+ Reply to Thread
Page 3 of 8 FirstFirst 1 2 3 4 5 ... LastLast
Results 21 to 30 of 73

Thread: nezadovoljstvo - vanjski i unutarnji faktori

  1. #21

    Join Date
    Sep 2010
    Location
    Zagreb
    Posts
    1,462
    Quote Originally Posted by sanja View Post
    izbegavaš odgovor.
    Čini ti se... pitanje je neprecizno, pa je takav i odgovor. Ciljam na ovaj #16. Što njemu fali? Lijepo sam odgovorio.

  2. #22

    Join Date
    Dec 2010
    Posts
    621
    .. ovo je odgovor na koji nemaš odgovor .. bilo je na forumu hr pitanje postoji li stav koji vrijedi prvi .. koji ne možeš dovesti u pitanje .. ja kažem .. da .. postoji .. i to je tvrdnja .. ja postojim .. nisu .. čini se .. bili prezadovoljni .. ali te dvije riječi su daleko veće od onog kako izgledaju .. mislim da su u biti istočnjačke .. i da prerastaju .. bitno .. ono .. mislim dakle jesam .. ili .. ono naše .. starokomunističko .. čovjek je biće prakse ..
    .. inače .. neko ko bi ozbiljno o tome razmišljao .. trebao bui početi sa .. ja sam lik .. ja sam tijelo .. pa djelatnik .. i dalje .. ali polako .. sasvim polako ..

  3. #23

    Join Date
    Sep 2010
    Location
    Zagreb
    Posts
    1,462
    No, pa to je Descartesova ideja: mislim, dakle postojim.

    Rekoh, slažem se s time, jedino što što smatram da je ovo implicitno 'ja' (postojim) - prilično magovita stvar.

    Uostalom, pogledaj odakle je počelo: od pitanja samosvijesti, introspekcije, samopromatranja. Čim ti kažeš 'ja postojim', implicitno *također* tvrdiš - da si svjestan samog sebe. Ergo, da 'ja' vidi 'ja' i kaže - 'gle, ja!'

    Pa je sanja htjela tu nešto (pretpostavio sam) dovesti u pitanje, samo nije stigla prijeći na poantu jer smo zapeli na definiciji pojma 'ja'.

  4. #24

    Join Date
    Dec 2010
    Posts
    621
    .. ne ..to nije dekartesova ideja .. on je ostao prilično iza ..
    .. on je rekao .. mislim dakle jesam ..
    .. poslije toga je trebao doći do .. osjećam dakle jesam .. i to je trebao razrađivati temeljito ..
    .. i .. da je to uspio .. bio bi došao do .. trajem .. egzistiram dakle jesam ..
    .. i onda bi bio došao tek do .. ja postojim .. i tu bi tek bio .. u dvojbi .. zašto tako mnogo riječi .. šta odbaciti .. ja ili postojim ..
    .. a da je slučajno išao unatrag .. pronašao bi .. ja sam biće prakse .. djelatnik .. moje djelo gradi mene .. i pronašao bi komunizam .. što i nije mali pronalazak .. i svakako ima i svoje mjesto i svoju logiku ..
    .. filozofija veoma cjeni put .. to što jesi stvoren si dok si bio mali .. ali tebe malog je još moguće naći u tebi .. ali stvoriš cilj .. trebati će i tebe malog promjeniti u tebi ..
    .. ali .. ako je sve to prekomplicirano .. onda je tu .. bog svih bogova .. u .. ja postojim .. postojiš i tu se za sada ništa ne može .. a taj koji postojiš .. to si ti ..

  5. #25
    insaninside
    Guest
    Quote Originally Posted by alim View Post
    ovo je odgovor na koji nemaš odgovor bilo je na forumu hr pitanje postoji li stav koji vrijedi prvi koji ne možeš dovesti u pitanje ja kažem da postoji i to je tvrdnja ja postojim nisu čini se bili prezadovoljni ali te dvije riječi su daleko veće od onog kako izgledaju mislim da su u biti istočnjačke i da prerastaju bitno ono mislim dakle jesam ili ono naše starokomunističko čovjek je biće prakse
    inače neko ko bi ozbiljno o tome razmišljao trebao bui početi sa ja sam lik ja sam tijelo pa djelatnik i dalje ali polako sasvim polako

    Čuj JA.
    Šta ti je to ?




    Ja = netačno

    On !


    .

  6. #26
    persona non gratis
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    1,538
    apemant, nisam ništa htela dovesti u pitanje.

    i pitanje nije bilo neprecizno - nego ga posmatraš kroz perspektivu muljozofiranja pa ti izgleda muljavo.

    i nisam tražila definiciju toga "ja" - pitala sam te prosto, da li postojiš.

    osloni se na prirodan pojam "ja", ne moraš pokušavati da iskonstruišeš naučni.

  7. #27

    Join Date
    Sep 2010
    Location
    Zagreb
    Posts
    1,462
    Quote Originally Posted by sanja View Post
    i nisam tražila definiciju toga "ja" - pitala sam te prosto, da li postojiš.

    osloni se na prirodan pojam "ja", ne moraš pokušavati da iskonstruišeš naučni.
    Sorry, ali ne postoji 'prirodni ja'.

    Životinja nema svoje 'ja' - ne može pojmiti sebstvo. Stoga, bez obzira što bi ti htjela da su stvari jednostavne - nažalost, iznimno su komplicirane. Pa tako i 'sebstvo', tj. 'ja'.

    Neki uvjereni materijalist, i uz to redukcionist, tvrdit će da je 'ja' - naprosto ovaj komad materije kojeg 'ja' inače naziva 'moje tijelo' (što uključuje i mozak, naravno). Samim time, budući da se sastav i građa tog tijela konstantno mijenja, i 'ja' se konstantno mijenja (to je tvrdio i Heraklit). Što onda znači 'ja'? Nešto vrrrrrlo neprecizno, maglovito, dinamično, neuhvatljivo.

    Netko sklon psihologiziranju, a manje redukcionizmu, 'ja' će definirati kao kombinaciju ovog gore i kompleksnih psiholoških stanja koja se pojavljuju u mozgu. Pa će brijati o 'emergentnim svojstvima' itd. A 'identitet' svog 'ja' će vjerojano definirati uz pomoć ukupnosti sjećanja, te načina funkcioniranja razuma i osjećaja. Pa će razmišljati 'je li se ja promijenilo ako odrežem nokat? Ili je ostalo 'u bitnom posve isto''?

    Netko sklon duhovnosti (ali npr. ezoteriji), držat će da je 'ja' nekakva 'duša', nešto npr. transcendentalno, što se može 'reinkarnirati' (ili 'uskrsnuti')... taj teren je, očito, još 'mutniji' nego ovo ranije.

    Znači, shvaćanja što 'ja' uopće znači, ima koliko hoćeš; a i ako se opredijeliš, ne postaješ mnogo pametniji. Ovo 'ja' koje sad tipka ovaj post (inače 'to' obično sebe naziva, skraćeno, 'ja' ) - nije do kraja opredijeljeno glede toga što 'ja' zapravo znači.

    Preciznije, ovo 'ja' hmm 'vjeruje' (?) da 'postoji' dotični komad materije ('moje tijelo') koji je u nekoj uskoj vezi s tim pojmom 'ja'. Također vjeruje da je 'psihologija' njegovog funkcioniranja, previše složena da bi se mogla shvatiti ograničavanjem na same atome, molekule, pa čak i stanice (npr. neurone) od kojih je sastavljen taj komad materije. Međutim, glede pojma 'duša', ovo 'ja' je neopredjeljeno; nekako mu se ne sviđa ideja da 'postulira' kako 'duša' ne postoji, nego je 'ja' funkcija isključivo tog komada materije, bez obzira promatrali ga redukcionistički ili uvodili nekakva 'emergentna svojstva'. A zašto ne, pa - jer mu se čini očito da 'vjerovati' u postojanje dotičnog komada materije ima smisla jedino ako istovremeno vjeruješ u 'objektivnu materijalnu stvarnost'. No opet, ta objektivna stvarnost, ako i postoji, 'ja' može zahvatiti jedino putem svojih osjetila, ergo, subjektivno (do neke mjere). Pa tu leži razlog generalne sklonosti skepticizmu itd itd itd ne da mi se dalje komplicirati, dojma sam da sam dovoljno već zakomplicirao. Zar ne?

  8. #28
    persona non gratis
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    1,538
    pomenula sam "prirodni pojam" ja, a ne "prirodno ja".
    Pridev "prirodni" je trebalo da preciznije definiše "pojam" a ne "ja".

    I tu sam napravila lapsus. Mislila sam na spontani , a ne prirodni pojam.
    Spontani pojam "ja".

    (pojmovi se dele, prema razvojnosti, na spontane i naučne.
    naučni su - ono što si verovatno i sam smatrao pod pojmom.

    No, spontani su - pojmovi koje čovek prirodno razvija, pre nego što nauči kako da definiše pojmove.

    Deca svakodnevno barataju gomilom pojmova koji su im intuitivno jasni, bez obzira na to što ne umeju da ih definišu i što im, u tom smislu, nisu "osvešteni".

    Tako da te to pitam - ako se odvojiš od svog izdresiranog uma odraslog, ako odbaciš racio kao nepotrebnu alatku (jer je očito da ti tu ne pomaže - pa je držanje za racio u ovom slučaju potpuno analogno hvatanju za slamku) - da li bi mogao jasno (i kratko) odgovoriti sebi pitanje "postojim li ja"?

  9. #29

    Join Date
    Sep 2010
    Location
    Zagreb
    Posts
    1,462
    Quote Originally Posted by sanja View Post
    pomenula sam "prirodni pojam" ja, a ne "prirodno ja".
    Pridev "prirodni" je trebalo da preciznije definiše "pojam" a ne "ja".

    I tu sam napravila lapsus. Mislila sam na spontani , a ne prirodni pojam.
    Spontani pojam "ja".

    (pojmovi se dele, prema razvojnosti, na spontane i naučne.
    naučni su - ono što si verovatno i sam smatrao pod pojmom.

    No, spontani su - pojmovi koje čovek prirodno razvija, pre nego što nauči kako da definiše pojmove.
    Pa da. Spontano, dijete prolazi kroz NEKOLIKO 'faza' poimanja svog 'ja' (s tim da zapravo ne postoje neke strogo odvojene 'faze' nego to samo mi kategoriziramo tako). Od onog na samom početku, negdje mislim do prvih pola godine (pričam napamet, nemam pojma) - kad uopće NEMA nikakvu distinkciju između 'sebe' i 'svijeta', preko one faze kad uočava tu razdvojenost od okoline, pa one kad postane sposobno shvatiti sebe kao 'objekt', a ne samo kao 'subjekt' (znači, izaći iz svoje perspektive i gledati samo sebe 'očima druge osobe'), zatim faze kad 'logički' shvati da nije centar svijeta - do faze kad i 'filozofski' (a i 'psihološki') prihvati da nije centar svijeta, s tim da ovo zadnje mnogi nikad ne prihvate zbilja.

    Na što od tog ciljaš pod 'spontano'? Ovo između jedne i tri-četiri godine, prva kakva-takva ideja 'sebstva'? Zašto to idealiziraš, a rugaš se onom racionalnom, naknadno razvijenom? Evo ja sam recimo postao 'racionalan' - spontano. A ne tako što me netko drugi 'naučio' kako da postanem racionalan. Nitko me nije tjerao da se igram s brojevima od 4. godine ili da me zanimaju stvari koje neke druge vršnjake nisu zanimale. Nitko me nije čak ni nagovarao niti 'poticao' u tom smjeru.


    Quote Originally Posted by sanja View Post
    Deca svakodnevno barataju gomilom pojmova koji su im intuitivno jasni, bez obzira na to što ne umeju da ih definišu i što im, u tom smislu, nisu "osvešteni".
    Jest, to je istina. Ali je isto tako istina i da djeca barataju s gomilom pojmova koji im NISU jasni. Pa neki od tih pojmova im ostanu nejasni i do odrasle dobi. Rekoh, imam dojam da maaaalkoc idealiziraš du dječju spoznaju.

    Ono po čemu su djeca interesantna, nije ta neka praktična 'spoznaja' - nego *otvorenost*. Plastičnost, fleksibilnost. Sposobnost promjene paradigme razmišljanja i svašta. Odrasli čovjek je mnogo više 'krut', upravo ZATO što ima više spoznaja, i što je sve te spoznaje nastojao složiti u neku 'suvislu cjelinu'. Pa naravno da će biti nesklon radikalnim zahvatima u predodžbu te cjeline, jer je gradi godinama. Djeca nemaju taj 'balast' na leđima i zato su sposobna svijet gledati na taj način, 'otvorenim očima'.


    Quote Originally Posted by sanja View Post
    Tako da te to pitam - ako se odvojiš od svog izdresiranog uma odraslog, ako odbaciš racio kao nepotrebnu alatku (jer je očito da ti tu ne pomaže - pa je držanje za racio u ovom slučaju potpuno analogno hvatanju za slamku) - da li bi mogao jasno (i kratko) odgovoriti sebi pitanje "postojim li ja"?
    Ne bih. Mogu ti samo ponoviti onaj prethodni pasus. Može li pas odgovoriti na to pitanje? Ne može, jer ga ne može shvatiti. A ja ga također ne shvaćam, zato što ga shvaćam na tri načina odjednom; nemam pojma na kojeg ti ciljaš. A ako bih kao dijete od 7 godina odgovorio 'pa naravno da ja postojim' - to ne bi bio nikakav trijumf spontanosti nad razumskim komplikacijama, nego bi to bio regres.

    Jer ako to shvatiš suprotno, onda bi još bolje bilo kad bih otišao još dalje natrag, recimo na stadij psa. Tada ne bi ni postojalo pitanje 'postojim li ja', pa na njega ne bi trebalo odgovarati ni racionalno, ali ni spontano. Zar to ne bi bilo divno?


  10. #30
    persona non gratis
    Join Date
    Sep 2010
    Posts
    1,538
    Mislila sam na decu kod koje postoje spontani pojmovi, a to su deca uzrasta 4, 5, 6 godina (granice su rastegljive)

    Probaću ti naći jedan tekst.

    (btw, ja znam da ja postojim )

+ Reply to Thread

Tags for this Thread

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts