Jer si prethodno bila nesretna, pa moraš razmišljati da bi osjetila malo sreće.Originally Posted by enky
Uglavnom, da. Sretni ne razmišljaju i ne stvaraju, oni samo uživaju. Kao u onim vrtovima dr. Hirnemiusa. Stvaraju oni koji su pretežno nesretni, ali su sposobni za snažne (i kratke) osjećaje sreće.Pa i nebitno za mene; kad bi bilo tako kako ti kažeš, zar to ne bi, ujedno, značilo i npr. kako svaki proizvod ljudske kreativnosti proizlazi iz nesreće?
Ne mogu da ne upitam. Znaš li imenovati bar jednu osobu na ovome svijetu koja je sretna.?To jest koja ne razmišlja i ne stvara. Samo uživa.
Ovako bih rekla: Stvar je, mišljenja sam, čisto individualne prirode. Npr. ja jako volim rješavati matematičke zadatke pa tu i tamo, kad me baš jako uhvati, uzmem koji te ga krenem rješavati. Ergo, kao što "vidiš", nije nužno da budem nesretna prije rješavanja istih kako bi me njihovo rješavanje usrećilo, isto kao što nije nužno da će mi trenutak sreće pružiti tek rješenje.
Opet se ne bih složila, jer, ravnajući se po tvojem, ispada kako onaj, koji uči, NUŽNO nije sretan za vrijeme učenja, nego tek kad nauči (što god bilo to što uči).
ili
Ako prebacim na umjetnost, npr. jedan kipar, po tvome, NUŽNO nije sretan dok stvara novu skulpturu, nego tek kad je završi (ako i onda).
(mada, ajde, jesi rekao 'uglavnom', no osjeti se kako taj 'uglavnom', kod tebe, baš i ne drži vodu.)
........
No, bilo bi (meni bar) jako zanimljivo kad bi i ti pokušao odgovoriti koja je, po tvom mišljenju, razlika između 'sreće' i 'optimizma', jer vidi ovo:
Slijepcu je sreća kad progleda (snažan i kratkotrajan osjećaj sreće???), dok je onom, koji vidi, sreća što nije slijep. Zar ne?
Ne. Svi su barem malo nesretni. To je zapravo elementarno ljudsko stanje. Možda je Sai-baba dosta sretan, barem se često smiješi. Ali neki mu je grč na licu kad mora izvući lingam iz krpice u koju se prethodno pobljuvao.Ne mogu da ne upitam. Znaš li imenovati bar jednu osobu na ovome svijetu koja je sretna.?To jest koja ne razmišlja i ne stvara. Samo uživa.
Znači kad te uhvati - što? Možda nije nesreća, ali nije sigurno ni sreća, jer iz osjećaja sreće nitko ništa ne radi osim što se cereka i uživa. Znači, to je neka potreba, ajmo reći potreba za intelektualnim užitkom u rješavanju zadatka koji te oslobađa nesreće zbog tupila u kojem se prirodno nalaziš.
Ovako bih rekla: Stvar je, mišljenja sam, čisto individualne prirode. Npr. ja jako volim rješavati matematičke zadatke pa tu i tamo, kad me baš jako uhvati, uzmem koji te ga krenem rješavati. Ergo, kao što "vidiš", nije nužno da budem nesretna prije rješavanja istih kako bi me njihovo rješavanje usrećilo, isto kao što nije nužno da će mi trenutak sreće pružiti tek rješenje.
Može biti da je to individualno, ali uglavnom - onaj koji uči je u stanju nezadovoljstva, ponekad i očaja dok ne nauči, a kipar je u stanju napetosti s povremenim naletima sreće, nade i razočaranja kad nešto (ne) uspije ostvariti, a ako na kraju uspije onda je tek sretan. Moguće čak ni tada, ako je vrlo samokritičan i s malim kapacitetom osjećanja sreće tj. serotonina, itd. Ali mislim da se osjećaj sreće može proizvesti meditacijom, isključivanjem nekih stvari koje nas čine nesretnima, a da ipak ništa ne 'radimo'. Ako netko doživljava sreću u samom procesu nekog rada, onda ga vjerojatno obavlja na neki 'meditativan' način. Može li se meditativno učiti? Neki uče uz glazbu, čak i pod hipnozom, ali nekako sumnjam u uspješnost toga jer vjerujem u onu narodnu: "Bez muke nema nauke". U tom slučaju se čovjek lišava sreće zbog nerada (neučenja) da bi ostvario veću sreću (zbog naučenoga ili smanjivanjem neke vanjske napetost, recimo prijetnje pada godine ili otkaza). I droga može proizvesti kratkotrajan osjećaj sreće, koji ubrzo postaje sve slabiji i završava u stanju kontinuirane nesreće, jer se neriješeni problemi nagomilavaju, a mogućnost bijega je sve manja.Opet se ne bih složila, jer, ravnajući se po tvojem, ispada kako onaj, koji uči, NUŽNO nije sretan za vrijeme učenja, nego tek kad nauči (što god bilo to što uči).
ili
Ako prebacim na umjetnost, npr. jedan kipar, po tvome, NUŽNO nije sretan dok stvara novu skulpturu, nego tek kad je završi (ako i onda).
(mada, ajde, jesi rekao 'uglavnom', no osjeti se kako taj 'uglavnom', kod tebe, baš i ne drži vodu.
Svi smo mi na neki način slijepi, samo to ne znamo. Gledamo, a ne vidimo. Onom koji vidi to nije sreća jer je svjestan koliki oko njega gledaju, a ne vide. Naravno, ne mislim na fizički vid. Skoro je bolje biti fizički slijep a vidjeti duhovnim okom, nego li imati oštar vid a biti duhovno slijep.No, bilo bi (meni bar) jako zanimljivo kad bi i ti pokušao odgovoriti koja je, po tvom mišljenju, razlika između 'sreće' i 'optimizma', jer vidi ovo:
Slijepcu je sreća kad progleda (snažan i kratkotrajan osjećaj sreće???), dok je onom, koji vidi, sreća što nije slijep. Zar ne?
"Optimizam" ili vjera u bolje sutra je isto jedna 'meditativna' praksa, s dobrom dozom autosugestije. Sreća sama po sebi je izazvana nekim djelovanjem ili pak suzdržavanjem od (pogrešnog) djelovanja, ali kroz spoznaju istine, biti stvari. Tako i "pesimist" kojem je čaša uvijek poluprazna može biti donekle sretan ili barem naći mir, ako ima sposobnost ispravnog postavljanja prema svojem viđenju svijeta. Znači - optimizam može uzrokovati sreću, ali i dovesti do razočaranja (nesreće) a određena sreća se može ostvariti i bez optimizma (i bez razočaranja), samo onda više nalikuje na mir. Npr. Nemruth Dagi mi se čini kao osoba koja upravo to postiže. To bi bila neka "sreća zrelog čovjeka", jer osjećaj sreće kao takav nema neku vrijednost. On može biti putokaz za samoostvarenje, ali nas može i zavarati.
Last edited by N'dugu; 14-01-11 at 14:14.
Prije no što ti napišem repliku, a s ciljem smanjivanja nerazumijevanja pri komunikaciji, zanimalo bi me kako definiraš pojam 'nezadovoljstvo' pa te, eto, molim za pojašnjenje konto toga.
Osjećaj da nešto nije u redu, potreba za promjenom trenutnog stanja umjesto da se ostane u njemu.
Inače, mislim da relativno dobar osjećaj sreće mogu ostvariti i nešto pametniji ljudi koji vrte u glavi neki film koji ih manijački sasvim ispunjava, a dovoljno je u vezi s realnošću da nije potpuno sulud. Tu mislim na neke uspješne poduzetnike i slične likove (možda i iz krim-miljea), koji gaze sve pred sobom da dođu do svojeg 'cilja', makar drugi možda ne vide čemu taj cilj služi. Oni nisu dovoljno produhovljeni da uvide apsurd ili veći nedostatak u svojem cilju i da ga 'prerastu', ali su dovoljno realni da ne žele nešto sasvim nemoguće. Oni uvijek mogu naći dovoljno ljudi koji su manje uspješni od njih, koji su im potčinjeni, i na tome grade osjećaj sreće i zadovoljstva. Druge, uspješnije i bolje od njih, jednostavno isključuju iz svojeg svijeta i ne bave se njima. I to isto zahtijeva određenu mentalnu disciplinu. Npr. Tuđman je 'brijao' na Hrvatsku i mogao je ostvariti čak i veći osjećaj sreće da nije malo izgubio kontakt s realnim i dospio pod sankcije... drug Tito je vjerojatno bio dosta sretan, ali nije bio tako ograničen kao Tuđman, što je vjerojatno umanjivalo sreću. Eto, savršenstvo je teško ostvariti...
p.s. enky, koliko te pokreće i usrećuje cilj imanja vlastitog foruma?
Dobro. Koliko sam shvatila, ti si pesimist, koji (si) voli komplicirati (život).
(no, kao što vidiš, pesimizam ti laganini popušta, jer inače ne bi rekao:"Inače, mislim da relativno dobar osjećaj sreće mogu ostvariti i nešto pametniji ljudi koji vrte u glavi neki film koji ih manijački sasvim ispunjava, a dovoljno je u vezi s realnošću da nije potpuno sulud." na što bih se osvrnula kasnije, ispostavi li se "potrebnim")
Nego, šalu na stranu, pošto znam da Apemant obožavakad 'dajem' univerzalna pravila, evo kako bih ja definirala "sporne" pojmove:
1) Nezadovoljstvo = neostvarena mogućnost;
2) Nesreća = nemogućnost ostvarenja
3) Zadovoljstvo = ostvarena mogućnost
4) Sreća = mogućnost ostvarenja.
Ergo, (u vrlo skraćenom obliku
...
Koja je, po tebi, razlika između ekstaze i sreće?
Pitam te to, jer sam stekla dojam kako izjednačavaš ta dva pojma.
Ps:
Svakim novim danom sve više.
Neke stvari i jesu komplicirane, ali ih ljudi namjerno smatraju jednostavnima (simplificiraju) zato što onda ne moraju preuzeti odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, ili na primjer zato što smatraju da je ono što im se događa proizvod sudbine ili više sile što eliminira potrebu za razmišljanjem. Ako znaš neke mehanizme, kako dolazi do nečega, onda više nisi neodgovoran - ali to onima koji ih ne znaju može izgledati kao nepotrebno kompliciranje.Dobro. Koliko sam shvatila, ti si pesimist, koji (si) voli komplicirati (život).
(no, kao što vidiš, pesimizam ti laganini popušta, jer inače ne bi rekao:"Inače, mislim da relativno dobar osjećaj sreće mogu ostvariti i nešto pametniji ljudi koji vrte u glavi neki film koji ih manijački sasvim ispunjava, a dovoljno je u vezi s realnošću da nije potpuno sulud." na što bih se osvrnula kasnije, ispostavi li se "potrebnim")
Zgodna šema. No, nezadovoljstvo je naprosto frustracija, poznata stvar iz psihologije. Zadovoljstvo je oslobađanje od frustracije zbog ostvarenja cilja. Mogućnost ostvarenja je sreća optimistu kojem je golub na grani uvijek draži od vrapca na ruci, a pesimistu i nemogućnost ostvarenja nekad može biti sreća jer osim što je skroman i zadovoljan svojim vrapcem u ruci, nemogućnost ostvarenja ga tjera na to da nadiđe sam sebe i napravi nešto sasvim novo. Optimist naprosto nije kreativan, on očekuje da se sve zbude onako kako je netko drugi zamislio umjesto da nastoji smisliti nešto novo.Nego, šalu na stranu, pošto znam da Apemant obožava
1) Nezadovoljstvo = neostvarena mogućnost;
2) Nesreća = nemogućnost ostvarenja
3) Zadovoljstvo = ostvarena mogućnost
4) Sreća = mogućnost ostvarenja.
Pesimist bira da bude nesretan zato da ga ne bi pokretale za srećom stvari koje toga nisu vrijedne, a možda su i štetne. Optimist je Bandić. Njega pokreće želja za profitom i misli da se ništa neće srušiti, a kad se ipak sruši pola ulice ili most, odmahne rukom i 'dela' i dalje.Ergo, (u vrlo skraćenom obliku
...
Kod sreće još imamo subjekt sreće, onoga koji je sretan i osjeća tu sreću. Sreća je obično zaslužena zalaganjem tog subjekta. Kod ekstaze ili hrv. blaženstva imamo obično nezasluženu sreću kod koje se subjekt gubi ili barem nije osobito bitan u tom doživljaju.Koja je, po tebi, razlika između ekstaze i sreće?
Pitam te to, jer sam stekla dojam kako izjednačavaš ta dva pojma.
Napredujemo.Ps:
Svakim novim danom sve više.
Pa, treba biti optimist kad se u to upustiš...
Čini mi se da je pojam sreća nešto malo složeniji pojam od ovog "mogućnost ostvarenja". Netko, primjerice, može biti sretan i zato što nema nikakvu "mogućnosti ostvarenja", već samo vjeru da je to nemoguće. Zato je sreća kulturološki pojam, koji, u zapadno civilizaciji, je vezan strogo za individuu. Mišljenja sam da je apsordno govoriti o sreći društva. U tom slučaju imenica sreća se korisiti samo u formi "pridjeva".Nego, šalu na stranu, pošto znam da Apemant obožava
1) Nezadovoljstvo = neostvarena mogućnost;
2) Nesreća = nemogućnost ostvarenja
3) Zadovoljstvo = ostvarena mogućnost
4) Sreća = mogućnost ostvarenja.
Nesreća bi bila samo suprotnost sreći i ništa više. Ali, ako sam pojam sreća nije definiran i polariziran, kako uopće postoji pojam nesreća osim kao slikopisno potenciranje nečije sreće.
Posting Permissions
Reply With Quote
