlaganje među djelima koja već imaju određenu priznatu vrijednost. Producent mora zaključiti da je neka glazba odlična da bi se prodavala u milijunima primjeraka – CD-a ili čega već. Nitko neće dati silne milijune dolara za film koji neće vratiti uloženo.

    Moguće je i da umjetnička vrijednost nekog umjetnika ne bude dugo vremena prepoznata, bilo zato što je dosta ispred vremena ili ne odgovara duhu nekog vremena, pa da bude opet otkrivena. To je bio slučaj s J.S.Bachom, kojeg je ponovo otkrio Mendelsohn, a da tako nije bilo, Bach (jedan od najvećih) bi bio zaboravljen. I kod slikara ima takvih slučajeva, recimo Van Gogh je otkriven nakon smrti, a neka Van Dongenova djela su dugo smatrali običnim pin-upovima, jer je uglavnom slikao žene, no zanimljivi su neki radovi koji pokazuju da je on žrtva feminističke predrasude. Naime, on je u svoje pred-feminističko doba slikao neke žene koje su bile stvarno "jake", jednake muškarcima po snazi i iskustvu, ali su istovremeno zadržale ženstvenost i strast. To se nije sviđalo kasnijim militantnim feministicama koje su smatrale da se žene moraju izjednačiti s muškarcima tako da odbace ženstvenost, pa su shodno tome svi portreti žena u kojima ima ženstvenosti bili popljuvani kao drugorazredna umjetnost.

  7. #7
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Dakle, utjecaj politike, društvene norme, pa i pomodarstva, može jako utjecati na službenu percepciju umjetničkih djela, čak i kad se radi o velikim "stručnjacima". Recimo, danas raditi neko umjetničko djelo koje bi se pozitivno odnosilo prema "hrvatstvu" i slično bi automatski od većine stručne javnosti bilo proglašeno za lošu umjetnost; ali zar to znači da je nešto umjetnost samo ako autor u njemu pokazuje negativan stav prema hrvatstvu? Je li umjetnost samo ljevičarska, dok desničar ne može biti umjetnik? Eto, to su samo neke zablude koje otežavaju vrednovanje umjetnosti. Umjetnička vrijednost nekog djela nema veze s političkim stavovima autora i ne ovisi o tome da li se radi o djelu "visoke" kulture ili "popularne" kulture. Romani Philipa K. Dicka, napisani u popularnom i prema nekima "trivijalnom", "šund" žanru znanstvene fantastike - imaju umjetničku vrijednost; dok je neka djela "visoke" književnosti nemaju, iako autori pokazuju dobro poznavanje teorije književnosti i znaju dosta o tome "kako bi odlična literatura trebala izgledati".

  8. #8
    član
    Join Date
    Aug 2010
    Posts
    316
    Umjetnost je vrlo širok pojam i tom rječju se označavaju različite pojave i situacije. Tako se umjetnik može izražavati na bezbroj različitih načina, a vrijednost tog izražavanja se može utvrditi samo ako više generacija jednog kulturnog podneblja prepoznaje u tim načinima nešto što obogaćuje i oplemenjuje njegov život.
    Upravo iz razloga, što je umjetnost, izgleda, proizvod kulture, nije moguće naći neku univerzalnu formulu po kojoj će svi narodi na ovom svijetu moći prepoznati što je umjetnost, a što ne. Kulture su jednostavno prerazličite, osim ako ne uđemo u polje estetike i razmišljamo zašto nam se ljudi sa pravilnim crtama lica sviđaju, a ljudi sa nepravilnim ne sviđaju.
    Jedan Bach, koji visokoobrazovanom i glazbenozahtjevnom građaninu zapadnog kulturnog kruga ispunjava njegovu dušu neizmjernim umjetničkim užitkom, može zvučati kao totolna kakofonija jednom japanskom ljubitelju kabukija, ili jednom australskom domorodcu. To ne znači da se radi o "nedoraslim" ljudima koji nemaju, kako bi rekao Demokrit "osjećalo", za pravu umjetnost, već samo o napuhanosti jednog zapada koji je svoje viđenje što je to umjetnost......., koja je proizašla iz težnje za igrom i zabavom ljudi određenog kulturološkog podneblja, digao na jednu razinu s koje želi ocjenivati sve ostale vidove ljudskog iskazivanja glazbe, slikarstva......itd.
    To se zove globalizacija, a kod nas se posebice iskazuje u glorifikaciji anglikanske kulture.

    Možda da to potkrijepim ovom mojom malom pričom iz serijala o robotima.

    Slika

    Kiša neprekidno pada.
    Veliki prozori prokapani. Kamen se grči u mokroj tišini. Mir.
    Slika na zidu.

    Homer i njegov najbolji prijatelj AI serijskog boja 4358 - AP - 1200000000892 zvani "Miško" zadihano su (samo Homer naravno) utrčali u veliku dvoranu omeđenu teškom i nekako memljivom atmosferom. Na sredini udobni divan i samo jedna jedina slika iza teškog sigurnosnog stakla.

    Policija je prošla. Ili možda nije. Nit se čuje "ona", niti kiša koja neprestano pada.

    Miško - Pa to je Mona Lisa!
    Homer - Molim?
    Miško - Kažem, to je Mona Lisa.
    Homer - Ma čujem te. A tko je ona?
    Miško - Najpoznatija i najskuplja slika na svijetu.
    Homer - Možemo li je ukrasti?
    Miško - Možemo. Ali......ne bih preporučio.
    Homer - Zašto?
    Miško - Nemamo je kome prodati.
    Homer - Ma daj?
    Miško - Isitna. A kad bi nas uhvatili tebe bi reciklirali za gnojivo, a ja bih pokretao neku "veš mašinu".
    Homer - Ti to ozbiljno. Zašto je tako skupa?
    Miško - Baš si primitivac. Nacrtao ju je Leonardo da Vinci prije skoro tisuću godina, a i prikazuje damu s još uvijek neotkrivenim tajanstvenim osmjehom.

    Homer se digne. Približi se staklu čačkajući nos. Dugo gleda u sliku.

    Homer - Zašto je tako debela?
    Miško - Nije debela.
    Homer - Kako nije? Sigurno ima sedamdesetak kila.
    Miško - To je tada bilo normalno.
    Homer - Ovako debela?
    Miško - Tako debela. Baš je lijepa. Pogledaj krajolik iz nje. Kao u magli, Ta se tehnika zove sfumato.
    Homer - Kako ti to znaš?
    Miško - Ugradili su mi u memoriju kada su me napravili. Znam i da bi to mogla biti Lisa del Gioconda žena firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Međutim nije sigurno, tako da se pretpostavlja da je to Leonardova ljubavnica Giuliana di Medici, možda Pacificia Brandano, priležnica Charlesa d' Amboise ili Isabella d' Este. Neki kažu........
    Homer - Glupost. Što će ti to?
    Miško - Ne znam, ali netko je mislio da je to važno znati.
    Homer - Hm...Vi roboti mora da ste strašno nesretna bića kada su vas napunili tolikim bespotrebnim informacijama. A nisu stavili ono najvažnije - Kako dešifrirati policijske kodove!
    Miško - Mislim da ima nešto veze s vama, ljudima, ali nisam siguran.
    Homer - Idemo. Dosta mi je ove glupe zgrade i ove glupe slike. Policija mora da je davno prošla.
    Miško - Idemo.

    Kiša neprekidno pada.
    Veliki prozori prokapani. Kamen se grči u mokroj tišini. Mir.
    Slika na zidu.


  9. #9
    N'dugu's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    u oku majmuna
    Posts
    369
    Da, ali i sam duh vremena se mijenja. U doba Ramzesa II, Abu Simbel je bio umjetnost, a to je i danas. Iako je to zapravo teška politička propaganda.



    A ovo? To je već teška imitacija i kič. Jer je u doba kada je Staljin živio (XX stoljeće) već prošlo vrijeme kada su takve stvari bile inovativne i umjetničke.


  10. #10
    Vertigo's Avatar
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    80
    Lijepo si sve napisao, N'dugu.
    Zašto misliš da se i konju ne bi mogla "zalomiti" umjetnost - zašto bi namjera bila tu presudna?
    Vrlo često se kod stvaranja dogodi da najbolje stvari ispadnu "slučajno" - po čemu onda prepoznati takvu "slučajnost"?

    Razlika između Severina i Chopina je i ta da Severina polazi iz onoga kako će ciljana publika reagirati i s obzirom na tu pretpostavku "stvara". Chopin je polazio od zamišljene cjeline ( u tom trenutku ne zna kako, poseže za elementima forme kako bi pokušao dobiti ono što pred očima ima kao viziju). Stoga npr. tuga izražena Chopinovim i Severininim notama, ima sasvim drugačiji "učinak". Kod Chopina je ona neumoljiva, egzistencijalna, a kod Severine tek ljepljiva.

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts