Svatko sam kroji svoju sreću

[Tatum]

Ukratko sreća bi bila stalna svijest o božijoj prisutnosti, a nesreća, svi oni trenutci kad "zaboravimo" ili nakratko smetnemo s uma da postoji Bog.

Upravo to.
To mi je ko neka misao vodilja.
Koliko god mi uključivali okolnosti za vlastitu sreću, malo ona ima s tim. Ima samo ako mi dopustimo da nam nešto izvanjsko , strano gradi poimanje sreće.
Ja za sebe volim reći da sam sretna . Svjesna kako može biti, vidim da je moja sreća upravo u tome., u prihvaćanju "nesretnih" okolnosti.
Tužna jesam. Znam da to nema veze sa srećom.

[servantes]

Ne samo svijest o Bozjoj prisutnosti vec veza s Njim. Konstantna "veza" s njim je vrhunac a stalna svijest o Njemu je malkice nizi stupanj ali, takodjer, vrlo visok.
Nesreca je sve ono sto mi dopustimo da prouzrokuje "kratki spoj" u toj vezi.

OK. Ali, logički, tada bi sreća bila ograničena samo na čovjeka. Implicitno životinje ne bi mogle biti sretne jer nemaju svijesti o božijoj prisutnosti.
Međutim, očito je da i životinje poznaju pojam sreće. Kako to objasniti?

[servantes]

Ja za sebe volim reći da sam sretna . Svjesna kako može biti, vidim da je moja sreća upravo u tome., u prihvaćanju "nesretnih" okolnosti.
Tužna jesam. Znam da to nema veze sa srećom.

OK. Možemo konstatirati da je sreća dualistički pojam. Znači ima svoju suprotost u nesreći. Da li o njoj možemo razmišljati ko o svjetlu i tami. Znači nedostatkom svjetla povećava se tama i obrnuto.
Ako je sreća ravnopravno raspoređena po svijetu tada bi tvoja sreća značila nečiju nesreću?

[Tatum]

Ako je sreća ravnopravno raspoređena po svijetu tada bi tvoja sreća značila nečiju nesreću?

Moja sreća nema nikakve veze s drugima, a najmanje s njihovom nesrećom...
Moja je sreća u meni. Velim da je ne diraju vanjski uticaji. Okolnosti koje su se dogodile nisu dirale u sreću nego u poimanje nje kao nedodirljive, a zapravo su ju izgradiile i ostavile tugu. Koja nema veze za srećom.

[servantes]

Moja sreća nema nikakve veze s drugima, a najmanje s njihovom nesrećom...
Moja je sreća u meni. Velim da je ne diraju vanjski uticaji. Okolnosti koje su se dogodile nisu dirale u sreću nego u poimanje nje kao nedodirljive, a zapravo su ju izgradiile i ostavile tugu. Koja nema veze za srećom.

Dobro. Uzmimo da je sreća u tebi i da je ne diraju vanjski utjecaji. Ali ti nisi u sebi i pripadaš stvarnosti koja, hoćeš-nećeš, utječe na tebe. Ako bi htjeli definirati tebe tada je potrebno da definiramo skup svih čimbenika i po horizontalnoj (sadašnjost) i po vertikalnoj (prošlost) liniji stvarnosti u kojoj egzistiraš, a koji čine tebe kao tebe.
Kako kaže sv. Augustin "Bože svuda sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe".
Pitanje je, filozofski, da li ti uopće kao jedinka postojiš ili si samo rezultanta svih djelova stvarnosti koji te okružuju, ili si samo dio neke veće slagalice koja čini sliku u cjelini. Ti, kao dio slagalice, ne možeš pojmiti tu sliku već samo najbliže djelove koji te se dotiču.
Sreća bi u tom slučaju bila, možda, postizanje svrhe. Nešto kao cesarićev "Slap".
A opet, svrha, je neizostavno povezana sa vanjskim utjecajem, zar ne?

[i-s-l-a-m-i-c]

OK. Ali, logički, tada bi sreća bila ograničena samo na čovjeka. Implicitno životinje ne bi mogle biti sretne jer nemaju svijesti o božijoj prisutnosti.
Međutim, očito je da i životinje poznaju pojam sreće. Kako to objasniti?

Zasto bi ljudska sreca bila kao "zivotinjska" sreca? I drugo, tko kaze da zivotinje nemaju svijesti o Bogu?
"Allaha hvali sve što je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri. Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji; On život i smrt daje, i On sve može. On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi; i On zna sve!" (Kur'an)
“Njega slave sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne velica, hvaleci Ga; ali vi ne razumijete velicanje njihovo.- On je doista blag i mnogo prašta.” (sura Isra)
”I grmljavina slavi i hvali Njega, a i meleki iz strahopoštovanja..." (Grom, 13.)

A pod "sve" spadaju i zivotinje. (LINK) o covjeku,zivotinji - u islamu.

Jedan isjecak s jednog drugog linka: "Ponekad čovjek i pretjera u trci za užicima, pa nadmaši i samu životinju; jer svaka životinja zna svoju mjeru, i nikada sebi ne prouzrokuje štetu, za razliku od čovjeka. Prema tome, i životinje se natječu s čovjekom u utrci do savršenosti, čak ga i nadmaše u tome, te sretnije i sigurnije skončaju od čovjeka. Zbog toga je dolično da čovjek odbaci takvu vrstu natjecanja i okrene se pravoj i stvarnoj ljudskoj savršenosti pored koje ne postoji neka dru*ga ljudska savršenost."

[servantes]

Jedan isjecak s jednog drugog linka: "Ponekad čovjek i pretjera u trci za užicima, pa nadmaši i samu životinju; jer svaka životinja zna svoju mjeru, i nikada sebi ne prouzrokuje štetu, za razliku od čovjeka. Prema tome, i životinje se natječu s čovjekom u utrci do savršenosti, čak ga i nadmaše u tome, te sretnije i sigurnije skončaju od čovjeka. Zbog toga je dolično da čovjek odbaci takvu vrstu natjecanja i okrene se pravoj i stvarnoj ljudskoj savršenosti pored koje ne postoji neka dru*ga ljudska savršenost."

Jedan isječak mojeg doživljaja s jednog drugog linka:

Prije tridesetak godina moje društvo i ja sjedili smo na u restoranu na autobusnom kolodvoru čekajući prijatelja koji je morao doći iz Zagreba. Za susjednim stolom sjedili su muž i žena nasuprot jedno drugom i dvoje djece. Nešto su žestoko raspravljali te je muž, u više navrata, preko stola, opalio ženu šakom u glavu. Ona bi se obično zanijela, a u jednom trenutku je i pala sa stolice. Mi smo bili mladi, nama je to bilo smješno i nismo reagirali, međutim digao se neki gospodin sa susjednog stola, došao do muža i upitao ga što radi, zašto tuče ženu pred drugima, kako ga nije sram itd. Muž je šutio, a žena se iznenada digla i počela vikati na gospodina da „što se on mješa, da će mu oči iskopati, da njen muž ima pravo da je tuče“, dok su mu djeca vikala da je budala. Gospodin se povukao, a oni su se i dalje nastavili svađati te je muž još nekoliko puta udario ženu šakom u glavu.

[Tatum]

Jednom neko reče da sreća ne postoji, nego postoji način da se čovjek osjeća manje nesretnim.
E, sad jel prvo kokoš ili jaje, jer po tome nema ni nesreće ako nema osnove za negaciju. Ili je nesreća sama po sebi krivo postavljen izraz.
Ne znam, ali često na to mislim...
Ne mislim da sam nesretna, ali sam nevesela i nedostaje mi radosti. U to ime, ja sam na putu i tragam za radošću.
A nesretnost i sretnost se može ( ili to samo ja mogu ?? ) objasniti i prihvaćanjem/neprihvaćanjem stanja , okolnosti u kojem smo u trenutku doživljaja sreće...
Ako niste razumjeli, rado pojasnim ( ili vi meni ).